B.MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE – II. dio – „Što je Prvomajska ulica bila Koloniji-Šećerani!?“

Valja nama dalje, s druge, sjeverne strane Prvomajske, od istoka k zapadu. 

Dakle, sada ćemo, nekako, po „mogućnosti“ bez blatnjavih posljedica prijeći na onu drugu, sjevernu stranu Prvomajske pa prema Koloniji. 

Prva kuća s dvorištem, čak mislim „uglovnica“ bila je dom obitelji Gagulić od kojih se sjećam samo jednoga momka nešto starijeg od mene, a koji su, vrlo brzo otišli u Maribor, – a kuća kao da je ostala prazna od ljudi. Ne znam. Nisam siguran ali sam siguran da je na toj kući uvijek bila lampa (sijalica) „… i lije na uglu svjetlost crvenkasto žutu.“ Da ta javna ulična lampa i još, k navedenom citatu doslovce „ … dvije tri cigle na putu …“ odnosno sjevernim dijelom Iliševićeve, prema auto-putu gdje u to vrijeme i nije bilo punu kuća dok se kasnije nisu preselili Šećeranci Ivić, Pavelić, Farkaš i ostali.  

 Potom dođe kuća obitelji Kolić iz koje je tada mlada djevojka bila odlična rukometašica.

Marijan Jelčić, čovjek invalid jer je mislim u šećerani nekom radnom nesrećom stradao i ostao bez lijeve noge. Bio je žestoki navijač „Radničkog“ i, mislim, blagajnik kluba. Vrlo spretno se služio „Pony“ biciklom u toj svojoj invalidnosti. 

Slijedila je kuća obitelji Marije (?) i sina Ivana Maričića s uređenim dvorištem cijenu kojega je tragično životom platio drugi sin majke Marije,  Šime Maričić, mladić koji je baratanjem električnom bušilicom upravo na uređenju ograde, strujnim udarom izgubio život. Sjećam se kako su ga tu na mjestu tragedije gotovo satima susjedi i hitna pomoć pokušali vratiti u život. Nažalost, nije bilo pomoći. – Tridesetak godina mu je bilo – baš tragedija.

Do njih – mislim do Maričića – bila je jedna uistinu karakteristična obitelj smirenog, vrijednog i čestitog čovjeka Ličanina – Dane Franića. On, supruga i dva sina: moj osnovnoškolski „drugar“ David i nešto mlađi Andrija. – Dane je po struci, profesiji i životnoj opredjeljenosti bio bačvar a što je radio u tvornici ne znam; uglavnom u slobodno vrijeme izrađivao je vrlo kvalitetne bačve (burad) u kojima – gotovo sam siguran – da još i dan-danas se čuva dobra rakija i/ili vino; taj čovjek – prijatelj moje obitelji – bio je posebnog kôva Ličanina i ličke smirenosti, čestitosti i ozbiljnosti; tako je odgojio i sinove Davida – ličku ljudinu koji je kao đak osnovac bio ozbiljniji od pola učitelja, nastavnika i profesora u školi, – i Andriju koji će postati gotovo općepoznata osoba i čovjek koji je uz oca naučio baratati stolarskim alatima i postao na daleko poznati graditelj tambura svih vrsta što će mu u životu donijeti i čast da izradi tamburicu „bisernicu“ koja će biti poklonjena papi Benediktu XVI prilikom papinog posjeta Hrvatskoj. – Ma, familija za primjer u svemu u životu drugima i drugačijima; nažalost i „moj“ David i Andrija prerano će napustiti ovaj svijet. – Zato: svaka im čast, njima i njihovim obiteljima i pokoj vječni daruj im Gospodine.    

E, sad, ne znam zašto je bila karakteristična obitelj Vase Stankovića kojemu je pripadala slijedeća kuća. – Evo, baš se ne mogu sjetiti, a taj rastom visoki čovjek po nečemu je bio poseban. – Ne znam, – ne sjećam se i gotovo.

Do Stankovića bila je kuća obitelji (opet) Ličana – prezimena Pavičić. Bile su dvije sestre vrlo vitke i povisoke od kojih je jedna, ili čak obadvije, bila savršen plesni partner na plesnjacima u Restoranu, s  plesačem Antonom Kričkom. Kada bi oni kao plesni par prvi izašli na onaj elipsasti plesni podij, i uživali u čaroliji pravoga plesnog tanga, – rijetko bi se drugi plesači pridružili u toj prvoj rundi plesa jer je Krički i sestri Pavičić trebao cijeli plesni podij za teatralni nastup plesnoga  para kojega je u majstorskoj „plesnoj koreografiji“ vodio plesni znalac iz Kolonije Anton Krička.

Zatim dođe kuća dalmatinske obitelji, željezničara, ozbiljnog i uvijek „smrknutog“ skretničara Jolića. Živjeli su tu s dvijicom sinova. Stariji sin Ivica dobro je igrao nogomet u juniorima Radničkog ali je u igri bio posebno „sebičan“ i sâm bi driblao i rijetko kada dodavao loptu suigračina. Kao igrač „sebičnjak“ bio je gori od Branka Milakovića i od Dragana Kupusovića, što dobro iz vlastitog iskustva igranja u juniorima Radničkog, sasvim pouzdano znam!

I, onda: kuća i obitelj Štekić. Momak iz te obitelji Ivica, godišta 48-og završio je zanat u šećerani i gotovo odmah otišao na rad u inozemstvo, mislim čak u neko brodogradilište Rotterdama ili Amsterdama. Često je dolazio kući i donosio  „longplejke“ svjetski najpopularnijih i najboljih rok sastava. – Znam i pamtim, kako sam s  Matom Drtevićem-Filakovim i Slavkom Markovićem u probnom emitiranju „Radio-Županje“ i to u emisiji za mlade; glazbeni urednik emisije S. Marković je slušajući Radio-Luxenburg znao sve o najaktualnijim hitovima u svijetu i Europi te je od Ivice Štekića posuđivao gramofonske ploče za našu emisiju. Neki koji su nas slušali nisu ni znali da je to program i emisija Radio-Županje što mi je na malom odmoru između dva sata nastave na gimnazijskom hodniku „priznala“ naša profesorica umjetnosti Marlena Lončarević. – Ah čuda kada je „Štela“ donio pjesmu „Je T`aime“ u originalnoj izvedbi Jane Birkin. Glavi urednik toga probnog emitiranja naš gimnazijski profesor prof. Marko Buklijaš, uhvatio se za glavu da što mu to radimo jer da će zbog lascivnosti te pjesme dobiti otkaz i na Radio-Županji i u gimnaziji. Za ovu prigodu ovo je ilustracija doprinosa „Štele“ – kako smo Ivicu Štekića zvali u Koloniji – dakle, njegov doprinos i kao „Prvomajca“ i uopće Županjca, u europeizaciji Hrvatske koja ovih dana slavi tek 10-tu obljetnicu ulaska Hrvatske u Euniju. (Gdje je danas „Štela“ pojma nemam iako bih i to lako mogao saznati jer se njegova sestra udala za Ivicu Jolića i žive ovdje negdje blizu Splita – u Podstrani, mislim.)

E, a sada ulazimo u najveseliju kuću i obitelj u Prvomajskoj! – Kuća i obitelj Mije i Marije Ivkošića s ukupno „cca/oko“, „ajmo reć“, desetak ukućana! – Najstariji sin Anđelko, nadimkom „Surko“ (jer je u nogometnoj igri koju je odlično igrao kao vrsni obrambeni igrač bio žestok i „surlav“) koji je imao dobrih dvadesetak godina a onda višekratan broj braće „jedan drugome do uha“ do desetak ili tako nešto. Dobro pamtim Luku Ivkošića – „Trumana“ jer smo generacija i igrali smo zajedno u juniorima Radničkog. (Kada bih ovih godina na TV-u vidio bivšeg premijera Engleske, rasčupanog Borisa Johnsona sjetio bih se „Trumana.“ –  Imali su i pristojnu i zgođušnu, simpatičnu kći Veru koja je mislim u Vinkovcima završila neku školu i udala se za sina „gospon Šareca“ birtaša tamo uz nasip „pod Savom“, gostionici u kojoj su se šećeranski momčići, gimnazijalci trećaši i maturanti po prvi puta u životu napijali i noću nasipom vraćali kućama preko „nesigurnog“ mostića, „ćuprije“ preko onoga kanala „pod žicom“ šećerane! – Dakle,  roditelji im, podrijetlom Dalmoši, Imoćani, – Mijo i Mara skrbili su o mnogočlanoj obitelji s puno djece te su u pekarnici na Šećerani svako jutro kupovali po tri „štruce“ onoga dvokilaša kruha. Kad sam jednom zgodom pitao „Trumana“ što mu braća, Zajko i drugi danas imaju za ručak reče mi, doduše u poluzajebanciji kako nema problema dok ima mrkve u susjedovim vrtovima. – Ćaća im „jadni“ Mijo, onizak, omalen čovjek rastom,  čak je jedno vrijeme bio na radu i u Njemačkoj pa se brzo vratio … Ovdje ću završiti priču o Ivkošićima iako bih samo o toj familiji mogao ispisati stotinu stranica naročito od kako je „Surkin“ sin noću do temelja „opeljušio“ moju rodnu kuću i kuću Krtalićevih dok u njima nitko nije živio, a on, „Surkin“ sin u jednoj noći razmontirao i odnio sve što je u kućama bilo željezno ili bakreno – ni tavan im nije bio nedostupan!!! – Ali hvala Bogu – nismo bili potrebiti da se sudimo tek da primamo obavijesti o ročištima i presudama sudova. –  Živjeli!!!   

Taaa-a-a-a-ko, – sada dođe jedna izgledom specifična kuća sa zabatom na front s ulice i, valjda nikada ne korištenim „gankom“ na ulicu. Bila je to kuća tete Mare Mišević i njezinih kćeri Gordane i Mire. – Mira je bila mlađa i u Sarajevu je završila Pravo te se nakon pustih godina života i rada u Sarajevu, neudata doselila u Split i radila u gradskoj upravi. – E, a, Gordanin sin, teta_Marin unuk u ova aktualna vremena „proslavlja“ cijelu Županju. – Mario Vestić, – naime!!! Skladatelj, tekstopisac aranžer; dobitnik Porina za hit godine „Tvoje ime čuvam“; izdao knjigu poezije; kao autor neposredno surađuje sa „Općom opasnosti“ (15. srpnja nastupaju na Klisu pa ću ih ići pozdraviti!); autor odlične tamburaške glazbe i suradnja s „Najboljim hrvatskim tamburašima“; i još puno, puno toga lijepoga i dobroga moglo bi se napisati i reći za samozatajnog a vrlo uspješnog glazbenika u osobi Marija Vestića kojega, evo ja uspoređujem s Nikšom Bratošem jer mu je u glazbi dorastao.  –  Svaka ti čast Mario!

Idemo dalje. – Idemo dalje ali s velikim problemom. – Ha … gledajte dragi moji čitatelji svatko od nas, vas i puno puno ljudi u životu osim svoje obitelji ima i barem još jednu obitelj koju doživljava „kao svojom“. U mojemu slučaju to je bila obitelj dobre i plemenite tete Ive i dobroga barba Mate Jelčića, ali ne tu u Prvomajskoj nego ovdje u Splitu za mojih studentskih dana. – U Split na Pravo namjerno sam otišao jer u tome gradu nisam poznavao baš nikoga. Baš nikoga. Zakleo sam se sebi, i u sebi, i opet sebi da ću u Splitu barem prve dvije godine biti, ako to bude ikako moguće, i biti odličan student pa nakon druge godine „prebaciti“ na Pravo u Zagreb. Ovdje u Splitu na Pravu  hoću sve petice i/ili četvorke iz svih kolegija kako su se sada na faksu nazivali nastavni predmeti.  Drastično tvrdoglavo sam se odrekao športa, kulture, politike, čitanja novina, druženja, skitanja (u čemu mi je pomogao cimer koji je to isto činio i namjeravao) … samo i samo učenje i faks – učenje i faks!!! – I tako je i bilo. – Ali kada sam u listopadu te brucoške godine pošao u Split, otac mi je na papirić zapisao ime i prezime jednog čovjeka koji živi u Splitu pa ako baš „zagusti“ s kakvim problemom da se javim tome čovjeku, „tu i „tu“ – radio-tv mehaničarski servis Ante Bege (brata  poznatih  Hajdukovih nogometaša Zvonka i Ive Bege), – a taj čovjek kojega trebam eventualno potražiti zove se Božo MARIN, zet barba Mate Jelčića iz Prvomajske koji se s obitelji nakon tragične pogibije kćerke Marije u prometnoj nesreći tu u Županji kod Mlina, – preselio u Split. – (Božo MARIN, ljudina ipo´!!!)

Dakle, predzadnja kuća u Prvomajskoj ulici na sjevernoj strani, idući prema željezničkoj pruzi bila je kuća i dom ljudski predivne i čestite domoljubne obitelji tete Ive i barba Mate JELČIĆA. Najmlađe dijete sin Ivica zvani „Jelen“, pa pokojna Marija pa nešto starija Mira i najstarija kći Nevenka (tada već cura za udaju) pa se udala baš za Božu Marina koji je živio u Vinkovcima ali je stalno (zbog Nevenke i dovoljno posla privatnog radio-TV mehaničara) vječito bio na Šećerani i u Koloniji. Kako mi je samo s oduševljenjem u Splitu pričao i sjećao se druženja sa Stipom Grabićem, Ivanom-Arhom Arsom i ostalim Dalmošina iz Kolonije. – Uglavnom naglašavam i proglašavam svekoliku ljudsku zahvalnost i odanost obitelji tete Ive i barba Mate JELČIĆA, njihovoj djeci i zetu Boži MARINU, za sve što su mi ukazali u Splitu i bili me spremni prihvatiti kasnije kada sam ja već bio na trećoj godini i gotovo svaki drugi dan njihov gost, ako sam uopće bio gost, nego član njihove predivne obitelji!!!

I, prva kuća do pruge u Prvomajskoj sa sjeverne strane, – kuća jedne žene sa zlatnim zubom, ne znam i ne sjećam se više kako se zvala. Imala je jednog sina koji je kasnijih godina „“tjerao“ neka zaprežna kola s jednim konjem i razvozio ljudima koješto po Županji. – Ne znam – ne sjećam se, i – gotovo.

Sad smo, dakle na „mostiću“ ćupriji ali s ove druge, sjeverne strane ulice. Čudno, baš čudno, ta ćuprija je uvijek bila u puno boljem uporabnom stanju nego ona sa suprotne strane!? 

Dakle, opet željezničko cestovno križanje tada Kolodvorske ulice građene granitnim kockama pa su seljačka kola i traktorske prikolice opasno poskakivale u vožnji po toj cestovnoj podlozi. Dalje prema autoputu bijeli prašnjavi drum ili blatnjava kaldrma zimi i s proljeća.  – A danas: moderna semaforizirana četverotračna cesta; uređen cestovno željeznički prijelaz; za pješačku uporabu uredne i standardne „ćuprije“ i mostići preko kanala i tako dalje, i tako dalje, – rekao bi moj susjed gospodin Grgić s četrnaestoga kata u stanu iznad moga.

I još ovo: tamo negdje u prvome dijelu teksta o Prvomajskoj ulici rekao, (napisao), sam da ću si dozvoliti malu slobodu i opisati vam jednu moju obiteljsku anegdotu / zgodu vezanu za promjenu naziva Prvomajske; pa, bijaše to ovako kako slijedi. – Tamo negdje odmah po demokratskim promjenama i neposredno prije razbuktavanja Domovinskog rata, sa svojom obitelji, suprugom i sinom – mislim da je bilo „1. maja“  – po običaju došli smo iz Splita posjetiti moje roditelje u Vinkovačkoj ulici na kbr. 127 a tada je redovito dolazila i obitelj brata Mire čija su djeca Iva, i Šime već bili poveliki srednjoškolci, a moj sin tek dječarac od kojih desetak godina. Unuci su obožavali te susrete kod bake i djeda pa smo jednu večer već oko jedanaest sati navečer sjedili u kuhinji i pričali o koječemu i svačemu. Ja sam nešto pričao i spomenuo Prvomajsku ulicu, a da bi me otac, moj dobri Šime upozorio da Prvomajska nije više Prvomajska nego da se nekako drugačije zove. Kako ono … misli se Šime i sjeti se pa reče:“Sada se prvomajska zove ulica nekoga Plazajca. – „Ma daj „stari „nije Plazajac nego Ivan plemeniti Zajc,“ – rekoh. – A onda paljba: „Što ćeš ti meni govoriti valjda ja znam – svaki dan tu prolazim!“- i tresne rukom po stolu. A ja da bih „udovoljio“ nećacima i mome malome sinu također lupim malo jače po stolu tvrdeći da sam ja u pravu. „Eto vidiš ti kad god dođeš iz Splita samo nešto protiv  mene“ – reče. „Stari“, također, da bi udovoljio unucima sa smijehom ponovno lupi po stolu i zagrmi: „Nije više Prvomajska nego nekoga Plazajca!“– Unuci razdragani pa i ja lupih o stol i rekoh: „Evo ruka po „stotinu dojč“ maraka da sam ja u pravu.“ – „Dižite se svi i idemo do Prvomajske provjeriti što piše na Gagulićevoj kući …“ – na službenom natpisu naziva ulice. I ti profesorice iz zajebancije se „stari“ obrati mami Božici i svi skupa nas šestoro, skoro u ponoć na ćošak Prvomajske i Iliševićeve. „Stari“ je putem „ronzao“ protiv mene kako stalno nešto zanovijetam kada dođem iz Splita, i malo po malo, učas nađemo se pred Gagulićevom kućom, i u „ … svjetlosti crventastožutoj i dvije tri cigle na putu …“ naglas čitamo naziv Prvomajske koja je postala ulica nazivom Ivana Plazajca!“ (Odnosno ulica Ivana pl. Zajca) – „Dida“ daj meni onih sto maraka umjesto stricu!!!“, – reče mali nećak Šime, sin od pokojnog brata Mire! (Ispričavam se na slobodi da i ovaj dio teksta javno objavim. To mi je bila neka želja pa vas molim za razumijevanje.)    

Eh(!), eh(!) … „Bilo pa prošlo“ rekao bi P. Pavličić.

Ali je činjenica: Prvomajska jeste bila neke vrste šećeranske Pešćenice, ali je Kolonija bila dnevni boravak Prvomajaca svih i sviju odreda.