Veljača je i mačke već danima neumornim udvaranjem i zaljubljenim mijaukanjem najavljuju dolazak proljeća. Kroz oblake nam naizmjence dolazi sunce i toplina, pa zatim malo kiše i zimske studeni, a prevrtljivost ovog mjeseca pomalo podsjeća na zaljubljenost. Udari nas poput groma, obeća nam vječnost, izmiješa duše i poljupce, pa nam onda slomi krila. Ljubav ponekad prebrzo izgori poput zvijezde padalice, a ponekad proslavi svoj zllatni pir. Ponekad je krhka, ponekad neustrašiva. Pravila nema. Niti jedna ljubavna priča nije ista. Neke su kratke i snažne kao ljetni pljusak, a neke vrijeme ne može izbrisati. Nekad ispare poput jutarnje rose, a ponekad, čak i kad ostarimo, tiho šapuću svoje zavjete pod zvjezdanim nebom.
Iako smo kroz stoljeća pokušavali opisati ljubav i njenu ljepotu, objasniti moć kojom nas osvaja i snagu koju donosi u naše živote, ne možemo iz knjiga saznati kako voljeti. Sve riječi pred ljubavlju gube sjaj, a papir nikada neće moći uhvatiti neuhvatljivo. Ne možemo vidjeti osjećaje. Možemo im samo pjevati hvalospjeve i uvijek se iznova vraćati toj vječnoj temi. Tom neiscrpnom izvoru života. Ali što god mi o ljubavi rekli, o njoj će uvijek glasnije govoriti rumenilo lica i sjaj u oku. Nježnost dodira i toplina zagrljaja ne mogu se prevesti niti na jedan jezik, ali taj govor svatko razumije. Kad jednom nekoga zavolimo, postane nam kristalno jasno zašto je Cohen pjevao o Marianne i zbog čega su se Romeo i Julija tajno vjenčali. Brzo shvatimo i zašto mama još uvijek čuva tatina pisma, a sestra skuplja djeteline s četiri lista.
Ali ljubav nije samo u službi dvaju zaljubljenih bića. Tokom života volimo mnoge ljude. Ljubav se nalazi na snenom licu našeg djeteta, na izboranom čelu našeg oca i na suosjećajnim ramenima naše prijateljice. Ljubav nas grli majčinim rukama, pjeva s nama kad suprug skuha ručak, upozorava nas da vežemo pojas u autu i plače suzama radosnicama kada na svijet dođe naše unuče. Gleda nas očima djeteta, brata, prijatelja, ljubavnika. Ljubav ima bezbroj lica i sve što radimo prožeto je ljubavlju. Kad savjesno obavljamo svoj posao ili mirno uživamo u svom domu, kada smo ljubazni prema neznancu ili kada pružimo ruku pomoći…sve je to ljubav. Svugdje ostavljamo tragove ljubavi. A kada duša progovori, kao u istoimenoj zbirci pjesama naše drage umirovljene učiteljice Anice Ivić, darujemo svijetu najbolje od sebe.
Njene najveće ljubavi u životu su obitelj i posao. Kao učiteljica neumorno je darivala pažnju i nježnost brojnim generacijama školaraca. Prenosila je svoju ljubav i nježnost s lakoćom na svu svoju djecu. Kako školsku, tako i vlastitu. A kada je otišla u mirovinu, nakon 44 godine predane službe, napokon je, na našu veliku radost, pronašla vremena za još jednu svoju veliku ljubav. Pisanje pjesama! Godinama je na papiriće i listove bilježnica zapisivala svoje male lirske crtice o djetinjstvu, mladenačkim ljubavima, o zavičaju i roditeljima. Sada su sve te pjesme okupljene u jednoj prekrasnoj knjizi i svaki list pjeva nam o ljubavi. Na 260 stranica knjige ispričane su brojne priče u kojima svaki čitatelj može pronaći dio sebe. Govori nam o svojoj mladosti, ali i o odrastanju unučadi. Opisuje nam život kakav je nekada bio, ali i kakav je sada. Priča nam o uspomenama, tuzi i boli, o braku, ljepoti majčinstva i brigama starosti. Dobronamjerno nam šapuće o nadi, nesebično daruje svoje životno iskustvo i podsjeća nas da jedino svjetlo ljubavi može otjerati tamu.
Vjerujem da će njeni stihovi iz pjesme pod nazivom „Upoznaj život i svijet“ bolje od mene dočarati snagu duha gđe. Anice Ivić, pa ću s njima i završiti ovu malu ljubavnu priču.
„Nekad sam učila djecu svoju
I svoje đake
Da upoznaju svijet
Čulima svim,
Vidom, sluhom, dodirom, njuhom,
Da ga često gledaju bojom,
A iznad svega dušom svojom.
Da čuju žubor vode,
Vjetrić koji se kroz grane šulja
Pa ih lagano njiše,
Da osluškuju huk vjetrova raznih
I kuckanje proljetne kiše.
Da vide šarenilo oko sebe,
Prekrasne dugine boje,
Procvjetalo cvijeće
I kakve su oči tvoje.
Da primjete kada na jug
Budu odlazile ptice
I kada su se vratile,
Gnijezda pravile
I izmamile svima
Osmijeh na lice.
Da mirišu procvjetale jorgovane,
Đurđice i ruže,
I još mnogo toga što mirise širi,
Da se često sa ljudima druže.
Da kušaju i okuse
Sve one stvari slasne, krasne
Što ih život nudi
I što nepcu godi,
Ah, kolike sreće
Kad nam žito, ječam, grožđe
I sve drugo rodi.
A onda još i dodirom
Upoznaj svijet
Pa ćeš saznati tako,
Da je kamen tvrd,
Da hrapava je kora,
Da oštar je nož,
I puno, puno toga,
Kao i da je perje meko
A jednog ćeš dana saznati
I što je ljubav,
Kad tebe nježno dodirne neko.“
Viktorija Majačić
Valentinovo 2017. godine
