Prije dvadeset i pet godina ova noć, između 17. i 18. studenog, nije bila tiha kao sada. Nebo je, sjećam se, plamtilo od paljbe. U gluho doba sam ustala, prislonila svoje jedanaestogodišnje dlanove na hladno staklo i dugo zurila kroz moj šećeranski prozor u studeno krvavo nebo. Sigurno nisam bila jedina koja je, u tom kobnom trenu, dizala pogled i nijemo promatrala to ružno, crveno lice noći. Netko je, tada, bježeći kroz blatna kukuruzna polja, sigurno podigao glavu prema nebu i potiho se pitao što su njegova djeca skrivila, pa ih sad, promrzle i izgladnjele tjera u trk preko mračne livade. Tražio je odgovor u zvijezdama, ali one su šutjele. Netko je drhtavom rukom, u trenutnoj sigurnosti, iza nekog razrušenog zida ili izrešetane fasade, palio svoju zadnju cigaretu i mislio kako bi ipak bilo bolje umrijeti od raka pluća nego od ruku opijenih nasiljem. Želio je umrijeti u miru, ali to više nije bilo moguće. Netko je u polutami i hladnoći prašnjavog skloništa, milovao prljavu usnulu kosu svog djeteta i zamišljao kadu punu pjenušave tople vode. Žudio je opet živjeti kao čovjek, običan čovjek koji jede tople obroke i kupa se svaki dan, ali to se tada činilo kao daleka i nedostižna budućnost.
Četvrt stoljeća nakon tih studenih prizora, uopće nisam imala srca upaliti televizor i slušati ispolitizirana trabunjanja o prošlosti. Umjesto toga, laganim korakom sam prošetala i upijala tišinu prohladne jesenje noći. Kako li je samo slatko zvučala! Tako slobodna! Zbog hladnoće sam još jače osjećala tu staru patnju i gotovo sam mogla čuti sve jauke promrzlih vukovarskih duhova. Sve sam ih zagrlila mislima, poslala im more ljubavi i ispunila se zahvalnošću od tabana do tjemena. A ono srce od lampiona kod spomenika samo me je dodatno uvjerilo da jedino toplina ljudskog duha može ugrijati ratom razorene sudbine.
U ratu smo svi izgubili mnogo. Previše. Obasjati taj gubitak plamenom svijeće najmanje je što možemo učiniti. Neki su ostali bez domova, roditelja i prijatelja, neki su žrtvovali vlastite živote, a meni je rat ukrao djetinjstvo. Čak i danas, čuje se vihor tih strašnih dana. Mnogi se grobovi još negdje kriju u hladnim poljima, ondašnji vojnici noćima sanjaju ratne slike, brojne silovane žene sada gutaju antidepresive, a isprepadana djeca izrasla su u nesigurne ljude. Nitko od njih, u državi, stvorenoj na njihovoj žrtvi, ne zaslužuje da ih jednom godišnje hvale i spominju oni koji proždrljivo žive na grbači tog istog naroda. Od prireza, poreza i zareza na njihovom minimalcu. Nitko od nas, preživjelih, ne treba glasne i isprazne riječi političara da nas podsjete koliko nam je bilo strašno i kakvu smo muku okusili. Nikome od nas ne koriste njihove velike geste pred televizijskim kamerama.
Umjesto toga, trebaju nam njihova obična poštena djela. I treba nam nešto što svakoga od nas može usmjeriti prema naprijed. A ja, koliko sam široka i dugačka, vjerujem da je to ljubav. Jedino ona nas može naučiti da je najveći spomenik koji možemo izgraditi svima i svemu onome što smo izgubili u ratu jest – graditi dobru budućnost! Dan po dan. Bez obzira čime se naši političari bave i kakvu nam sudbinu kroje, uvijek možemo sami za sebe odlučiti kako ćemo se ponašati, što ćemo misliti i osjećati. Recimo, bilo bi lijepo međusobno se pomagati, a ne gaziti jedni druge kao što su krvnici gazili svojim čizmama preko leševa…njegovati slobodu kroz odgovornost, a ne bahato grabiti samo za sebe. Živjeti oprost svakog dana i svakog dana prihvatiti tugu, umjesto srdžbe. Svakoga dana brisati suze, utješiti nesretno, graditi bolje, pametnije društvo i sve iznova popravljati…nikada ne odustajati. Svakodnevno učiti o suosjećanju, umjesto o ponosu, te neprestano stvarati mir. I uvijek, ali baš uvijek, gajiti nadu da nitko više neće morati u strahu zuriti u nebo i tražiti pomoć koja ne dolazi.
Viktorija Majačić
17. studenog 2016.