Na našem groblju uvijek me je neobično privlačila predivna skulptura mramornog anđela na grobu koji se nalazi nekoliko koraka iza kapelice. Neodoljivo je lijep. Tih i uzvišen, težak i hladan. Njegova kamena krila čuvaju obiteljsku grobnicu od 1936. godine. Rudolf Švagel-Lešić, rođeni Županjac, pariški student, akademski slikar i kipar, stvorio je to nadzemaljsko biće u svom županjskom ateljeu. Njegovo umijeće još uvijek progovara iz kamena. Tuga je utkana u svako mramorno pero, a pognuto lice anđela govori o gubitku s kojim se svi susrećemo. Ništa ne govori glasnije o prolaznosti života od tišine hladnog mramora obasjanog zubatim suncem i mirisa rastopljenih plastičnih svijeća.
Svi ćemo jednom otegnuti papke, zaploviti u vječna lovišta, prijeći na drugu obalu i mirisati ljubičice odozdo. Pjevati s kerubima, otići polako i zauvijek zaspati. Umrijeti. Smrt je dio života, kao i rođenje, a na groblju smo, iako tako na prvi pogled ne izgleda, svi jednaki. Naši posljednji pokrovi razlikuju se u cijeni i raskoši, a darovi pokojnicima po oblicima i simbolici, ali kad skinemo materijalnu koprenu, svi smo isti. Jednako tugujemo i pokušavamo pronaći smisao u gubitku nekog bliskog. Svakog nam dana nedostaju naši pokojnici. Svakog dana želimo provoditi vrijeme s njima, u njihovom društvu, pred njihovim licima, u zagrljajima. Razmišljamo o greškama koje više ne možemo ispraviti i nepravdama koje smo im nanijeli. Svakog dana im opraštamo sve njihove mane. Riječi izgovorene u ljutnji, propuštene prilike i neispunjena obećanja pokušavamo zaboraviti. Svakog dana sebi iznova opraštamo sve propuste. Na isti način plačemo i suzama oživljavamo davne uspomene. Ista nas čežnja proganja, ista ljubav tješi.
Jedina razlika je što neki od nas, živućih ljudi, dolaze na groblje držeći figu u džepu. Iako na mjestu gdje ruže traju vječno mnogi pronalaze mir i utjehu, ponekad se u taj spokoj ušulja smetnja. Krađe na groblju noćna su mora svih koji grobove pokojnika obasipaju pažnjom i ljubavlju. Povremeno nestaju lampioni, mali keramički kipovi, cvijeće iz vaza, čak i maćuhice iz zemlje. Ta bijedna pojava opet mi je slomila srce, jer sam jučer u prolazu grobljem načula razgovor dviju žena o lopatici i metlici koje su misteriozno „odšetale“. Obje su zaključile kako uopće nije problem ako se ljudi posluže sa ostavljenim priborom, ali barem bi trebali biti toliko pristojni i vratiti ih tamo gdje su ih našli. Razumijem njihovo nezadovoljstvo, čak shvaćam zašto bi netko mogao posegnuti za tuđim kantama i metlama. Recimo, neplanirano si došao u posjet svojim voljenim i zatekao hrpu lišća ili pokošene trave pored isklesanog okvira groba, pa si iskoristio mudrost nepoznatih ljudi i njihov alat ostavljen na groblju.
Ali koliko god si pokušavala objasniti zašto bi netko uzeo keramičku figuricu anđela ili izvadio sadnicu cvijeća, ne uspijevam naći valjani razlog. Kako bih mogla ukrasti tuđu uspomenu umotanu u cvjetni aranžman ili molitvu utkanu u svijeću? Kako bih mogla ukrasti tuđu utjehu? Pa umrla bih još za života kada bih imala drskosti učiniti nešto toliko žalosno. Znam da ljudi nemaju love, da je plastično cvijeće skupo i da svatko ima nekog koga nema, ali zar moram biti i lopov, ako sam siromašan?
Smrt je sama po sebi dovoljno teška da bismo se dodatno ranjavali ovakvim ludostima, a ako budemo nastavili jedni drugima otimati ni život nam neće biti ništa bolji.
Viktorija Majačić