VIKI NA DNU ČAŠE

„Ako čovjek popije malo vina – dobar je kao ovca, popije li malo više – hrabar kao lav. Pretjera li s pićem, postaje strašan kao tigar, a ako mu vino postane strast, nalik je svinji koja se valja po blatu, pa tako od sebe napravi majmuna.“
Jesen se tiho ušetala u ovaj naš kraj, repa je zamirisala šećeranskim naseljem, a s prvim otpalim lišćem počela je i nova sezona pečenja rakije. Uskoro će i grožđe doći na red. Ali tako je bilo oduvijek. Upravljati zemljom i njenim plodovima bila je ( i ostala ) prva ljudska zadaća, a mi smo s vremenom naučili nagraditi svoje radišne ruke alkoholom. Gotovo sve što raste pod suncem znamo pretvoriti u taj zavodljivi nektar. Ječam, krumpir, šljivu i druge bezbrojne vrste voća i povrća točimo u naše čaše. I sve proslavljamo uz bocu. Vina, rakije ili nečeg drugog. Sve smo u životu obilježili cugom. I radost i nesreću. Od rođenja do smrti. Nema šokačkog kola bez šljivovice, niti svatova bez vina. A nema ni mamurluka, ukoliko ne pretjeramo s alkoholom. Ali koliko je previše? S kojom čašom prelazimo preko kritične mase? Gdje se nalazi ta granica između dobre ovce i svinje u blatu? Vjerujem da mnogi među vama poznaju okus jutra nakon pijanke. Nema se tu što kriti. Većina nas je, barem jednom, popila koju čašicu previše. Alkohol je zavodljiv, uz njega je sve vedrije i opuštenije, glasnije se smijemo i hrabrije govorimo, ponese nas u veselju, a nekad i sruši preko plota. Padnemo u jarak polako, jer kao svaka druga droga pod ovom nebeskom kapom, i alkohol je u početku zabavan. Pijemo piće uz društvo i prijatelje, ispijamo butelje vina u ugodnom razgovoru, nazdravljamo za sve dobre stvari u životu, zabavljamo se držeći pivo u ruci i rumenih obraza čekamo jutra. Svaka birtija u gradu ima vikend veselice i alkohol teče u potocima. Piju mladi, ali piju i odrasli. Ne pada jabuka daleko od stabla, a šljiva rađa obilato. Nažalost, čak i gorkim plodovima. Ponekad padnemo u ponor.

Ta društveno prihvaćena droga, koju nam veselo reklamiraju na televiziji, gotovo neprimjetno oblikuje čovjeka u ovisnika. Od muškarca učini roba, a žensko srce pretvori u kamen. Alkoholizam jednako ranjava i odrasle i djecu, uništava obitelj i krade nam od života. Vrijeme koje potrošimo u pijanstvu nikada nećemo moći vratiti, niti ćemo moći zakrpati sve rane koje smo zadali sebi i bližnjima. Ali jednom ćemo se otrijezniti i shvatiti da je skrivanje od stvarnih problema zbog sramote, ljutnje i boli, samo put do crne kronike. Nitko ne želi njime poći, ali to se jednostavno dogodi kad vatrena voda pronađe slabog gospodara. A slabićem može postati svatko od nas. Nema nikakvog smisla pokušavati utvrditi pravila zbog kojih netko može posegnuti za čašom. Nitko ne zna kakvi nas sve izazovi očekuju u životu, niti kakvu ćemo nevolju doživjeti i nipošto ne bismo smjeli osuđivati druge zbog njihovih slabosti. Možda će se i netko od naših voljenih, zateći u začaranom krugu ovisnosti. Možda ćemo sutra i mi sami poželjeti pobjeći od vlastitog života, jer ovisnost nije ništa drugo, nego nekakva vrsta bijega – od straha, boli, patnje ili od odgovornosti i briga. Nekad njom pokušavamo izliječiti naše traume, pod tepih sakriti sve ono loše što smo proživjeli, sakriti se od vlastitih nedostataka i tada smo najslabiji, pa naš opijat brzo preuzme uzde. Više to onda nije povremeno ispijanje alkohola, već svaka aktivnost i svaki događaj postane prilika za cuganje. Rakijica za dobar tek postane bobetko za probavu, čaša piva poslije ručka se pretvori u četiri, pet boca…prst vina i prst kole zamijene mjesta…i brzo zaboravimo da nas alkohol polako ubija, pa u gemištu tražimo istinu. Ali nema utjehe na dnu čaše, nije je nikad ni bilo, to je samo bajka koju smo si sami ispričali, u trenutku opijenosti i slatkog zaborava. Apatija, razočaranje i ljutnja neće nestati, samo će pasti u trenutno olakšanje, a kad alkohol ispari, naši će osjećaji biti još gori. Naše brige će nam još teže sjesti na ramena. Problemi koji nas okružuju i dalje će postojati, a mi ćemo još uvijek biti u njihovom središtu. Nikad nećemo moći pobjeći od stvarnosti niti od nas samih.

Nisam ni ja mogla nikamo pobjeći kad mi je tata, dobrano podmazan, došao na maturalnu zabavu. Isprva sam bila ljuta i povrijeđena, a kasnije sam i sama cvrcnula koju, baš kao i čitav moj razred. Neki od nas su i pretjerali, iako nam je razrednik mudro savjetovao da ne miješamo pića. Ako pijete vino, držite se vina – kao da čujem njegove riječi. I možda se u tome krije sva mudrost. Piti se može, ali odgovorno. Čaša, dvije vina ili nekog drugog otrova po vlastitom izboru nije nikome naškodila, ali mjera je prijeko potrebna. Zašto bi se iz veselog stanja blage opijenosti pretvorili u goropadnog majmuna? Mnogo je mudrije ne sjesti za volan nakon što smo strusili koju ljutu niz grlo. Nikakve koristi od teturanja preko kućnog praga nakon veselo provedene večeri. Niti od mamurluka dok nas čekaju brojne radne obaveze, djeca željna pažnje, a supružnici razumijevanja. Nema smisla baciti se u oganj alkoholizma i polako izgarati, jer vatra nije dobar gospodar. Ona treba biti naš sluga, a ne mi njezin. Ali odgovorno upravljati svojim ponašanjem nije lagan posao. Svi smo se mi našli u teškim i neugodnim životnim situacijama, šibaju nas bezbrojni problemi. Nerazriješeni obiteljski odnosi, potisnuti osjećaji, pomanjkanje hrabrosti i povrijeđeni ponos se nalaze na jednoj strani, s druge nas udaraju ovozemaljske stvari poput plaćanja računa, trulo stanje u državi i kronična besparica, a mi u sredini. Pokušavamo održavati ravnotežu.

Ali između bogatog pijanca koji zabada eure u tamburicu i siromaha koji pijan gura kući bicikl nema ni ravnoteže niti nikakve razlike. Obojica su uludo potrošila i svoje vrijeme i svoj novac. Pitanje je samo kojeg ćemo se od njih dvojice stidjeti, a kojem ćemo pokušati pomoći.