Prije sam mislila kako je pravi bed otići sam na predstavu ili promociju knjige. Zbog nesigurnosti sam vjerovala kako ću biti crna ovca na takvim okupljanjima. Stvarala sam panične scenarije u glavi u kojima me ljudi osuđuju zbog toga, ali i brzo se uvjerila da sam bila u totalnoj zabludi. Otići sam i biti sam dvije su sasvim različite stvari. Uostalom, uvijek je bilo i onih drugih koji su dolazili sami, i što je najvažnije, nitko nije sam kada se nalazi u društvu ljudi čija je duša otvorena kao knjiga. Uvijek sretneš nekoga s kime možeš prozboriti koju riječ, možda ga čak i ne poznaješ, ali zajedno podijelite isto oduševljenje. Tako je bilo i jučer kad sam se sama uputila u knjižnicu. Nisam ni pomisliti mogla da ću kasnije ushićeno pružiti ruku Enesu i razgovarati s njim. Ali da, takve se situacije uvijek dogode kada ljudi, barem na kratko, skinu okove sa umornih ruku, malo uspore svoj užurbani dnevni ritam i sa divljenjem promatraju svijet oko sebe. Nema ništa ljepše od toga i upravo takva sudbina zadesila je sve one koji su se u ponedjeljak navečer zatekli u prostorijama Gradske knjižnice Županja. Svi zajedno, domaćini, publika i gosti, obasjali smo tamu što nas okružuje na još jednom obilježavanju Noći knjige. Prvo su mališani uživali uz svoje roditelje koji su im čitali dječje bajke. Zatim su osnovnoškolci imali svoj literarno-dramski program, uz pomoć i pažnju brižnih učitelja. Nakon toga su na scenu stupili Mrakovci i još jednom osvojili srca publike svojim malim i kratkim, ali duhovitim i zanimljivim scenskim igrokazom. Smijali smo se s njima, pjevali i pljeskali, a pred nama su se nizali likovi iz književnih djela. Od Reljkovićevog satira, madam Bovary, Kozarčeve Tene i Đukine birtašice, pa sve do Raskoljnikove gazdarice i Ane Karenjine. Bilo ih je zabavno vidjeti u modernom ruhu i domaćoj atmosferi. Elvira je još jednom razvukla sjajno kazališno platno, Darko i Andrijana bili su, kao i uvijek, spretni kistovi, a mladost ga je oslikala šarenilom boja. Jedna obična kostimirana proba pobudila je naš interes i lako bi mogla prerasti u zanimljivu predstavu.
Poslije toga, dok smo još brisali suze od miline kojom su nas okupali naši glumci, okupljenom društvu obratio se rado viđen gost, književnik i dramski umjetnik, Enes Kišević. Sa velikom radošću govorio je o svojoj dječačkoj očaranosti Nikolom Teslom, znanstveniku koji je živio ispred svog vremena i čovjeku koji je nepravedno ostao na marginama udžbenika, iako je svojim nesebičnim radom zadužio čitav svijet. Naš gostujući pjesnik, poput nekog suvremenog trubadura, govorio je i o vlastitim, životnim, anegdotama koje su ga potakle da napiše sonetni vijenac posvećen Teslinoj golubici, a slušati ga kako, uz glazbenu pratnju Seada Alića, recitira svoj hvalospjev bio je poseban doživljaj. Dok je nizao riječi kroz rimu u jedan veliki akrostih, čovjek brzo shvati da se takva strast i ushit ne mogu odglumiti. Ne postoji škola ni akademija koja vas može naučiti biti pjesnik. Baš kao što ne postoji niti akademija na kojoj možete postati dobar čovjek. To je jednostavno nešto što gradite i njegujete u sebi čitav život. Uvijek iznova, unatoč greškama i kušnjama.
A o kušnjama, i to onim zaljubljenošću zamagljenih očiju, ponešto su nam rekli i dečki iz Mrak teatra, Toni, Petar i Marko, dok su recitirali ljubavne pjesme. Ali sav njihov jad i žalopojke nadjačao je Massimo u interpretaciji Marka Kučinića. Veselje je bilo jače od tuge. Popucali su nam šavovi od smijeha i jedan običan ponedjeljak pretvorio se u radosnu proslavu. A takvi mali, radosni trenutci, svima su nam užasno potrebni. I uopće nije važno gdje smo pronašli tu malu radost. Na nekom koncertu ili predstavi, uz kakvu knjigu ili u šetnji prirodom. U razgovoru sa prijateljem ili gledajući neki dobar film. Pravila nema. Jedino je važno da smo napunili baterije nečim pozitivnim. Pogotovo u današnje vrijeme brzih uzbuđenja i plitkih zanosa. Zbog te silne buke pomalo smo zaboravili slaviti pjesnike i diviti se životu kroz pisanu riječ. Kao što smo odgurali jednog briljantnog znanstvenika na marginu, tako smo od sebe otjerali i nježnost koju sa sobom donosi poezija. Sada su recitiranje pjesama zamijenili šerovi, copy-paste citati i lajkovi na fejsu, a slušati nekoga kako govori u rimi izgleda nam neobično. Kao da je ispalo iz neke stare ruske knjige ili ilirske zbirke poezije. Pomalo staromodno ili previše sladunjavo. Ali te mekoće u izrazu baš nam najviše i nedostaje. Dok grubim koracima marširamo kroz svakodnevicu lakše nam je odbrusiti, makar i sebi u bradu, nekakav ružan komentar, posvađati se i slijepo braniti svoja uvjerenja, nego nekome jasno i glasno reći – „Nedostaješ mi“ ili „Oprosti“. Ne znam zašto je tako. I vjerojatno mi nikada neće biti jasno zašto radije zveckamo oružjem, umjesto da nekoga zagrlimo. Možda smo se samo naviknuli na svoje okove, pa se bojimo tame i mislimo da ona nikada neće nestati. Možda smo zaboravili da se čak i najcrnja noć može obasjati malenim tračkom svjetlosti. Jer koliko god to svjetlo bilo slabašno, ako otvorimo svoje srce i zagrlimo nekoga obasjat ćemo cijeli svijet. Prvo njihov, pa vlastiti, a zatim naš zajednički. Baš kao što je i Tesla o tome maštao kad je rekao ovu rečenicu – „JEDNA MUNJA ISPISUJE SONATU, A TISUĆU MUNJA CIJELI KONCERT“.
Viktorija Majačić
25.travnja 2017.
