U malom, ali ugodnom i toplom ambijentu Gradske knjižnice Županja 03. studenog 2015. predstavljen je roman „Crni kaput“ vukovarske autorice Tanje Belobrajdić. Uvodna animacija na promociji, o gradu Vukovaru kroz povijest, dočarala je okupljenoj publici sve njegove ljepote, ali i ratna stradanja. Grad se otvorio pred nama, ali zajedno s njim, ponovno smo otvorili i ratne uspomene.
Razgovor je tekao u toplom okruženju i prijateljskom tonu. Ravnateljica Gradske knjižnice Vukovar Vlatka Surma Szabo, prof. Lilijana Radobuljac kao urednica knjige, autorica romana Tanja Belobrajdić, prof. Jurica Buljan, ravnatelj Gradske knjižnice Županja i naša draga Andrijana Balić-Cvitanović, suosnivačica i glumica Mrak teatra Županja okupljenim su posjetiteljima ispričali priču o ovom romanu prvijencu. Romanu koji je u Vinkovcima osvojio nagradu „Josip i Ivan Kozarac“. Romanu koji, iako opisuje ratna zbivanja, nosi izrazitu anti-ratnu poruku. Autorica je roman posvetila Ivici Vučiću, jednom od dvanaestorice redarstvenika ubijenih 02. svibnja 1991. u Borovu Selu, kao i svim onim malim, ali velikim ljudima.
„Volim čitati. Knjige su oduvijek bile moji prijatelji. Doslovno sam ih jela, a čuvala bih ih kao dragi kamen. S godinama, moja se zbirka širila, a ja sam, poučena lošim iskustvima, postajala sve posesivnija i škrtija u posuđivanju istih.
Onda sam, jednoga proljeća devedeset i prve prošloga stoljeća, upoznala policajca. Rekao je da je redarstvenik. Da je u specijalnoj policiji, ma što mu to značilo, meni nije baš ništa. Ali bio je nekako drag, smiješan, valjda zato što mi ništa što je govorio nije zvučalo ozbiljno.
Rekao je da dežura u policiji i pitao imam li kakvu knjigu da mu posudim za čitanje. Pogledala sam ga sumnjičavo, uopće mi nije izgledao kao osoba koja voli čitati. Osim ono što mora. Izgledao mi je nekako grubo (grubijani valjda ne čitaju), rekla bih, prototip osobe koja ne voli knjigu. Možda strip. Ali moje knjige – ne. Sumnjičavo sam pitala, hoće li mi ih vratiti, hoće li mi ih izgubiti tamo, zgužvati… Nećkala sam se, a on me uvjeravao i molio. Rekao je da mu bude dosadno, da nema što raditi, da…
Njegov prijatelj mi je jednom prigodom rekao da je opasan, ali moram priznat, meni nije djelovao tako. Ali tada, dok je tražio moje knjige, izgledao mi je sve opasniji (valjda ni opasni ne čitaju).
Sljedeći dan nisam donijela knjigu. S vrata je pomolio svoju veliku glavu i pitao: – Mala jesi donijela?, a kada sam odgovorila: Nisam, dobacio je: – Škrtice!
Svejedno se do odlaska šalio, bio dobro raspoložen i obećala sam u sebi: – Sutra ću mu donijeti. Pa što bude!
Ali, sutra on nije došao. Ni prekosutra. Nije došao nikada više.
Često, kada slažem knjige, sjetim se njega. I zaplačem. Kao sada. Njemu posvećujem ovu knjigu.”
Njen roman nema autobiografski karakter, ali mnogi koji su proživjeli i preživjeli ratne patnje devedesetih godina prošlog stoljeća mogu među stranicama ove knjige pronaći krhotine iz vlastitih uspomena. Tragikomične scene i niz smiješnih zgoda koje proživljavaju pojedinci ono su zbog čega ovaj roman odiše ljudskošću i humanom porukom. U ratu su mnoge stvari stavljene na vagu, čak su i vjera i ljubav na kušnji, a humor ljudima služi kao štit. Za preživljavanje. Stradavanje i patnja u ratu su univerzalna pojava, a smrt ima bezbroj lica. Ljudi ju ponekad apatično doživljavaju kao samo još jedan u nizu prizora na ulici, ponekad im iz duše otima voljene, ponekad ju zazivaju kao spasiteljicu. A linija između junaka i kukavice tanka je i promjenjiva. Pod ratnim nebom sve je drugačije, život je preokrenut naglavačke, a autoričina želja, kao i želja svih prisutnih na ovoj promociji, jest da se ovakvi tragični događaji iz naše zajedničke prošlosti više nikada ne ponove.
Ova knjiga, hladnoća mjeseca studenog, ali i približavanja nesretne vukovarske obljetnice prava su prilika da u svoje misli i život dozovemo sliku mira. Trajnog mira.
Viktorija Majačić
03. studenog 2015. godine
