Jedan jingle Radio-Splita u emisiji „Sridom u sridu“ popularnog i odličnog urednika i voditelja Jadrana Marinkovića, otprilike kaže ovako: „Moj Ante, ja se ujutro ustanem ispodkuće. Pet sati. Iđen ja, imam posla priko glave. Ne znan di ću prije. Ja iđen, a oni prid gostionicon na rivi, - igraju na karte ! Ja cili dan trčin, letin za poslom, tamo, amo, - i tek uveče se vraćan kući, - a oni - jopet ! – idalje igraju !!! - Moj Ante ne bi Rusi ovo izdržali što smo mi Hrvati izdržali - ne valja im Tito; ne valja im Ante Pavelić; ne valja im Tuđman; ne valja im Račan; ne valja im nitko; nitko im ne valja …“
E, sad, ovako: kada se ono prije tridesetak godina politički zaljuljala cijela ova europska polovica svjetske balote, – mali narodi, pa i hrvatski narod, našli su se u povijesnoj oluji – vrtlozima rata i golemih promjena, a u kojima se trebalo snaći i imati puno sreće ili nesreće za isplivati iz te oluje.
– Oni gore na sreću imali su Havela i Valensu; oni tamo imali su na sreću Kučana i Drnovšeka; ovi desno na svoju i na našu nesreću imali su budaletine Miloševića, Jovića, Kadijevića i Bulatovića – o ostalim kretenima da i ne govorimo – a, mi, Hrvati, imali smo sreću da je među nama bio mudar, pametan, razborit, odlučan i sposoban čovjek i političar – dr. Franjo Tuđman – koji je mogao, pa je i postao, – i državnik, – pa smo onda prošli kako smo prošli. – Uz sućut za golema, golema stradanja – dobili smo svoju, ´ej ! svoju ! državu, Hrvatsku !
I onda, ( sada) – povijest će tako bilježiti – zavladala je bonaca (utiha) razno-raznih kriza, recesija, transformacija i tranzicija, muljaža, baruština, kaljuža i čega sve ne – svjetskih i bjelosvjetskih, ali i naših marćapija, gluposti i promašaja, pa smo, evo, došli i do – beznađa i ćorsokaka !
Što sad !? Kako izaći iz govana u kojima smo se našli !? Premijer nam nedavno kaže kako je dosegnuti i uspostavljeni nivo demokracije najviše, pa, valjda, i najbolje što civilizacija do sada poznaje, i, izvolimo se služiti njome – demokracijom.
Izbori, dakle ! Za predsjednika/cu ! Nu ti Boga, a šta izabrati – rekli bi Dalmoši. Koga izabrati; kome dati svoj glas – pita se „mali“ Pero, obični prosječni građanin. – A, premijer kaže da što ćemo birati kad je već izabran; kad već imamo izabranog predsjednika, neka ga još pet godina! – Vidi bogareti – „vodi ga kući kad ti je dobar“, kaže „mali“ Pero, – ´ajmo mi birati kad je već ta tvoja demokracija. I misli si „mali“ Pero koga izabrati (kao da će upravo njegov glas odlučiti,) gledajući kandidate, dokture i profešure, kako u gumenim čizmetinama gacaju po seoskim blatnjavim sokacima i merajama od Iloka do Dubrovnika, i potežu za rukave domaćice i sirotinju na tržnicama, nuđajući ih mandarinama i jabukama koje, jedan od njih, predsjednik, nije uspio prodati ni Merkelici, ni Junnckeru, ni Putinu, pa se sad valjaju po hladnjačama prije nego li ih – mandarine i jabuke – u najboljem slučaju pretvorimo u bio-otpad ako se nađe koje legalno odlagalište smeća u cijeloj Hrvatskoj kojoj je on bio predsjednik zadnjih pet godina.
I dalje: misli si „mali“ Pero, misli . . . i nikako domisliti. „Kad ne iđe drugovačije, unda ću ja ´vako: kako bi glasa moj pokojni pâpe, – tako ću ja glasati ovi put pa šta ispane – ispane!“ Ali, pazi Pero da ne bude poslije izbora ono „oprosti mi pape.“
