U ovim tekstovima često puta upotrijebim poštapalicu „u ona vremena“ i slične vremenske odmake kojima putujem u neke moje dâvne županjske dane, pa će tako biti i ovaj puta, ali samo za početak.
Dakle, tamo davno, kada sam bio treći, četvrti razred gimnazije, u toj nekoj našoj županjskoj i gimnazijskoj zbilji pojavio se jedan momak onako nekako plav, mršav i žgoljast, i sav nekako uopće karakterističan – svôj što bi se reklo, ali ne odviše nâpadan. U školu, na nastavu, iz Gradišta je dolazio najprije biciklom, pa nekakvim mopedom, a ubrzo sam ga viđao u nekom žutom Wartburgu karavanu. Kako je bio generacija iza mene nisam se odveć s njim poznavao a kamoli družio, ali sam ga na neki način zamijetio. (Neka mi, danas, oprosti, ali čini mi se da je tada bio malo krezub.) – Sjećam se, također, da je u doba Šime Seletkovića u slobodnim aktivnostima, taj momak bio i u velikom tamburaškom orkestru gimnazije. – Iznenadio sam se kada mi je netko, tada, rekao kako taj dečko i Josip Ešegović kojega smo u osnovnoj školi nadimkom zvali Jozo Šaraf, – kako njih dvojica u Gradištu praše električnim gitarama u VIS-u Crveni makovi. Ma, hajte, molim vas, pored Kristala i Lotosa nekakvi Crveni makovi!? Seoski band! – mislio sam. – Ali jest vraga, budućnost će pokazati da će taj Gradištac, Šima Jovanovacizrasti u etabliranog glazbenika s umjetničkim statusom i svim onim što s tim statusom ide, – i ovih dana, samostalnim koncertom u Lisinskom !!! povodom obilježavanja obljetnice njegovog rada i djelovanja. – Da, da – u Lisinskom !!! – Šima Jovanovac u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu !!!
Danas nije problem internetski ili kako drugačije istražiti i opisati nečiji životni i radni put, pa i umjetničku karijeru svakog glazbenika, – pa bih tako i ja mogao sada, – ali, neću. – Htio bih – zapravo – na Šiminom primjeru pokazati kako neke stvari u životu idu ako si radišan, uporan i ustrajan, strpljiv, dojmljiv, suradan, racionalan itd.itd., – što Šima sigurno jest. Naravno, vjerojatno, uz navedeno idu i neke odrednice suprotnog predznaka ili ljudske mâne kojih je i kod Šime moguće naći, – ali ja o tome ne mogu suditi jer već jako dugo nisam u neposrednoj Šiminoj životnoj i radnoj okolini, pa bih ove druge Šimine odrednice ostavio nekome drugom, ako takvih odrednica kod Šime ima.
Idemo mi dalje: – dakle, od tog prašnjavog i blatnjavog seoskog sokaka u Gradištu, i onog, po auspuhu, smrdljivog Wartburga, najprije kao seoski učitelj glazbenog odgoja i mladi lokalni gitarist, pa potom kao obični tamburaš; pa iskusni tamburaš i odličan interpret slavonskog tradicionalnog tamburaškog repertoara; pa autorski poznat i priznat glazbenik instrumenta tambure; pa sâm svoj gazda koji tamburaškim umijećem priranjuje svoju familiju; pa pravna i svaka druga zaštita autorskih i izvođačkih „ljudskih i radničkih“ prava kolega glazbenika; i tako dalje, i tako redom, – Šima je kao globalni tamburašobišao kuglu zemaljsku s tamburom u kovčegu i postao simbol, oličenje, ogledna nacionalna ikona tamburaške glazbe i slavonskog, šokačkog izričaja; njegove pjesme i skladbe ušle su u nacionalne enciklopedijske i antologijske kajdanke tamburaške glazbe; njegove pjesme i skladbe ušle su u redoviti repertoar tamburaškog orkestra HRT-a pod ravnanjem Siniše Leopolda; Šima je (simbolički) postao profesor tamburaške akademije u Gradištui Hrvatskoj, kako to reče i napisa jedan županjski novinar i publicist u svom „Bečkom perivoju“zavičajnoj čitanci ovoga slavonskog i šokačkog kraja. – Šima je postao gotovo nacionalni velikan i miljenik tisućama ljudi koji u njemu prepoznaju vrijednosno pozitivne i afirmativne životne sadržaje svoga zavičaja i cijele Hrvatske.
Možemo se mi međusobno ljudski voljeti/ne voljeti; sviđati/ne sviđati; možemo zanovijetati i zavidnički muljati kako i koliko hoćemo, – ali, činjenice i zbilja govore kako je Šima Jovanovac to što jest: priznati glazbenik, uspješni poslovni čovjek, drag i omiljen čovjek tisućama ljudi širom zemlje i inozemstva. – Svaka čast Šima! Želim ti svako dobro u životu i radu!