Dragi i poštovani moji čitatelji (primjećujem, kojih vas je sve manje i manje), dozvolite mi jednu Kozeriju za moju dušu. U stvari neka to onda bude Iverak iako je to zapravo duga priča ja ću je maksimalno skratiti. Ovaj puta nisam i neću biti izrazito kategoričan u svome stavu pa vas molim za „razumijevanje“ i dozvolite da čak i nisam u pravu. Ta stvar o kojoj vam želim pisati ovom prigodom traje evo već tridesetak godina a ja još uvijek mislim o njoj – toj „stvari“ – onako kako sam mislio i prije trideset godina.
Pa, o čemu se radi!? – Ma, ovo u i iz naslova: „Djelatno vrijeme“ V.s. „Radno vrijeme“!?
Ima, dakle već tridesetak godina kako smo izašli iz svih mogućih „tunela“ pa tako i iz „tunela“ tzv. Novosadskog dogovora o jeziku kojim pišemo, čitamo, slušamo i govorimo. – Tih devedesetih godina, naglo izlazeći iz toga „Novosadskog“ tunela na blještavilu jezičnog sunčanog vremena i danjeg svijetla i objektivne dnevne jezične svjetlosti ,- bili smo pohrlili u jezično čistilište, ali – ono – „do daske“; oni najuporniji među nama Hrvatima jezično su nas „vratili“ gotovo do Sakcinskog, Gaja, Brozovića, Jonkea, Anića, Moguša i Klaića, – do mjere da smo imenicu „radnik“ objesili na banderu, („zabranili“ je, „pogazoli“ i uništili; isto kao i telefonski uređaj odnosno – pazite i sjetite se sad – djevičanski čistog „brzoglasa!!“ – Ma, dobro, nakon „jezičnog tunela“ koji je bio duži i od dva prava tunela „Sv.Rok“, – izašli smo i na jezično svjetlo dana koje je neke gotovo zaslijeijelo pa su počeli tražiti i dlaku u jajetu … ali, opet kažem, – iako na neki način razumljivo, ipak malo po malo počeli smo „dolaziti k sebi“ i u govoru i u pismu, – iako smo još dosta, dosta daleko kako ja to opisujem već u nekoliko Kozerija pa čak izričem i potrebu donošenja Zakona o hrvatskom jeziku poput moga dragog i poštovanog prijatelja Andre Krstulovića Opare, uglednog hrvatskog intelektualca „par exscellence“!
No, vratimo se naslovu ovoga teksta izravno govoreći i iznoseći svoj, ali baš svoj, odnosno moj stav(!) o tim dvjema floskulama koje nam svako malo bodu oči na vratima javnih državnih ali i privatnih službenih, uslužnih i sličnih prostora. – Rekoh počelo je s izbacivanjem „radnika“ iz svakodnevnog pa i službenog vokabulara dok se nismo zahvaljujući onome Račanu i onome našemu Arloviću od „djelatnika“ vratili „radniku“ i tako malo po malo došli do ovdje gdje smo danas kada još uvijek imamo uporabu tih imenica u omjeru fifti-fifti. Isto tako je i s „djelatnim vremenom“ moga kvartovskog postolara dok – nekidan gledam – pred nosom mi, i na vratima jedne javno-zdravstvene ustanove Splitsko-dalmatinske županije.
E, sada, još od tadašnjih devedesetih godina i početka jezičnog „čistilišta“ unatoč argumentima koji ne idu meni u prilog, – dakle od prvoga dana taj „djelatnik“ meni nije „sjeo na svoje mjesto“, jer, ako ništa drugo od „djelatnika“ ja sam poznavao samo „poljodjelca“ i „drvodjelca“ s kojima – drvodjelcima – sam se svakodnevno sretao u firmi u kojoj sam tada radio, i koja se zvala „DRVODJELAC d.d.“ – I tako je to sve do danas: samo i isključivo u te dvije kratke sintaksičke kratke rečeničice, fraze, formulacije i floskule. – Ne znam, ne znam racionalnog razloga toj mojoj odioznosti spram te jedne, od te dvije, obavijesti vlasnika i osnivača obrta, poduzeća, ustanova i sličnih radnih i uslužnih prostora gdje radnici, a ne djelatnici rade, a ne djelaju svoj posao za koji su plaćeni. (Ma dobro, ipak nekog vraga delaju, rekli bi Zagorci.)
Zapravo, stvari – barem u mome slučaju – stoje ovako: jezik, pisani, izgovoreni ima neku svoju melodioznost; jezik je kao glazba i ima svoje tonove, molove, durove, oktave … jezikom se priča, govori, piše, pjeva, sluša i još svašta radi …
Uostalom, govorite i mislite što hoćete ali ja od svojega ne odustajem, – niti ću! – The end, i točka. Gotovo
Zdravi i veseli bili.