B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE: PRAPOČECI IGRANJA
KOŠARKE U ŽUPANJI
Kada smo već prošli puta u Kozeriji o bivšem kuglaškom klubu „Radnički,“ hajdmo ovaj puta u pretpovijest košarkaškog kluba u Županji. – Moguće je da o ovome što ću napisati mnogi ili neki Županjci već znaju, ali ja bih zbog županjske mladosti ponovio da se možda ne zaboravi.
Nisam bogznakakav poznavateelj aktualnog športskog života u Županji, jer – iskreno govoreći – samo površno na Net.Županjcu pogledam štogod od tih tema. – I, evo,- pala mi je na pamet županjska košarka. Uredno sam pregledao vrlo dobru web-stranicu Košarkaškog kluba „ZUPANJA“ pa sam se uvjerio da se radi o zaista uzornom športskom kolektivu osnovanom 1973. godinekojemu su sastavnice: muška i ženska vrsta, plus rad s najmlađima. Svaka čast!!!
Ali, – pitam ja vas poštovani čitatelji znate li vi tko je „posijao sjeme košarke“ u Županji, i gdje se to dogodilo? – Evo ovako kako slijedi. – U prvoj polovici 1960-tih košarka je počela svoj uspon kroz zagrebačku „Lokomotivu“ i splitsku „Jugoplastiku“ pa je taj šport postajao sve popularniji i za igranje u malim mjestima (provinciji), a ne samo za gledanje na televiziji koja je tek počimala ozbiljnije pratiti košarku. – I sada da ne pričamo priču o popularnosti Radivoja Koraća, Rate Tvrdića i ostalih, – evo te priče o počecima popularnosti igranja košarke u Županji.
Jedne godine prije one što sam je već spomenu, u naselju Kolonija, povodom organizacije – pazite sad ovo – jugoslavenskih radničko športskih igara svih jugoslavenskih tvornica šećera (šećerana od Županje do Bitolja), – naša šećerana temeljito je uredila (gotovo kao za olimpijadu, ha.. ha…), – dakle, naša tvornica šećera je bila domaćin tih igara i za to vrijeme vrhunski je uredila: nogometni teren-igralište NK „Radničkog,“ a pored nogometnog igrališta, tamo s istočne strane uređeno je igralište za rukomet, pa za odbojku, pa za košarku betonski teren s koševima, i konačno, atletsku stazu oko nogometnog terena. – Sve je bilo „tip-top“ sređeno za „olimpijadu“ svih jugoslavenskih šećeraških vrsta, svih mogućih športova.
Rekosmo da je ovaj puta riječ o košarci – igranju košarke. – Betonirano i uredno po pravilima struke, bijelom bojom oslikane granice igrališta, zeleno obojeni koševi s narančastim nosačima koš-mrežica, itd. itd. Taj košarkaški teren je bio tamo prvi na sjeveroistoku preko puta one velike trafostanice, odmah uz glavnu cestu (ulicu) koja je vodila u centar Županje i zvala se „Kolodvorska“ i uz sjevernu prometnicu od te Kolodvorske prema sjevernom ulazu u tvornicu šećera. Slijedom tih urbanističkih okolnosti smještaja košarkaškog terena, na cesti je – već tada – bio i onaj veliki ulični kandelabar (velika bandera) s prilično jakim svjetlom tako da se na košarkaškom terenu moglo i barem predvečer, ako ne i noću, igrati košarka, na onom sjevernom košu.
E … (!), – i eto tu na tom sjevernom košu „posijano je sjeme županjske košarke“ a posijao ga je jedan mladić iz onoga drugog dijela Županje; jedan mladić koji je gotovo svaki dan popodne ili predvečer sâm na biciklu s košarkaškom loptom na „korpi“ toga bicikla dolazio i do kasno uvečer sâm ubacivao loptu u koš; vježbao okrete i bacanja iz okreta; pa slobodna bacanja; pa skokove; pa takozvana „horof“ bacanja iz poluokreta, pa opet slobodna bacanja, pa opet skokovi i vođenje lopte, pa sto puta tako u jednoj večeri, pa tisuću puta u dvije-tri večeri … a to je bio IVAN KOVAČ-PANČO !!!
Da. Da. PANČO ! PANČO ! (Ispričavam se na navođenju tadašnjeg nadimka.) – Vrlo brzo – kao po modelu – isto to uporno vježbanje elemenata košarkaške igre, ali odvojeno od Panče, činio je jedan Šećeranac, također gimnazijalac – ŽELJKO SMOLČIĆ !!! Koliko je ta upornost vježbanja bila silna govori mi i sjećanje da su obojica na noge (potkoljenice) stavljali nekakve „utege“ kod vježbanja skokova i ostalih elemenata tih njihovih treninga kako bi kada skinu te utege bili bolji u skoku i pokretljiviji na terenu. – Možda je dobro za napomenuti kako smo u okviru satova tjelesne kulture u gimnaziji vrlo često, ali tek u zadnjoj četvrtini sata, često igrali nogomet ali i košarku po naputcima nastavnika Milana Tomića.
I, – onda je jedne školske godine u našu gimnaziju došao novi učenik, ustvari prešao iz (mislim) vukovarske gimnazije, u treći razred jedan visoki dvometraš, tjelesnom građom masivni – takorekuć pravi majstor košarke koji se zvao Hrvoje (prezimena se ne sjećam). Tada smo se već i mi još neki drugi „zalijepili“ u košarku skoro kao u nogomet. – Sjećanje mi kazuje da smo jedne godine kao gimnazijska košarkaška vrsta išli u Slavonsku Požegu igrati utakmicu s tamošnjim nekim timom. Izgubili smo. I još nešto: kasnije kada se košarka već masovnije igrala i kada je OŠ „Moša Pijade“ dobila športsku dvoranu znali smo u toj dvorani igrati košarku. Sjećam se da je posebno dobar u šutu-ubacivanju koševa iz igre bio Krešo Porobić kao krilni napadač, a Iva Grigić je zbog visine bio dobar centar. (Jednako dobar kao što je bio dobar i kao gradonačelnik … ha … ha … Šala mala – molim Ivu da se ne ljuti).
Dakle, – i konačno, upamtite: rodonačelnik košarke u Županji je IVAN KOVAČ – PANČO, pa odmah za njim ŽELJKO SMOLČIĆ.