Jedva smo tek zagazili u studeni, a trgovine već blistaju od božićnih dekoracija. U jednom brzom potezu kristalne kuglice su zamijenile plastično cvijeće, a bezbrojne svijeće su nestale sa polica i ustupile svoje mjesto blještavim drangulijama.
No unatoč toj šopingholičarskoj histeriji, početak studenog mnogima od nas je rezerviran za nešto ozbiljnije i daleko intimnije. Za odlazak na groblje. Svatko ima nekog koga nema i tih dana brižno obilazimo posljednja počivališta naših najmilijih. S ljubavlju peremo mramorni kamen njihovih spomenika, čupamo onu upornu travu što raste uz rub groba, možda čak i posadimo koju maćuhicu. Nosimo im cvjetne aranžmane, plastične kalenice žutih krizantema i palimo svijeće pred njihovim imenom.
Za mene su groblja uvijek bila mjesta od posebne važnosti. Mjesta ispunjena trajnom misterijom i preplavljena strahopoštovanjem živih. Oduvijek sam voljela mir koji pružaju ti nijemi, kameni svjedoci prošlih života, a tišina tog svetog prostora uvijek pruža neku posebnu utjehu i stavlja sve životne probleme u bolju perspektivu.
U šetnji grobljem često se prisjećam svih onih koje sam poznavala, a sada ih više nema među nama. Iz godine u godinu sve ih je više i čitajući sva ta imena na nadgrobnim spomenicima jedino što čovjek može zaključiti jeste da smo previše krhki da bismo bili oholi.
A upravo to je prva stvar koju zaboravimo, nakon što prođu blagdani ili kad dođemo kući nakon nečijeg sprovoda. Vijest o nečijoj smrti žurno se raširi gradom i svi u nevjerici razgovaraju o onom što se dogodilo, prisjećaju se kad su zadnji put vidjeli preminulog, zatim ga isprate na vječni pokoj i onda nastave dalje sa svojim svakodnevnim životom.
Život promijeni smisao samo za one što su bili bliski sa pokojnikom. Sa nostalgijom se prisjećamo zajedničke prošlosti, razmišljamo o onome što smo imali i nedostaje nam ono što smo izgubili. Vrijeme za nas teče drugačije. Više ne mjerimo godine koje smo proživjeli, već brojimo dane koji su prošli od kad je netko naš umro.
Mnogi su na vlastitoj koži naučili da su ljutnja i tuga dvije nesretne sestre rođene u času kad nam umre netko bližnji, i treba proći mnogo besanih noći i bezvoljnih dana, dok ponovno ne pronađemo mir. Svi koji su oplakivali voljene vrlo dobro znaju kako je teško pomiriti se s onim što ne razumijemo. U usamljenim noćima pred oči dozivamo sliku njihovog osmijeha i pokušavamo pronaći smisao. Iz godine u godinu zvuk njihovog glasa polako blijedi iz našeg sjećanja i sve se slabije čuje u našim mislima. Kao da je vrijeme što prolazi odlučilo oduzeti nam i ono malo što nam je ostalo.
No postoji nešto što nitko, pa čak ni vrijeme ne može oteti iz naših ruku. Uvijek će postojati ono što smo imali, dok smo bili zajedno. Dok je nas, živjet će i naši snovi. Naše ljubavi. Svi oni radosni događaji, ali i svaki običan dan koji smo proveli zajedno. Svaki grah petkom i svaki nedjeljni kolač. Svaka torta od jabuka. Sve naše šale. Sve suze. Pa čak i svaka svađa. Svatko tko je nekog izgubio, kroz bolest ili nesreću, na ovaj ili onaj način, poznaje taj slatko gorki okus uspomena. Na trenutke nas tješi, pa nas opet uništava. I tako zauvijek. Do nekog novog susreta.
Sjećam se, kad smo bili klinci, časna sestra je našu dječju znatiželju o životu i smrti utažila s jednim kratkim odgovorom. Rekla je da svatko od nas ima svoju svijeću i kad ta svijeća dogori, tad se i naš život ugasi. Nema iznimki. U tome smo jednaki. Svačija se svijeća, prije ili kasnije, ugasi. Ta njena jednostavna mudrost uvijek mi prolazi glavom kad se zateknem na groblju za Svi Svete. Tada groblje ima neko sasvim novo ruho. Živi nekim novim životom. Šareni se od zimskog cvijeća, miris otopljene plastike ispunjava hladni zrak, a toplina lampiona grije promrzle duše. Stari znanci se susreću nad grobovima bližnjih, unučad nosi bakama cvijeće, majke oplakuju djecu, a muževi žene. Razmišljamo o prolaznosti vlastitog života i žalimo za propuštenim prilikama. Poput onih kad smo mogli voljeti više, a nismo imali hrabrosti. Kad od ponosa nismo znali oprostiti drugome. Ili kad smo, umjesto isprike, zalupili vratima i odjurili iz kuće.
Možda bi trebali češće razmišljati o smrti. Nema tu ništa morbidno, jer ako razmišljamo o smrti, možemo biti u stanju oduprijeti se mnogim nevoljama. Možemo ukloniti ljutnju, oholost i pohlepu. Ako se prisjetimo da jednog dana moramo umrijeti, nećemo imati kad gubiti vrijeme na svađe, ljutnju i dokazivanje. Nećemo uzalud trošiti život, lakše ćemo se miriti sa tegobama, a radosti ćemo jače osjećati. Bit će nam kristalno jasno što je uistinu važno. Ljubav. Mir i dobrota.
Ako razmišljamo o smrti, trajno se podsjećamo da je ljudski život prilika. Trebamo ju iskoristiti, jer kakve god mi mislili da postoje razlike među nama, kad umremo, isti smo. Nema bogatih, ni siromašnih. Svi ćemo jednom, kako to ribiči kažu, prijeći na drugu obalu i nitko od nas neće sa sobom nositi ništa drugo, osim ono što mu je ispisano na duši.
Viktorija Majačić