Samo su me tri knjige u životu rasplakale. Prva je bila Molnarova priča o dječacima iz Pavlove ulice. Kad je mali Nemeček umro neutješno sam plakala i zaspala u gorkim suzama. Iduće plakanje uz knjigu zateklo me kao srednjoškolku i Mostove okruga Madison. Ljubavnu sagu jedne supruge u limbu između odanosti i fatalne strasti. Ali knjiga uz koju uvijek plačem onim nijemim krokodilskim suzama jeste dokumentarni zapis Zorana Lucića. Kad sam ju prvi put čitala na ovom internetskom portalu u kolovozu 2014. godine tipkovnicu sam okupala suzama. Plakala sam tada zbog svega. Zbog svakog poplavljenog dvorišta, zbog svake krave i teleta, za utopljenim kokošima, ronila sam suze za tuđim dnevnim boravcima i obiteljskim fotografijama na zidu, za svakim psom koji se udavio zavezan na lancu, za svakom svinjom što je otplutala nizvodno…i za svakim djetetom koje je ostalo bez svojih igračaka. Plakala sam za svim tim blagom koje je odnijela mutna savska voda.
Pošteno sam plakala i jutros dok sam čitala taj isti dnevnički zapis u papirnatom obliku. Stranicu za stranicom suze su se nakupljale u mojim očima i padale na te svibanjske fotografije. Mnogo je emocija utkano u tih devedeset i sedam stranica. Mnogo misli, straha, razočaranja i tuge, ali i snage ljudskog duha. Ne samo Zoranove upornosti i izdržljivosti, koji je tada bio kilometrima udaljen od vijugave savske obale, već i svih nas koji smo taj kobni vikend provodili u blatu. Strah i paniku brzo smo otjerali nesebičnim djelovanjem, akcija je zamijenila pasivnost i nevjericu, a složnost i zajedništvo postali temelj na kojem smo izgradili dugačku bijelu zmiju vreća i najlona na savskom nasipu.
Tog kišnog vikenda malo je bilo onih koji se nisu zarazili tim virusom međusobnog pomaganja. Oni koji su podvili rep i razvukli jezičine zaista su bili u manjini. Mnogo je više bilo ljudi spremnih na sebe preuzeti rizik i učiniti sve što je u njihovoj moći i nekako pomoći. Uz lopatu ili na traktoru, pored štednjaka kuhajući kavu i pripremajući poderane gaće ili poput Zorana, uz kompjuter i na mobitelu. Svi smo bili jednako važna karika u tom kaotičnom lancu ljudske dobrote. Na jednom mjestu u svojoj knjizi „Kako smo branili grad“ Zoran izvrsno ilustrira te osjećaje i upisuje ove redove:
„I uvijek ponovo, po stoti put u ovih zadnjih 18 sati, ne mogu se načuditi svojim Županjcima, svojim Slavoncima! Kako jednostavno i lako, gotovo lakomisleno, ignoriraju opasnost i bez razmišljanja izlažu svoj život za svoj grad, svoj dom, susjeda ili druga koji mu dodaje vreće, a ni imena mu ne zna. Shvatio sam da je to ona nit koja se vuče kroz burnu prošlost Slavonije i stvara ljude po svojoj mjeri, veličanstvene i jake poput nabujale Save, širokog srca kao krošnje lužnjaka i otvorene duše kao zlatna polja žita.“
Ako ove rečenice ne mogu otvoriti vaše srce, onda uistinu ne znam što može. Jer upravo ta upornost i zajedništvo oblikovale su našu sudbinu. Jedina pouka koju iz tih dana možemo izvući jeste da smo ništa ukoliko jedni drugima ne pružimo ruku. To prečesto zaboravimo kada nam nad vratom ne visi omča neke opasnosti i to je ono što je najžalosnije u cijeloj ovoj priči. Biti čovjeku čovjek vjerojatno je najteža zadaća koju učimo čitavog života i zato sam beskrajno sretna što smo se ovog utorka okupili na promociji ove knjige u Gradskoj knjižnici Županja. Atmosfera nije bila slavljenička niti raskošna, a pred nama je bio podsjetnik i ostavština jednog čovjeka koji nas je branio od zlovode svojim neumornim i točnim izvještajima sa terena. Program je bio predviđen za park knjižnice, ali kiša nas je potjerala u hodnik i tamo smo, svatko u svojoj tišini i uspomenama, slušali riječi autora koji je čitav događaj pratio onako kako nas je i izvještavao o poplavi. Uz svoj monitor.
Bilo je dirljivo, a ja sam se jedva održavala na nogama, što zbog temperature koja me je drmala, što zbog slika koje su u flashbackovima nadirale u moje misli. Odjednom sam se sjetila svega. Prvo straha koji mi se uvukao u kosti, a onda i neumorne snage koja je iznjedrila iz mog malog bića. Sjećam se svakog lica koje je stajalo pored mene u lancu i baš kao što je Zoran i rekao, mnogima od njih ne znam ni imena. Sjećam se jednog djeda koji je prvi u moje ruke dodao tu blatnu vreću. Još uvijek osjetim njenu težinu, iako je u njoj bilo samo nekoliko lopata pijeska. Sjećam se branitelja Stanka iz Zagreba koji nam je, nakon što smo mu se požalili na očajnu situaciju na terenu, rekao da se ništa ne brinemo, jer je jednako kaotično bilo i u ratu. Sjećam se mladića Augustina koji se zbog nekog manjeg prekršaja morao u ponedjeljak prijaviti u kaznionicu, ali je vikend proveo s nama na vrećama. Sjećam se kad su u gluho doba noći došli dečki iz Vukovara i donijeli svježinu i novi zanos u naše umorne ruke. Moje su tada već bile izgrebane od vreća, jer, baš kao i većina blatnih dragovoljaca, nisam bila spremna za taj gorki posao koji smo odrađivali. Nisam imala ni gumene čizme, kabanicu, niti rukavice, već stare zimske čizme koje su istog časa kad sam stupila na raskvašeno tlo pored muzeja propustile vodu i skvasile mi čarape. Ali ništa od toga mi nije bilo važno. Ni blato, ni hladnoća, ni umor. Baš kao ni mojim prijateljima u muci. Samo smo željeli spriječiti vodu da protutnja našim ulicama i zauvijek ću se sjećati svakog volontera s kojim sam to kratko vrijeme dijelila istu sudbinu.
Bezbroj je bezimenih junaka koji su svoje vrijeme, nadu i upornost utkali u te vreće s pijeskom. Svatko od nas bi mogao ispisati roman i pokušati prenijeti na papir svoje doživljaje. Još dugo ćemo iščitavati uspomene i pamtiti te dane. Bit će tu izmiješanih osjećaja i turbulentnih misli, tuge zbog gubitka i radosti zbog zajedništva, prigovora i raznih tumačenja, ali ako išta trebamo pamtiti iz tih dana onda je to činjenica da Regoč postoji samo u bajci. On je u toj priči div koji je snagom svojih ruku spasio stanovnike sela od poplave, ali u stvarnom životu ne postoji takav čudesan lik. Ne postoji jedan superjunak koji će doći i jednim potezom riješiti sve naše probleme. Nitko od nas nije neko nadnaravno biće, već običan čovjek. Ali čak i kao takvi, ipak posjedujemo čudesnu moć. Možemo biti ljudi, stvarni i obični svakodnevni junaci svojim bližnjima i malim djelima dobrote oblikovati svoju sadašnjost.
Viktorija Majačić
25.svibnja 2017.
-naslovna fotografija „Regoč“ ilustracija Cvijete Job, hrvatske likovne umjetnice
