Slika blagdanskog stola, božićnih ukrasa i pšenice je iza nas. Odradili smo i Novu Godinu i školske praznike. Drvce je raskićeno i spremljeno u onu istu kartonsku kutiju. Snijeg se otopio. Život se opet vratio u rutinu. Kolači su se pojeli i već se spremamo za pokladno doba. Možda čak i prebrzo. U trgovinama su na police, na kojima su do jučer bile božićne kuglice, već stavili haljinice princeza i gusarske maske.
Ponekad mi se čini kao da nemamo vremena, pa uvijek žurimo i žurimo. Kad je zima, sanjamo o ljetu, kad je vruće, gunđamo i prigovaramo ljetu…i tako u krug. Jedva smo čekali Božić i sad kad je prošao, odmah tražimo neko novo iščekivanje, neko novo uzbuđenje… Ne stignemo ni uživati u onome što imamo. Jednu stvar brzo mijenjamo s drugom. Nikad nismo zadovoljni. Uvijek nam nešto smeta i kvari, tu našu, kratkotrajnu sreću.
Ali, kad zima dođe, ipak, malo usporimo. Dani su kraći, više smo doma i kao da uhvatimo neki laganiji ritam. Izgleda da postoji nešto u blagdanskom duhu mjeseca prosinca što nam skida maske sa umornih lica. Nešto što nam omekšava srca. Neka jednostavna ljepota života koju u užurbanom ritmu svakodnevice često zaboravimo. Ono kad na trenutak zastanemo i divimo se zimskom nebu obasjanom zvijezdama. Ili kad tiho uživamo u mirisu kolača iz rerne. Kad trljamo dlanove iznad peći. Kad zaboravimo na sutra i uživamo u trenutku. I nema tog božićnog ukrasa ili novogodišnjeg vatrometa čiji se sjaj može mjeriti sa toplinom obiteljskog doma. Niti jedan poklon umotan u šareni papir ne donosi toliko radosti kao fina klopa, drvo u vatri i druženje s najmilijima. Maratonsko ispijanje kave s bližnjima, razgovori sa starim znancima koje smo nakon sto godina slučajno sreli u trgovini ili kafiću, čestitke u poštanskom pretincu, slanje i pisanje istih, čitanje bezbrojnih želja i pozdrava po fejsbuk zidovima, rezanje tijesta za keksiće modlicama u obliku zvijezde ili bora…samo su neke od blagdanskih aktivnosti koje ispunjavaju srce milinom.
A tek kad pogledamo našu djecu, najmanje članove naše obitelji, kad vidimo koliko su narasla, što su sve radili tokom godine i što su sve naučili…topimo se od ljubavi i brzo shvaćamo da su baš oni, naš najveći učitelj i naše najveće blago. A još kada u tu kombinaciju dodamo i srdačan zagrljaj ili poruku na mobitelu od našeg starog srednjoškolskog prijatelja ili nekog tko nam je drag, ali ga je život odnio negdje drugdje…onda čovjeku nekako najprirodnije dođe da razmišlja o prošlosti. Pa čak i da krene putem nostalgije. Sjeti se čovjek, htio on to ili ne, svega što je bilo. Svega što smo doživjeli i proživjeli na životnoj stazi. A kad na Štefandan odemo na groblje, sjetimo se i onih koji više nisu sa nama.
Ali tako je to. Vrijeme uvijek ide naprijed, pa bismo i mi trebali u korak s njim. Umjesto tugovanja za izgubljenim, biti sretni i zahvalni što smo imali nešto i nekoga dobrog pored nas. I umjesto nervoznih planova za budućnost, uživati u ljepoti sadašnjeg trenutka. Poput djece. Iskreno i čisto. Nema tu neke velike filozofije, samo treba odlučiti vidjeti ljepotu u svemu! Pa čak i u snijegu. I njega djeca s lakoćom pretvore u nešto ljepše kad svojim malenim rukama oživljavaju likove iz mašte. Snjegovići su omiljena dječja zimska razbibriga; pažljivo donose snijeg na jednu hrpu, smišljaju od čega mu napraviti oči, što će mu biti kapa i jel ta mrkva dovoljno dobra za nos… I tako sve dok se snijeg ne otopi. Onda će opet s lakoćom pronaći neke nove radosti. Proljetne, ljetne…njima to nije važno. Dječje je srce leglo mudrosti. Njihova sposobnost da pronađu radost u svemu, uvijek nas iznova podsjeća na ono što je zaista važno. Bliskost. Druženje i zabava. Oni mali trenuci koje provodimo praveći snješka odmor su i za dušu i tijelo. Pogotovo kad se zajedno smrznemo, pa se poslije zimskih radosti, rumenih obraza, grijemo uz čaj… Ma, milina!
A kada srca ugrijemo na takvoj vatri, nikakva nam zima neće nauditi. Za nove početke u životu nikad nije kasno. Ne trebaju nam novogodišnje odluke da bismo nešto promijenili i popravili. Samo treba krenuti. Poput djece! Gledati svijet njihovim istraživačkim i znatiželjnim očima. Biti otvoreni i uvijek ići naprijed. Jer, ruku na srce, sve nas udaraju brige svakodnevice, izgaramo i trošimo se, pa onda i kvaliteta naših odnosa opada. Obiteljske veze, prijateljske, pa čak i romantične trpe zajedno s nama. Znam da nije lako ostati vedar, pogotovo u ovo današnje ludo vrijeme, ali vjerujem da nam je korisniji pozitivan um, nego ogorčeno srce. I takav, pomalo romantičan, pogled na svijet nipošto nisu ružičaste naočale iza kojih se skrivamo, niti je djetinjast. Ono što ne valja, vrlo se dobro vidi i ne može se sakriti. Čak i djeca znaju razliku između lošega i dobroga. I kakav god mi život vodili, uvijek će postojati nešto što nam se ne sviđa, što nam zadaje brige i patnju. Političari će uvijek koristi velike riječi da prikriju mala djela, ljutit će nas nepravda, učit ćemo na vlastitim greškama… i nikad nećemo znati kakve nas sve kušnje iščekuju, ali jedno je sigurno – uvijek ćemo moći izabrati vlastiti stav. U bilo kojim okolnostima i u svim životnim situacijama uvijek ćemo imati tu mogućnost. To je naša najveća sloboda i to nam nitko ne može oduzeti. A da bi i vaš, ali i moj vlastiti, izbor bio lakši, želim nam svima ovih nekoliko stvari :
STRPLJENJE – kad stojimo u redu za plaćanje računa ili pred kasom u trgovini, kad nas nerviraju komentari komšinice, radnog kolege, stare tetke ili supruga. Bez strpljenja mnoge nervoze i netrpeljivosti prerastu u vatru ljutnje. Tada samo širimo patnju na naše bližnje, a kad nam se tintare ohlade shvatimo koliko smo bili sebični i nepravedni.
OPRAŠTANJE – svima i svakome tko nas je na bilo koji način povrijedio, ali i nama samima. Ako ne opraštamo, ostajemo zapetljani u ružne osjećaje, a iz njih se možemo ispetljati jedino pomirenjem i oprostom. Iskrenost nam tu može poslužiti kao izvrstan pomoćnik.
HRABROST – kad se suočimo sa tegobama, kad nam se breme života natovari na leđa. Kad posustanemo pod teretom svakodnevnih briga lako je zaboraviti da bez straha nema ni hrabrosti.
RAZUMIJEVANJE – kad upoznamo nekog drugačijeg od nas, kad smo nekom rame za plakanje. Pružiti otvoreno srce onome koji nas treba ili živi drugačije od nas nije nimalo lako. Ja si tu pomognem jednim malim trikom – samo zamislim da sam ja ili netko od mojih voljenih u toj određenoj situaciji – i suosjećanje i razumijevanje su tu!
I kao najvažnije, ZAHVALNOST – na svemu onom što imamo, a što prečesto uzimamo zdravo za gotovo. Krov nad glavom, topao krevet, jelo na stolu, mir, zdravlje…ljubav, dvorište puno ruža, ukusan kruh, dobra knjiga, iskren i odan prijatelj… Listi stvari za koje možemo biti zahvalni nema kraja! Sami dodajte ono što najviše volite. Ja sam zahvalna i na svima vama, dragi čitatelji, i na ovoj mogućnosti da se kroz riječi, na trenutak, ušuljam u vaš život.
Voli vas vaša Viki