Gledajući te stare prizore pred očima mi je proletjelo desetak godina sa svim usponima i padovima. Suzama i radostima. Promatrala sam članove obitelji na božićnim slikama, prisjećala se gdje je nekad stajao orah, a sad ga više nema… i pogledom tražila što se sve promijenilo. Gledala sam sebe, ulovljenu u nekom davnom trenutku, drugačije frizure… proučavala sam bližnje i njihove mijene, šetala kroz prošlost i hranila se proživljenim trenucima.
Dok sam zurila u hladni monitor uveseljavala me toplina dječjih lica sa rođendanskih slika, njihove frajerske poze su me nasmijavale, a maštovite torte podgrijavale nepce. Na klincima se najbolje vidi kako vrijeme prolazi. Jučer patuljci, danas srednjoškolci. I upravo toj prolaznosti svjedočili su svi koji su prošle subote uzbuđeno pratili plesne pokrete svojih najmlađih članova obitelji na Malom šokačkom sijelu.
Tom malom, ali veselom i raspjevanom priredbom tradicionalno počinje čitava ova naša manifestacija sijela, prela i divana. Ove godine kroničari kažu da je ovo 48. Šokačko sijelo i čovjek ne može, a da se ne upita koliko je malih papučica i opanaka tancalo po toj bini kroz godine…
Ista ta nostalgija caklila se u očima starijih posjetitelja. Bake i djedovi gledali su svoju unučad zaneseno i vedro, pogleda punog miline, a negdje duboko u nutrini prisjećali se svoje mladosti. Puni krug, moglo bi se reći. Gledajući djecu obitelj, bližnji, mame i tate ispunjena srca gledaju u budućnost, jer znaju da ono što oni vole i što su voljeli živi dalje, i živjet će u njihovim obiteljima kroz generacije.
No to je sasvim prirodno i svaka obitelj na svijetu živi svoju vrstu tradicije. Djeca upijaju znanje i vrijednosti svojih roditelja. Ono s čim odrastaju to i zavole, ono što vide to i postanu. Nekima su to šticne i podsuknje, drugima harmonika i jodlanje. Jedni se vješaju svom istetoviranom tati na ramena, drugi se igraju s tatinom kravatom. Neki odrastaju uz društvo mačaka i pasa, neki uz glazbu. Ili neki poput mene, uz ribički pribor. I kakva god bila vaša obiteljska slika, stvarnih razlika zapravo nema. Svi jednako volimo svoje obiteljske tradicije i običaje. Svoje nasljeđe! Makar se ono sastojalo samo od prenešene ljubavi prema plesanju kola ili gledanju kaubojaca, naše je. Tu pripadamo.
Obitelj je za svakog od nas jedino mjesto na svijetu gdje možemo biti svoji. Među njenim zidovima možemo se ogoliti do kraja, možemo biti slabi, kad nam je to potrebno, jer uvijek imamo nekoga tko će nas utješiti. Pod obiteljskim krovom, možemo biti opušteni i mirni, jer smo voljeni. Jer smo na sigurnom. No, nažalost, nije uvijek tako. Na obiteljskim se leđima lome mnoge nevolje. Nervoza, stres i brige pritišću svakog člana. Od najstarijeg do najmlađeg.
Nijedna obitelj, od one što živi u najvećoj raskoši do one što životari od prvog do prvog, nije imuna na obiteljske boljke. A ima ih mnogo. Obiteljska košarica samo je jedna od njih. Bolesti, razvodi, nerazumijevanje, nasilje, alkohol, ljutnja, ponos… sve je to crvotočina koja izjeda obiteljsko stablo. Svaka obitelj pati i bori se s nevoljama na svoj način.
Nekim obiteljima se raspadnu temelji od takvog tereta, a neke uspiju izgraditi svoj mir. Bezbrojne se obiteljske sudbine ispisuju svakodnevno i mnoge su već odavno ispisane. Nekad su naši stari živjeli u zajednicama ili kako se to u ovim našim krajevima nazivalo, u domaćinstvima. Svi zajedno. Od pradjeda do praunuka.
I iako su vremena zadruga prošla, pod istim krovom moglo se i uvijek će se moći živjeti složno, samo ako čeljad nije bijesna. A ako obiteljsku kuću gradimo na temeljima razumijevanja i suosjećanja, onda lako možemo stvoriti to isto zajedništvo u društvu u kojem živimo.
I to je upravo ono što nam tako gorko nedostaje. Zato baš volim trenutke kada u gomili ljudi, različitih boja i oblika, osjetim nevidljivu povezanost. Poput one radosti s početka mog landranja po tipkovnici. Kada naizgled stranci ili usputni poznanici, gledaju svoje malene na priredbi. Tada ljude veže ista iskra. Ista ljubav. A kada smo sretni, svi smo sretni na jednak način i bilo bi žalosno kad bismo zbog različite nošnje ili broja dukata oko vrata zaboravili koliko smo svi zapravo slični.
Viktorija Majačić
11.veljače 2015.godine