U nekoliko navrata već, pišući o nekim ljudima u mojim „Pismima“ i „Kozerijama“, utvaram si da sam i sâm već stvorio neki svoj – kako se to moderno kaže – „brand“, „brend“, kako li već (!?), – „Posebnih ljudi“ – na način da bih se – već nekoliko puta – s posebnom pozornošću uglavnom (pri)sjećao nekih ljudi, – koji su svojim ugledom, svojim rezultatima rada i života na neki način „nadvisili“ nas običnu raju – „radne ljude, građane i poštenu inteligenciju“, – pa ih, te ljude nazvah „Posebni ljudi!“
I, sad, evo je vrijeme „Šokačkog sijela“ te bih, kao, trebao pisati o „Froli Traktoristi.“ – Ali, ne (!) neću o Froli, jer taj čovjek, je bio više, puno više od tako banalnog, ali simpatičnog i svenarodnog, opravdano popularnog, „izmišljenog“ lika koji se u ovdašnjem narodu toliko „snarodio“ i poistovjetio s takozvanim „običnim“ ljudima, sugrađanima i masom anonimnih obožavatelja – bijaše to:
akademski slikar, Ivan HERMAN – ZIZO, naime.
Iz današnjeg viđenja, doista je teško za tog čovjeka odlučiti se je li više bio akademski slikar, Ivan Herman, ili u narodu poznati, priznati i nadaleko popularni Frola Traktorista. – U opisanoj „dvojbi / a sjedinjenju“, ja bih, ipak, ovom prigodom, kao u naslovu htio štogod reći o „posebnom čovjeku“ koji je obilježio cijelo jedno svoje i naše životno razdoblje, a kojega ćemo pamtiti po njegovim ljudskim vrlinama i osobnosti koja je plijenila nekim posebnim šarmom širokogrudne prijamčivosti društvenom okruženju kojemu se davao u cijelosti bogatstva svoga ukupnog ljudskog habitusa, najširem krugu ljudi s kojima je živio i radio.
U mome – čini mi se vjernom ali i vjerodostojnom – sjećanju i pamćenju kao da te „podvojenosti“ između Frole i Zize, nije ni bilo. – A jest; bilo je, jer je moralo biti. S jedne strane intelektualac, umjetnik, akademski slikar, likovni pedagog, Zizo, a s druge, groteksno-banalni Frola. – Objektivno nemoguće, ali kod Ivana Hermana, dokazano moguće! – Pa od čega, od koje strane onda početi pisati o njemu? – Rekao bih: svejedno. Stvarno, svejedno.
Nepobitna, notorna i životno stvarna je činjenica da je Ivan Herman svojim likovnim, slikarskim izričajem upečatljivo obilježio cijelih četrdeset godina svekolike županjske kulturne, i ne samo kulturne nego i ukupne svedruštvene likovnosti. Od najbanalnijih grafičkih pojedinačnih obilježja županjske likovne, slikarske svakodnevice; likovnog oblikovanja svih mogućih i nemogućih obilježja i ilustracija, nesebično „rasipajući“ svoj slikarski talent i izričaj, tamo gdje je „morao“ i trebao, ali i tamo gdje netko drugi to ne bi činio, – od seosko-lokalnih plakata o koječemu i svačemu; do likovnog rješenja grba Grada Županje; do onoga pravoga slikarskog djela, slike (s velikim“S“) – cijele galerije ekspresionističkih najkolorističnijih tehnika slikarstva s motivima imaginarnih, nestvarnih predviđanja budućnosti do gotovo „normalnog“ slikarskog izričaja omiljenih tema i motiva koji se mogu sažeti u likovnu zbilju slikara-umjetnika koji je imao što za sobom ostaviti!
(Najbolji poznavatelj i stručni recenzent Zizinih djela i ukupnog njegovog slikarskog korpusa sigurno i nedvojbeno je uvažena profesorica Marlena Lončarević kao povjesničarka umjetnosti, a mi ostali smo samo ljubitelji i poštovatelji Hermanovih umjetnina od kojih jedna evo mi je, doslovce, iznad glave na zidu moga obiteljskog dnevnog boravka iznad računala na kojemu pišem ove svoje pisanije – original kojega sam donio iz obiteljske kuće u Županji, a koju je od Zize vjerojatno „iskamčio“ pokojni mi brat Miro Maričić, i to nekada davno, davno dok su njih dvojica terenskim magnetofonom „Uherom“ i slikarskim zapažanjima i skicama budućih slika – obojica iskrenim dušama upijali našu voljenu zajedničku majku Slavoniju i Šokadiju, kojoj su, zapravo, njih dvojica, cijele svoje živote, posvetili i podarili!)
Bio sam tek dječarac 60-tih godina u Osnovnoj školi „Borisa Kidriča“ u Koloniji na Šećerani, kada je u učiteljsko-nastavničko-profesorski radni kolektiv pod ravnanjem nezaboravnog, velikog čovjeka i pedagoga, profesora, Josipa Barišića, došao i mladi tjelesno visoki i „zašiljeni“ profesor, nastavnik, predavač predmeta „Likovni odgoj,“ – akademski slikar Ivan HERMAN. – Hm, – Županjac iz onoga drugoga dijela Županje, u Koloniju(!?). – Životni put je doveo toga mladog čovjeka – od učenika omiljenoga, ali i respektabilnoga „nastavnika“ – koji se nije libio bilo kojih nastavnih i vannastavnih aktivnosti, što zapravo ni ne čudi jer je „glavni dirigent“ nastavničkog osoblja škole bio posvema popularni, poštovani i respektabilni, a omiljeni profesor Josip Barišić. – Zizo se tih godina svojom priamčljivom osobnošću nametnuo i nastavničkom kolektivu, i učenicima, i roditeljima učenika, i cijelom životnom i radnom okruženju, u ono „zlatno doba“ svih mogućih društvenih aktivnosti u naselju Šećerane, pogotovo, – pa i ostatku Županje, dakako. – U samoj školi bio je „Katica za sve“ dobrom čovjeku i pedagogu, ravnatelju, profesoru Barišiću, – reklo bi se „desna ruka.“ – Kada sam postao gimnazijalac u susjednoj zgradi, – opet Zizo – nastavni predmet: „Umjetnost.“ – Ne znam je li još netko u ta vremena u Županji bio statusa „akademskog slikara“. – A, Zizo je taj status zaradio na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu u ne baš „anonimnoj“ skupini slikara. Mislim da je u toj „klasi“ (profesora Tabakovića) bio i kasnije istaknuti srpski slikar Milić od Mačve koji je svojim slikama značajnije iskoračio u tadašnje slikarske krugove višega ranga.
Ostala su mi u sjećanju neke anegdotalne „fore“ iz njegovog slikarskog života koje sam pokupio najviše, upravo od brata Mire, koji je – rekoh – s Hermanom „drugovao“ pa ću se ovom prigodom dobronamjerno, zaista dobronamjerno, i s posebnim poštovanjem i simpatijama prema Zizi prisjetiti nekih.
Recimo kada je skupina studenata beogradske Akademije studijskim putovanjima po europskim galerijama Berlina, Beča i drugih europskih galerijskih metropola, boravila u Parizu, skupina njih studenata, već „gotovih“ slikara, pješice je u središtu samoga Pariza prolazila nekom od avenija, a čak s druge strane te avenije, netko je iz sveg glasa vikao Zizo ! Zizo!!! – Svi osim Zize u čudu, tko njega, Zizu, u Parizu dozivlje i poznaje … kad tamo, bio je to jedan Šećeranac iz Kolonije – Kokanović, Zizin prijatelj i pajdaš iz mladosti, koji je koju godinu prije ilegalno pobjegao preko granice i kao emigrant iz Jugoslavije živio u Parizu. – Ili, anegdota koja kaže – ne bi bilo primjereno da detalje opisujem – Zizo je s Matom Šakićem kao pomagačem, u jednoj noći, za ono vrijeme gotovo ilegalno, likovno „osvježio“ inventar one kapelice koja je stajala preko puta trgovine „Uzor,“ na onome ćošku prema „Ciganskom kraju.“
O Ivanu HERMANU – ZIZI, akademskom slikaru, za ovaj puta s naročitim poštovanjem i dužnim sjećanjima, od mene tek toliko. – A zaključno za ovaj puta glede one „dvojbe / sjedinjenosti“ Frole i/ili Zize, samo bih natuknuo kako je sasvim izvjesno da Zizo nije „štetio“ Froli, a Frola jest „štetio“ Zizi, što najširem dijelu publike vjerojatno nije ni žao ni krivo, a objektivno govoreći da nije bilo Frole, Zizina slikarska obdarenost zasigurno bi ostvarila puno šire umjetničke obzore od ovako dosegnutih. – A tko bi nam, onda, dao Frolu koji danas vjerojatno nasušno fali, nedostaje i potreban je baš onakav kakav je bio.
O Froli Traktoristi ću nekom drugom prigodom.
Zdravi i veseli bili.
