E, dragi moji čitatelji došli smo do nekakvog vrhunca mojih pisama (barem) u ovoj formi i seriji pisanja pod nazivom „Kozerije & Iverje“. – Hajd`mo mi to završiti pa ćemo vidjeti o eventualnom nastavku. – Zašto to tako, baš sada i s baš ovom temom ove Kozerije … Ma, što ja znam, mislim da treba jednu etapu navršiti a drugu ćemo nastaviti ili ne već – ako ništa prema „uspjehu“ upravo ove Kozerije koju čitate, a prema rezultatima odaziva vas čitatelja, nastavit ću pisati ili neću. – Ne nedajbože da vas ucjenjujem nego eto tek tako!? – Svjestan sam ja da sam vam malo i dosadio a sve ovo o čemu i što pišem tako je snažno u meni da mi je teško prestati pisati, no, eto tako nekako sam domislio pa i odlučio. Uostalom … – Kada bih barem znao slikati kao moj prijatelj Kokan, nastavio bih umjesto pisanja baš slikati na staklu kao on veličanstvene ljetne, a naročito zimske slavonske pejsaže i motive naših svakodnevnih i sveprisutnih stvari u našim kućama, iako moje kuće više nema. (Ne, ne boli me što je nema i što je srušena, pače, drago mi je da je i stvarno ostala tek s u mojim sjećanjima i emocijama vezanim za nju i život roditelja u njoj. Kada nema njih, neka nema ni kuće, iako bi ih ta činjenica vjerojatno povrijedila, a pošto je sada rođakova, možda i ne bi, možda bi im bilo i drago da je sve tako završilo kad je već završiti trebalo i moralo.)
U prošloj Kozeriji pisali smo odnosno „ … lutali smo ulicama moga života.“ Da, bilo je tu svega i svačega po kvaliteti stanovanja, po stanarsko podstanarskom statusu, po krajobraznim karakteristikama, po stanodavčevim prohtjevima i koje čemu drugome a zajedničko svim ulicama na svijetu jest da imaju kućne brojeve zgrada, kuća i kojekakvih građevina koje su nekom regulom posloženi/e. – Normalno, sve je završilo onako kako je stvarno bilo i kako je moralo u zaključku stajati: KOLONIJA (!!!) jedna i jedina, nezaboravna i u meni nikada neće nestati. – E, ali to je bila „priča“ o ulicama i kućnim brojevima stambenih zgrada / kuća a pored ulica u mnogim naseljima, gradovima, velegradovima (što Županja nije i neće, očito biti), postoje “avenije“, „aleje“ „prilazi“, „prolazi“, „vijenci“, „šetališta“, „parkovi“, „perivoji“, „odvojci“,„stube“, „obale“, „poljane“, „put“-ovoga, „put“-onoga, i što ti ja već (ne)znam. Na kraju krajeva evo je i Županja dobila šetališnu obalu Save i nazvala ju spomen obilježjem:„Šetnica doktora Zlatka Krtalića“ moga dragog susjeda, sina čika-Ivice i tete-Ike, brata ugledne gospođe Lidije Baturine, – rekoh, mojih dragih susjeda i obiteljskih prijatelja iz Kolonije i iz Iliševićeve ulice.
E, a sad, objektivno, realno, stvarno – sve to u vezi ulica, kućnih brojeva, šetnica i šetališta, pravno je regulirano „Pravilnikom o načinu označavanja imena, naziva ulica i trgova te načinu obilježavanja zgrada kućnim brojevima“ (NN 117/2022-1798 Odlukom Hrvatskog Sabora, pri čemu je propisano cit.: „Ulica ili trg je javna površina u općoj uporabi kojoj se određuje ime radi lakšeg snalaženja u prostoru i dodjeljivanju kućnih brojeva zgrada.“ Dalje: „Zakon o naseljima“ (NN 39/2022-476) u članku 6. stavak 4. izričito kaže, cit.: „Imena se mogu odrediti i za druge javne površine u općoj uporabi, kao što su; aleja, avenija, cesta, obala, odvojak, park, perivoj, poljana, put, stube, šetalište i slično.“
Evo samo se „pokrili“ legalnošću i ja pristupam „javnoj giljotini“ koja će odrediti moje daljnje pisanje na NetŽupanjcu, barem u ovoj formi kao do sada; „Pismima iz Splita“ i „Kozerijama & Iverjem.“ – Dalje će biti ili ne biti … što ja znam, nekako ili nikako!?
Dakle, svjestan da se izlažem mogućnosti krivog shvaćanja, ogromnom riziku neshvaćanja i riziku čak i javne poruge, i da budem ismijan i izložen čuđenju – zborim vam – dragi moji čitatelji – o slijedećem što ću napisati.
Ovo Županjsko naselje – mislim Kolonija, Šećerana – kao topografsko-geodetski, gruntovnički i urbanistički lokalitet, i zgrade u njemu aktualno su u – nježno rečeno – jadnom i „zapuštenom“ stanju !!! Od nekadašnjeg moderno uljuđenog, gotovo europski uglađenog naselja ostalo je to što je ostalo. U nekim „stvarima“, primjerice građevinskim egzibicijama i sramotnom ponašanju jednog nadobudnog, davno bivšeg lokalnog vlastodršca koji je za svoje vladavine u hrvatskom državnom parlamentu – Saboru, „oborio“ sve filozofske temelje, ni manje ni više nego Karla Marxa, – koji je dakle, građevinskim zahvatom (podizanjem krovišta) na zapadnom dijelu kuće u kojemu je „naslijedio“ stan, tamo kod Kuglane i Restorana, nasadio je nekakav dograđeni golubinjak kojim je pljunuo na nekadašnji vrhunski urbanističko-građevinski „elitni“ uređen prostor kakav se tada nije mogao naći odavde do Zagreba ili Beča!!! – Ali, – čak i danas onakva kakva jest Kolonija je gotovo urbanistički i građevinski „dragulj“ kojega je davno trebalo konzervatorski zaštiti, jer takvih primjera društvene brige za naslijeđe imate i u Londonu i Berlinu zasigurno. – Još … naselje Kolonije, Šećerane postoji – gospodo – na tom županjskom (mjesnom) gradskom prostoru već SEDAMDESETAK godina uporabe stanovanja, i života i rada ljudi u njemu. Da. Da. Sedamdesetak godina pa, dakle, već i svoje i zajedničke POVIJESTI naselja i modela društvenog života i življenja ljudi sa svim njihovim životnim potrebama, uljuđenog, suvremenog, modernog stanovanja već nekoliko generacija ljudi koji su tu rođeni, tu živjeli, tu radili ili išli u školu i ostvarivali sve svoje životne potrebe.
Što ja to zapravo hoću reći pa ovako izdaleka ciljam!? – Evo ovo i ovako: zašto Kolonija koja kao naselje ima kuće / zgrade i kućne brojeve s kojima čine službeno prebivalište onih koji tu žive i onih (nâs) koji smo tu rođeni, zašto, dakle Kolonija nema i druge oblike, tipove javnih prostornih urbanističkih rješenja. Tu su se rodili, tu su radili i svekoliko stvaralački živjeli i ostvarivali svoja životna djela koja zaslužuju da svojim imenom budu zauvijek zabilježeni kao ugledni i uspješni (manje i/ili više) stanovnici Kolonije, Šećerane, – jer prva generacija čini mi se s Markom Skelinom je već otišla na onaj svijet, a i mi, recimo druga generacija stanovnika naselja već pomalo „odlazimo“, – pa predlažem da barem nekima od njih damo i odamo trajnu počast spomen-obilježja koja zaslužuju jer su ih ostvarili baš tu u naselju u njegovim „zlatnim“ vremenima 60-tih, 70-tih, 80-tih, a u kojemu će još puno generacija ljudi u budućnosti živjeti i stvarati životna djela. – A kako to izvesti … pa procedura … pa ovo … pa ono … Ma, jednostavno kao i sa Šetnicom doktora Zlatka Krtalića. Nema problema s nazivom naselja i postojećim kućnim brojevima, samo prijedlog i odluka odgovarajućeg tijela, Gradskog vijeća, – i to je to.
Imam ja i prijedlog za kojega sam već rekao i naprijed napisao da sam „… svjestan da se izlažem mogućnosti krivog shvaćanja i ogromnom riziku čak i javne poruge, i budem ismijan i izložen čuđenju …“ a, evo dodajem i budem izložen javnom podsmijehu pa i zločestim komentarima!!!
Dakle, glavnu „ulicu“ šetnicu od južnog ulaska u naselje, od tzv. „rampe“ pa do dućana / trgovine nazvao bih „Šetnicom profesora Josipa Barišića“; drugi dio te šetnice od križanja kod trgovine i tržnice pa do prostora bivše gimnazije i osnovne škole nazvao bih „Šetnicom profesora Antuna Grgića“; cestu s odvojenim kolničkim tracima od istočnog ulaza u naselje (od „slavoluka“) do ulaza u tvornicu nazvao bih „Vijenac / perivoj Rade Pavlovića“; nogostup od „rampe“ pa iza dječjeg vrtića i ispred „Ž“ zgrada do istočnog ulaza u naselje (do „slavoluka“) nazvao bih recimo „Šetnica profesora Zdravka Simića“; „rampu“ i prostor oko južnog ulaza u naselje nazvao bih „Prilaz novinara Mire Maričića“, i konačno križanje, raskršće predloženih šetnica i vijenca kod tržnice i trgovine nazvao bih „Raskršće Đurice Milakovića“.
Kako svaki pa i ovakav neformalni, razglabajući, razgovorni i „nekakav“ prijedlog (više razmišljanje i promišljanje sasvim subjektivno i osobno), – ima i svoje obrazloženje koje bi po prirodi stvari trebalo biti nadugo, naširoko, – evo sada (!!!) mi pade na pamet, neću ništa pisati i opisivati – sudite (mi) sami kako vas je volja, a ja ću valjda izvući živu glavu. – Pucajte!
Zdravi i veseli bili.