Dvorana je, kratko rečeno, bila ispunjena radošću, iako su neke od tema o kojima su progovarali na sceni bile teške. Jedna od važnijih, bila je tolerancija, odnosno, njeno pomanjkanje u današnjem društvu. Nažalost, i još uvijek, nesnošljivost, bezosjećajnost, pa čak i izrugivanje nekad progovaraju glasnije od suosjećanja. Ponekad naša negativnost i sebičnost ranjava druge, a naš nemar ruši mostove. Ta je bila bolna i tužna istina izgovorena kroz prizore iz stvarnih životnih situacija. I ako ćemo biti sasvim iskreni, moramo reći kako mnogi uopće ni ne razmišljaju kako život teče drugačijima od nas samih. Zapravo, nemamo pojma kakve sve prepreke leže pred onima koji kroz život hodaju nekom drugom stazom. I upravo zbog toga, svakom čovjeku dobre volje trebalo bi biti važno podržati rad volontera i korisnika ove udruge. Oni su most između osoba s invaliditetom i mentalnim poteškoćama i društva. Oni su naše svjetlonoše.
U sličnoj su prigodi mogli napojiti svoje srce ljubavlju svi koji su se 22. lipnja zatekli na 15. nadbiskupijskom susretu osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Istom tom ljubavlju i pažnjom možete ispuniti i svoj i njihove živote svaki put kad ugledate neku prigodnu stvarčicu na njihovom štandu. Ofarbano jaje za Uskrs, božićni ukras…ili bilo koju drugu sitnicu brižno napravljenu na jednoj od njihovih bezbrojnih i šarolikih radionica. Sve to je svjedok njihove borbe. Mali spomenik njihovom trudu i volji. Hrabrost i ustrajnost koja je potrebna njima i njihovim bližnjima, nama je gotovo nezamisliva. Mi, ako imamo zdrave ruke i noge, ne razmišljamo kako ćemo se popeti na treći kat u zgradi u kojoj nema lifta. Mi, jednostavno, ne razumijemo žrtvu koju osobe sa invaliditetom svakodnevno podnose. Pred njima leži čitav niz iskušenja i problema o kojima mi ne sanjamo ni u noćnim morama. Njihova stvarnost je drugačija od naše.
Upravo zbog te bolne i ogromne razlike između nas, reći ću nešto što može zvučati grubo u ušima onih koji ne žele čuti – prigode u kojima možemo čuti njihov glas su rijetkost. Takvim prigodama se mi, „normalni“, na trenutak podsjećamo da postoje drugačiji od nas. Nakratko obasjamo društvene stigme svjetlom suosjećanja i nakon toga mirno nastavimo glavinjati kroz vlastiti život. A pružiti prijateljsku ruku pomoći ne bi nam trebalo biti tako teško. I to je ono što me zaista žalosti, jer naš zajednički život bio bi prava radost kada bismo to suosjećanje živjeli stalno. Svakog dana. Ali to je naporno. Ne razmišljamo baš mnogo o gladnima, kad smo siti. Lakše nam je zažmiriti na jedno oko i sve to skupa zaboraviti. Nešto kao i vijest o nečijoj smrti. Tri dana o tome pričamo s komšinicom uz kavu, pa onda prestanemo. Zaboravimo. Ali samo ako nije riječ o našoj koži. Onda se ploča mijenja. Onda prestajemo biti robovi vlastitih života, jer nas je nešto veće od nas samih natjeralo da se suočimo sa kosturima iz ormara. Tek kad netko naš umre, razumijemo tuđu bol. Tek kad je netko naš na udaru predrasuda, shvatimo u kakvom licemjerju živimo. A predrasuda je mnogo. Od rodnih, spolnih, preko vjerskih, nacionalnih, rasnih, pa sve do onih o prehrani ili o glazbi koju slušamo. Sudimo jedni drugima čak i po odjeći koju nosimo, što je, zaista, smiješno, jer odijelo nipošto ne čini čovjeka. Može mu malo popraviti izgled, ali same krpe neće ga učiniti gospodinom. Mnogi lopovi danas nose aktovke, a ako fina gospođa za sobom ostavi nered u uredskom toaletu, ona nipošto nije dama. Mnoge čistačice imaju više časti i poštenja od lažne gospode, političara i biznismena. A ako netko na sebi nosi značku, ne znači da je samaritanac.
Pravi junaci su oni koji se svakodnevno odriču sebe kako bi pomogli drugome. Oni zauvijek ostaju bezimeni i ne žude za lovorikama. Ponekad se najljepše osobe kriju iza neprivlačnih lica, a najširu ruku najčešće imaju oni što su plitkog džepa. I što je najvažnije od svega, ako je netko siromašan, ne znači da je nepošten. Prilika ne stvara lopova. To čini karakter. Tu je lekciju mogao naučiti svatko tko je za vrijeme lanjske poplave volontirao u bilo kojem skladištu.
U takvim, strašnim životnim situacijama, kuje se i oblikuje duša. Uče se lekcije. Širi se srce. Shvaćamo što je tolerancija, tek kad stojimo pred zidom predrasuda. Tada razumijemo da, čak i kao pojedinac, imamo moć poništiti nepravdu i nesnošljivost pred našim nosom. Tek tada, poželimo to i napraviti. Tek kada stojimo pred provalijom, razmišljamo kako sagraditi most. Tek kad se bolest ušulja u naš život, odlučimo promijeniti životne navike. Tek kad netko iz kruga naših bližnjih oboli od raka dojke postajemo aktivisti, pa nosimo ružičaste mašnice. Tek kada se suočimo sa nečim drugačijim od nas samih, možemo vidjeti izvan vlastitih uskih okvira. Tek kada upoznamo luđaka, shvatimo kakva ih stigma okružuje.
Duševna bolest samo je još jedna teška kategorija tabu društvenih tema. Invalidima, bolesnim od raka i ostalih groznih boleština smo skloniji pružiti ruku pomoći, nego u ovom slučaju. Kad se radi o bolestima duše, nema bombonjera niti čestitki za brzo ozdravljenje. Kad se radi o luđacima, bježimo glavom bez obzira, a zaboravljamo da je u nenormalnim situacijama sasvim normalno biti nesretan. Tragedije se događaju svaki dan. Duševni slom se može svakome dogoditi. To je jedino što trebate zapamtiti. Nema tu ništa sramotno. Niti smiješno. Još jednom ću vas podsjetiti na lanjsku poplavu…i pitati na koje je sve načine voda uništila živote…Mnogi su pregorili, zaglibili u blatu, strahu i depresiji, bez pomoći, bez savjetnika, bez sućuti…u očaju. Neki su čak i sami sebi presudili. Nije to ništa neobično. Najgore od svega jest to što se ljudi boje onoga što ne razumiju, pa onda to najčešće i izruguju. Ili osuđuju. Ali, da ironija bude veća, duševne bolesti nisu poput ljudi. One ne diskriminiraju – ne biraju rasu, nacionalnost, vjersku pripadnost, spol, dob…a čak nije važno ni na koliko novaca sjedite. Njih zanima samo duša. A nju svi imamo.
Ali, ponekad, ponašamo se tako bezdušno. Još uvijek se više divimo tijelu koje je kvarljivo i tako prolazno, a dušu, koja je vječna, rado ismijavamo. Lakše nam je i zabavnije za nekoga reći da je „puko ko sijalica“, nego našem debelom prijatelju da je proždrljivac. Čak i u televizijskim emisijama novinari i javne osobe sve češće koriste riječ ´šizofreno´ kad žele naglasiti sumanutost neke situacije. Sasvim opravdano, rekla bih, jer ta je riječ sinonim za ludost, dovoljno je upadljiva i privlači pažnju. Ali, mnogo toga u ovom modernom društvu može se proglasiti ludim. Od našeg naivnog vjerovanja televizijskim reklamama, pa sve do slijepog ufanja u predizborna obećanja. Također, šizofreno je kupovati sreću od teleoperatera i tražiti ljubav u lajkovima. A još je gore, možda od svega i najgore, što su nam um i srce u zavadi, pa smo potpuno otupili na tuđu patnju. Brinemo se samo za svoje sitne interese, gazimo preko drugih i mislimo da smo centar svijeta. Izgubili smo doticaj sa stvarnošću. Jedno govorimo, drugo mislimo, a treće radimo. Netko nam nedostaje, ali čekamo da nam se on javi. Nešto nam smeta, ali to ne pokušavamo promijeniti. Nešto nas žalosti, ali o tome ne govorimo. Nešto nam treba, ali to ne tražimo. Bojimo se pogledati u ogledalo, jer bismo mogli vidjeti nešto što nam se ne sviđa, ali zato tuđe mane vrlo lako detektiramo. Tuđim nesavršenostima hranimo svoj ego. Nijedan šizofreničar nije toliko lud. Mi, „normalni“, luđi smo od ludih. Uvijek tražimo izgovore i utjehu u samosažaljenju, uvijek su drugi i drugačiji krivi za našu nesreću…a za tu vrstu ludila nikad neće izmisliti šarene pilule.
Sve je to tako tužno, ali nažalost, istina je. Bolesti ne biraju, a ljudi se mijenjaju, tek kada se nađu na rubu. No ni to nije pravilo, ima i onih koji vuku rak pluća, pa još uvijek trče na balkon zapalit cigaru. Nisam ni ja nikakva iznimka. Nisam ni ja ništa znala o depresiji, dok nisam morala čupati mamu iz njenih ralja. Nisam znala ništa ni o žalosti i žalovanju, ali sam kroz iskustvo vlastitog gubitka, naučila mnogo. Sad razumijem kako je onima kojima dolazim izraziti sućut. Na vlastitoj koži sam shvatila kakva to bol razara dušu kad izgubi nekog svog, bliskog i intimnog. Sad znam. Život uvijek pronađe način da nas nauči važne lekcije. Najčešće kroz zajedničku patnju, jer razumijeti drugoga možemo jedino, ako ga volimo. Jedino tada nam postane kristalno jasno da je korisnije graditi mostove, nego zidove. Jedino se kroz ljubav možemo podsjetiti na nešto što nam je svima oduvijek znano – svi smo mi, od kralja do seljaka, sasvim jednaki. Možda ovo sad i ne zvuči kao neka velika mudrost, ali, vjerujte mi, svijet je mnogo ljepši kada vidite malo dalje od vlastitog kokošinjca, a život je, to i sami znate, ponekad dovoljno ružan da bismo ga još više uprljali sitnim sebičnostima.
Viktorija Majačić
07. srpnja 2015. godine
