S jedne strane nas bombardiraju šljokicama, poklonima i ostalim kičem, a s druge nam političari, svih boja i oblika, još uvijek obećavaju kule i gradove, dok mnogi od nas jedva održavaju glavu iznad vode. A voda, ona svibanjska, ispisala je mnoge gorke sudbine. Najstrašnije od rata i pamtit ćemo ih još dugo vremena. Mnoge će obitelji provesti ovaj Božić na nekoj drugoj adresi i sanjati o skoroj obnovi svoje kuće, drugi će proslaviti blagdane po prvi put u novom domu, a neki će o božićnoj jelki maštati među svojim kontejnerskim zidovima.
Mnogo je tuge još uvijek u zraku, iako smo upalili sve četiri adventske svjećice. Nekad se uplašim, jer pomislim kako nam je postalo normalno biti nezadovoljan. No u duhu vremena u kojem živimo, nije nikakvo čudo što pucamo po šavovima. Zbog pomanjkanja love ponestaje nam i ljudskosti, kronično smo nervozni, pa dok čekamo pred kasom u trgovini postajemo razdražljiva gunđala. Zbog vlastitog nezadovoljstva prigovaramo jedni drugima, ljutimo se zbog svega i svačega, svađamo se s televizorom i kolutamo očima kad god vidimo nekoga tko je drugačiji od nas. Zabrinuti smo za vlastiti krov nad glavom, pa smo nježnost zamijenili pohlepom, a suosjećanje ohološću. Gorčina nam je zamaglila vid, pa smo zaboravili da se svjetlo Božića krije u našim srcima.
I koliko god zvučalo smiješno ili naivno, dragi moji, svjetlo u srcu nije nikakav klišej niti romantična tlapnja. Toga ste i sami svjedoci, jer to žarko svjetlo blistalo je kad smo složno bacali vreće na nasip i teklo u potocima kad je pristizala humanitarna pomoć. Obasjavalo je crne noći nad obiteljima i pružilo im sigurnu luku daleko od poplave. I vjerujte mi, još uvijek blista. Možda ne onim žarom kojim bismo željeli, ali, tu je. Ne da se, još uvijek gori. Poput vatre u peći na Badnjak. Taj dan se ne dopušta vatri da se ugasi.
Sjećam se, kad sam bila klinka, tata je uvijek ostajao budan i pazio na vatru. I sjećam se tog slatkog osjećaja buđenja u već ugrijanu sobu. A vani ciča zima i snijeg do koljena. Milina. A tek naš krizban! Jao, kako sam ga obožavala! Bio je star, malen i plastični, ali tada, na Badnjak, ništa mi nije bilo draže nego pažljivo i radoznalo prebirati po božićnim ukrasima, iako su svake godine bili isti. Posebno pamtim dvije ptičice sa vilinskom kosom umjesto repa.
I evo, sad dok pišem ovo gotovo osjetim kako me pecka po prstima, ali znam, to me zapravo peckaju uspomene. Pamtim kako bi mama izvadila iz ladice stolnjak, onaj malo bolji, što se čuva za posebne prilike i upozorila me da ga ne uflekam…pamtim jabuke i orahe pod borom, žito na stolu i miris podgrijane sarme. Sjećam se i našeg starog gramofona na kojem bismo vrtili ploče. Sve od Kićinih narodnih napjeva pa do božićnih pjesama na njemačkom. Vjerujem da je ploča Bečkih dječaka još uvijek negdje na životu u vitrini kod mame.
Ali uopće se ne sjećam poklona, blagdanske gozbe u sto nizova niti ikakve božićne frke. Dakako, bilo je poklona, ali to je uvijek bilo nešto što mi je trebalo. Nova kapa, šal ili rukavice. Ili tople čarape što je baka ištrikala. Eh, da mi je sad bar jedan takav par čarapa! A ono najvažnije što pamtim i što sada, u odrasloj dobi pokušavam njegovati u vlastitom domu, je onaj osjećaj mira i blagosti koji nam je ispunjavao svečarske dane.
Bio je to dobar, jednostavan obiteljski život. Bili smo sretni, jer smo zajedno. Na toplom i sigurnom. Nema tog poklona koji se može s time mjeriti! A svima vama, koji ste odvojili vremena za čitanje ovih redova, od srca želim da se prisjetite te jednostavnosti kad budete kitili svoje obiteljske krizbane i stisnete svoje voljene u malo snažniji zagrljaj ove godine.
Pokloni su najmanje važni, ta čak je i Grinč iz Dr. Seussove dječje priče to naučio. Njegovo je srce bilo dva broja premaleno, ukrao je Božić stanovnicima Tkograda gonjen vlastitom mrzovoljom, ali , i ubrzo shvatio da Božić ne dolazi iz dućana.
Možda bi onda i naša srca mogla porasti za koji broj?! Možda bi nam svima bilo lakše kada bi vatru Badnjaka i svjetlo Božića održavali tokom cijele godine. Kroz poštenost i predanost radu, ljubaznost prema kolegama i bližnjima, kroz pomaganje drugima. Na bilo koji način! Svaki put kad srdačno pozdravimo poznanika, kad utješimo nesretnog, kad pjevušimo bolesnom djetetu…kad zagrlimo voljeno. Svaki osmijeh, svaki poljubac…svaka ljubaznost i dobrota.
Sve su to svjetla koja rastjeruju tamu. I za njih nije potreban šareni celofan za bolji dojam. Ona su dar sama po sebi.
Viktorija Majačić
23. prosinca 2014. godine
