B. MARIČIĆ – KOZERIJE & IVERJE
EURO (!?) – NEŠ` TI NOVCA I VALUTE!?
Do prije nekidan – mislim u prošloj godini – imao sam mirovinu iliti penziju nekoliko tisuća novaca. Kuna, naravno. Ha(!), da je bila nešto bogzna što, nije, ali bila je skoro dovoljna za penzićki život. Supruga isto tako pa smo bili zadovoljni – hajd´ kvragu, dobro je, a da ne govorim kada sam još radio (u radnom odnosu), nekoliko tisuća tadašnjih novaca ja, i još nekoliko tisuća supruga – lova do krova, na desetke tisuća novaca, a da ne govorim dok smo još bili u „tunelu“ tamo osamdesetih godina: stotine tisuća nekih novaca – nisi mogao potrošiti!!! – Ali sada ovo novo vrijeme i novi novci, taj Euro, Ojro, Evro, ili kako već … samo pâr stotina mjesečno!!! – Ma, daaaj … čovjače, sve se zakompliciralo!- Mrvice novca.
O fenomenu novca i monetarne politike do sada je napisano na tisuće doktorskih disertacija i studija … Novac je postao najskuplja, najsloženija, najkompleksnija stvar svih civilizacija od kako je tamo negdje davno, davno u povijesti ljudskih društava nastao kao sredstvo plaćanja, nakon što su to – sredstvo plaćanja – prestale biti kôže divljih životinja, – pa došle novčanice. – Dakle, društveni odnosno državni (i svjetski) je to fenomen par exscellance koji je u postojanju ljudi i država nezamislivo značajan ali i kompliciran, a na osobnoj čovjekovoj razini, svakodnevne uporabe postao je nešto bez čega se (gotovo) ne može živjeti – doslovce niti uzeti za kvaku izlaznih vrata od stana/kuće i krenuti niz ulicu, jer, svaki, ali baš svaki dan ćeš nešto s njim baratati i upotrebljavati ga, pa čak se s njime u džepu sigurnije i normalnije psihološki sigurnijim osjećati(!!!). – Pa da vidimo kako i to izgleda.
Ja sam, recimo, do sada uz´ase nosio papirnate novce onako presavijene novčanice, preklopljene bez novčanika u prednjem desnom džepu hlača. Kovanice „kunića“ isto tako u onom malom džepiću traperica ili kakvih hlača za slobodno vrijeme. – Imao sam mirovinu, rekoh nekoliko tisuća tadašnjih novaca – kuna, i sve je bilo O.K. i normalno. – Neki – ili većina ljudi, pak – novce su nosili i nose u: NOVČANICIMA, LISNICIMA, BRIKTAŠIMA, ŠLAJBUCIMA, BUĐELARIMA, TAKUINIMA ili kako sve nismo nazivali taj skoro „odjevni“ predmet, po izgledu kojega si skoro mogao otkriti čak i osobnost čovjeka-vlasnika, a po baratanju s njim pri plaćanju mogao si znati i za njegove one prave karakterne osobine i onu „potisnutu“, prikrivenu narav platitelja. Znam neke ljude koji isti novčanik imaju desetljećima; nose ga uvijek u istom desnom stražnjem džepu hlača i ljeti i zimi pa zimi kada plaćaju moraju otkopčati kaput da bi ga izvadili iz toga desnog stražnjeg džepa hlača; drugi opet tako u zadnjem džepu hlača nose ga samo ljeti, a zimi u lijevom ili desnom unutarnjem džepu sakoa iliti dalmoške “jakete“; neki – novčanici – su toliko već izlizani i ofucani (samo što se ne raspadnu) ali još traju jer je lisnica, šlajbuk, novčanik bio oduvijek pa i danas je izrađen od najfinije i najkvalitetnije kože čak i kod ne baš bogatih ljudi već dapače, – što siromašniji vlasnik to dugotrajniji, i nekada bolji, od onih kod imućnijih vlasnika.
Ženski novčanici, lisnice posebna su priča. Dame i gospođe u ručnim torbicama uvijek su pa i danas, nosile i nose velike „novčanike“ s posebnim „mehanizmom“ za otvaranje/zatvaranje. Pri prvom rasklopu u njihovim lisnicama (pogotovo kod starijih žena) obavezna je bila i sada je, često, barem jedna fotografija kćeri, sina, unučice, unuka, ali sigurno ne i fotografija supruga, da ne kažem muža. Sve je to bilo moguće jer su novčanici imali i pretinac s prozirnom plastikom obrubljenom s kožom. – Danas ove modernije dame feminizirane i zaposlene nose luksuzne novčanike koji imaju, odmah priručno kod otvaranja, na lijevoj strani pretince za barem deset-petnaest kreditnih kartica kojima obavljaju, osim plaćanja u samoposluzi, i financijske transakcije na bankomatima i troše gigabajte barem triju softvera razno-raznih banaka, štedno-kreditnih zadruga i kojekakvih subjekata današnje „financijske industrije“, kako se to moderno, a za mene nebulozno, kaže.
E, a gdje sam ja to vidio – pitate vi mene sada!? – Pa, evo, jutros, maloprije tu u susjedstvu na blagajni „super-mega-maxi“ marketa-samoposluge jedne firme – da ne reklamiram koje – jer ona je sponzor Hajduka koji kao što se zna „živi vječno!“; – a, bijaše to ovako: red kupaca platiša na blagajni br. 7 bio je popriličan; ispred mene je najprije na plaćanju bila jedna gospođa kojoj je trebalo pola sata da iskrca puna kolica potrepština i da sve to plati trima kreditnim karticama kojima je pobrkala pinove pa je prošlo još deset minuta dok se sabrala i sjetila točnih pinova; onda iza nje je došao jedan čikica (barba) i iz desnog stražnjeg džepa hlača izvadio svoj novčanik, pa onda iz džepa sakoa izvadio naočale „za blizinu“ pa je prebirao po onim sićušnim, smiješno malim (pojedinačno gotovo bezvrijednim) novčićima za jednu ozbiljnu i stabilnu valutu kao što je euro, i tek iz trećeg pokušaja složio iznos potrebne sume novčića toga vražjeg eura za platiti jedno „Ožujsko,“ a blagajnica je još deset minuta prevrtala po elektronskoj kasi-blagajni da mu vrati kusur od tri novčića (kovanice) nominalne vrijednosti nekoliko eura. Zatim sam na red došao ja i kao moderan čovjek – da se puno ne zajebajem s novcima – iznos od tri kune pretvorene u eure, platio sam karticom … Iza mene je puna ona samoposlužna kolica (gotovo pa prikolicu), samo jednim zamahom mobitelom(!!!) platio jedan moderni mlađi bračni par! –Bog te maz`o koje sve transakcije i na koje sve načine!!!
Zaključak o nošenju uz´ase i plaćanje eurima: svi pa i ja s novčanicima, lisnicama ćemo pokušati kao i do sada, plus preporuka da kao kauboji imate još i onu, rekoh kaubojsku, kožnatu vrećicu s vezicom za sitniš (žutih) ali i onih bimetalnih kovanica koje izgledaju kao rimski novčići kod arheoloških iskopavanja(!) iako smo već u XXI. stoljeću „ljudske civilizacije!“
I još nešto, – nekidan kada je ono u Splitu bio nuklearni nosač aviona, mornara je bio pun grad; preplavili su sve birtije i kafiće pa ih je bilo čak i u mome kvartovskom kafiću te mi – na moj komentar o tome – konobar reče:“ Goni ih k vragu – jučer je njih deset bilo ovdje i svaki je svoju kavu platio karticom a sjedili su tu dva sata!“ – E, i tu, skriven počinje još jedan „problem“ od kada smo postali ravnopravni građani nove države „EUnije“ pa hajdmo još malo o tome kako slijedi.
BAKŠIŠ, NAPOJNICA, TRINGELT konobarima nakon popijene kave u kafićima. – Ja sam do sada za jedan „makijato“ mojim konobarima u kavani „Leonardo“ Duji i Mladenu, ostavljao po jednu ili dvije kune napojnice ili kako se u Splitu kaže „Manče“ za tu napojnicu, jer, čuo sam da ti kafićki konobari, ustvari, mjesečno napojnicama zarade još jednu plaću, odnosno novčani iznos preko one minimalne, jadne i nikakve plaće koju im isplaćuje gazda kafića; zauzvrat sam dobivao srdačan pozdrav i prepoznavanje kada sam već ulazio u kafić i bez pitanja što ću naručiti, odmah mi je prije svih gostiju uz srdačan pozdrav za moj stol s ljubaznošću i poštivanjem postarijeg gospodina, serviran moj „makijato“, a to sve, priznat će te nije baš malo, pogotovo u jutarnjim satima!!! – A, što sad !? Treba iskopati iz džepa pola kilograma tih novih novaca od kojih neke novčanice ništa ni ne vrijede (npr. 1 ili 5 centa) … i domislio sam ovako. Svaki drugi dan ću umjesto jedan i pol euro ostavljati/plaćati im dva ili čak kadgod i tri eura, i, mogu vam reći da su i oni, konobari, i ja, zadovoljni a o financijskim efektima još nemam pravo realno saznanje. – A, što se vama čini poštovani moji čitatelji i kakva su vaša iskustva tu Županji!?
Kao veliki makro ekonomski, financijsko-monetarni ekspert konačno zaključujem kako se u slučaju dolaska eura na ove strane u stvari radi o drastičnoj devalvaciji jugo-dinara i (samo) običnoj denominaciji i preimenovanju (i obezvrijeđivanju) kune u eure, – ma što vi poslije ovoga mislili o meni i o euru.
Ma, zdravi mi i veseli bili.