B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE: NEODOLJIVA
ČAROLIJA FILMA
„Tko pjeva zlo ne misli“
Nekidan, 30. prosinca od 21 sat – po tko zna koji puta – u mome dnevnom boravku na trinaestom katu, u Splitu III., družio sam se i uživao u društvu Relje Bašića, Mirjane Bohanjec, Mie Oremović, Franje Majetića i pridruženih članova te ekipe genijalaca, prvaka, majstora i vitezova filmskog umijeća, – gledajući, opet kažem, po “ stotinu i neki“ puta film „Tko pjeva zlo ne misli.“ – Bio je to sat i pol istinskog gledateljskog a intimnog druženja s glumačkim veličinama kakve se rijetko rađaju. I to baš u obiteljskom gnijezdu, u samo mome naslonjaču, a nisam to naručio ni na internetu, ni na nosačima slike i tona s police filmoteke, nego baš darovano po mojoj želji, doduše slučajno, ili ne, kao poklon svima nama koji gledamo uglavnom i samo javnu televiziju.
„Ljudimojijelitomoguće“ – jednom rječju, u jednom dahu, to bi rekao naš Šećeranac Ivan Arh-Arso, – tamo davnih sedamdesetih kad bi njegova C.Zvezda ostvarila kakvu veliku pobjedu. – A ja kažem: ljudi moji je li to moguće da jedan film mene oduševljava evo već koliko puta, trideset, četrdeset ili koliko već ne puta; i sad bih evo ponovo odmah odgledao još jednom tu čaroliju koju donosi taj film „Tko pjeva, zlo ne misli.“ – Kažu to, doduše, i oni pravi filmski kritičari i majstori filmadžije koji se stručno, strukovno, profesionalno bave ocjenama filmskih djela. A, ja, – ja sam, tek i možda prosječan gledatelj filmova naših i onih stranih. Ustvari, iskreno govoreći odgledao sam sve domaće filmove „proizvedene“ do prije koju godinu, i to u kinima i na televiziji, jer u ove Cine Starove ne idem i ne priznajem ih kinima.
Dakle, taj film je za mene najbolji film ikada napravljen jer na mene ostavlja dojam – tako ga ja gledam – kao da su glumci – a o majstorima se radi – kao, dakle, da sam s njima i sâm dio te čarolije koju proživljavam gledajući ih u tom filmu.
„Filozofirajući“ o tom mome dojmu zaključujem da glumci u tom filmu – za razliku od drugih filmova – zapravo igraju glumačke uloge, a ne samo da glume likove kao u drugim filmovima, pa onda to stvara tu veličanstvenu čaroliju koja filmsku radnju pretvara u stvarnost glumljenih likova. – Da se još i našalim: zato i jest na onom kino-panou u Koloniji pisalo iznad reklamnih fotografija filmova: IGRA i DOLAZI! – Slijedom tako sročene moje umotvorine, – Krešo Golik je ovim izabranim filmskim genijalcima na snimanju toga filma rekao da odigraju te fantastično zamišljene uloge pa je unatoč svjetskim problemima u Abesiniji, onako stvarno, istinski, kao i zapravo, stvarno u životu, glumac Franjo Majetić ispijao gemište na Sljemenu i u Maksimiru. – Vjerojatno ste vi – neki od vas – koji ste studirali u Zagrebu i poznavali fakina kakav je gospon Fulir. Sjetite se, – možda baš i jeste. Taj fenomenalni Relja Bašić, po genima mitlleuropljanin, možda je bio gazda stana kojega vam je Mia Oremović iznajmljivala u tijeku vašeg studiranja u Zagrebu. Hajde promislite i sjetite se, možda je baš tako i bilo. Ma vi niste tada imali novaca da idete k Znidaršiću nego ste se opijali po studentskim domovima i zadnji završni gemišt pili ste na autobusnom kolodvoru, a ne kod Znidaršića. Na Sljeme niste ni išli jer ste bili doseljeni seljaci – seljačka djeca iz Slavonije – a ne zagrebačka građanski uglađena djeca koje su roditelji svečano odijevali u odjeću nalik amerikanskoj mornarici.
Nego, kad smo već kod toga zagrebačkog štiha, vremešniji domaći Županjci sjetit će se Zvonka Vukića koji je nakon odlaska u Zagreb već prvo ljeto kada je došao kući, ljeti nakon završene prve godine faksa, došao na špicu centra u Županji i na već usvojenom agramerskom naglasku rekao: „Fuj u p. materinu, – Zagreb je moj dom.“ – te se odmah nakon nekoliko dana vratio se u Zagreb na zagrebačku špicu na tadašnjem Trgu republike.
Dakle da zaključimo ovo moje umovanje zašto ja baš tako doživljavam taj film glasi ovako: neki glumci samo glume, a neki kao ovi moji, igraju uloge u filmu. – Drugim riječima – rekao bi moj sociolog, profesor Vrcan na prvoj godini Prava, – većina dobrih glumaca glumi toga i toga filmskog junaka, a ovi moji igraju filmske uloge gospon Fulira i gospon Franje Šafraneka, – a to je jako, jako velika razlika i zato ću film „Tko pjeva zlo ne miski“ akobogda gledati stosedamdesesedam puta!!!- I još jednom, dakle, rijetki glumci dobro glume uloge u filmovima pa ti filmovi izgledaju kao dokumentarni filmovi, – a ovi moji tako dobro igraju glumačke uloge pa imate, i dobijete genijalnu filmsku predstavu, što samo rijetki filmovi i jesu.
(A, jesam ga nadrobio … oprostite, ali ja stvarno tako mislim.)
Zdravi i veseli bili.