Imala sam devetnaest godina kad sam prvi put zakoračila u gastarbajterski svijet. Umjesto na fakultet, kao većina mojih školskih prijatelja, upisala sam se na brzi tečaj životne škole. Daleko od kućnog praga i svega što sam do tada poznavala. Niti jedno moje prijašnje iskustvo nije me moglo pripremiti za sve što ću doživjeti pod Alpama, niti sam tada bila svjesna koliko o životu nemam pojma. Ali, eto, na nadmorskoj visini od 838 m, u malom austrijskom skijaškom mjestu Wagrain, čekale su me lekcije koje sam morala naučiti. Prvi radni dan neću nikada zaboraviti. Bila je subota. Dan kada jedni gosti odlaze iz hotela, a drugi dolaze. Za sve sobarice to je udarni dan, jer se generalno čiste sobe i pripremaju za nove, ozarene turiste i njihovu djecu, željnu zimskih radosti. Za mene, novopečenu gastarbajtericu, to je bilo vatreno krštenje. Startali smo negdje ujutro oko sedam. Nakon kave i brzog doručka. Moja šefica, jedna njena prijateljica i ja. Čekalo nas je deset apartmana, od kojih su neki bili četverokrevetni. Nisam se bojala rada, ali kad sam vidjela što je sve pred nama, želudac mi se zgrčio, no nisam imala izbora. Prljava posteljina morala se zamijeniti. Koševe za smeće trebalo je isprazniti, tepihe usisati, a kupatila i toalete izribati. Negdje oko jedan bile smo gotove. Čekao nas je šef dolje u kuhinji sa ručkom koji je napravio samo za nas. Sa gotovo pobjedonosnim užitkom mljackala sam tu bečku šniclu sa umakom od brusnica. Nikada prije nisam toliko rintala kao tog dana i već me je svaki mišić na tijelu bolio, a kad mi je šefica rekla da se u pet sati vratim natrag kad nisam pala u nesvijest od muke. Samo sam kriknula „Wie, bitte?“, a ona mi je objasnila da sam potrebna u kuhinji, te da je moje radno vrijeme od sada, pa do kraja zimske sezone dvokratno. Prijepodne čišćenje lokala i hotelskih prostorija, a poslijepodne pa sve dok restoran radi, kuhinjska služba.
Poslije tog razgovora, išla sam natrag, brdovitom stazom pokraj zamrznutog potoka, u svoju malu podstanarsku sobicu u stanju totalne agonije. Umorna od rada i bijesna od nepravde. Putem sam plakala, i ljutila se. Razmišljala što mi je činiti i hoću li ja to uopće moći preživjeti. I kako? Ali jedna misao u toj mojoj napaćenoj glavici se iskristalizirala. Došla sam ovamo svojom voljom, nitko me nije na to natjerao. Željela sam pomoći stanju obiteljskog budžeta, a i dojadilo mi je da od roditelja tražim novac za svoje male luksuze poput večernjih izlazaka ili nove odjeće. Dakle, povratka nije bilo, valjalo je skupiti hrabrost koja se prosula po toj snježnoj stazi i odraditi zadaću koja se nalazila preda mnom. Nacrtala sam se na adresi Museumsgasse 1, u kuhinji restorana „Alte Schmiede“ petnaestak minuta prije pet sati. Odlučna i spremna za akciju. Ali i ta moja naivna spremnost brzo se urušila poput lavine, jer iako sam uspješno odradila posao sobarice, za kuhinjski kaos apsolutno nisam bila spremna. Ubrzo sam bila zatrpana gomilom prljavog suđa koje je trebalo isprati, oprati, pobrisati i vratiti na mjesto. Nisam nikad u životu vidjela toliko prljavih tanjura kao te večeri u prosincu. Za sve one koji nisu nikad kročili iza kulise obroka koji je netko drugi pripremio za vas, to izgleda otprilike ovako… Dok vi ugodno čavrljate sa svojim bližnjima i pregledavate jelovnik, u kuhinji je netko već spreman za leteći start i glanca tanjur iz kojeg ćete jesti. Svaki kuhinjski aparat očekuje vašu narudžbu. A kada konačno i dođe onaj papirić sa jelom koje treba pripremiti, sve poleti. Sve se rasplamsa u brzi ples od kojeg mi se tada zavrtilo u glavi, ali kasnije, nakon bezbrojnih ponavljanja sličnih radnji, naučila sam plesati. I na neki čudan način zavoljela taj kaos. Organizirani kaos, jer iza ugodne atmosfere u kojoj ljudi veselo objeduju krije se pravo kuhinjsko ludilo. Šerpe, tanjuri, zvuk nape, miris grilla, vrućina štednjaka i neprekidno zujanje ogromne industrijske perilice za suđe samo su dio te cijele priče. Moglo bi se reći da je u kuhinji užurbano kao u mravinjaku. Nema stajanja, sve dok posljednji gost ne pojede svoj obrok, a mali mrav ne vrati kuhinju u prvobitno stanje čistoće i urednosti kakva je bila na početku večeri.
Moj prvi radni dan u Alpama završio je negdje iza jedanaest, kada sam se iscrpljeno srušila u krevet s mišlju kako će ovo biti moja surova stvarnost idućih nekoliko mjeseci. Tada je bilo preda mnom još mnogo snježnih oluja, ali i bezbrojnih zimskih radosti o kojima nisam slutila ništa. Znala sam samo da sam nesretna i usamljena, te da me sutra čeka novi radni dan. Bez prijatelja i obitelji, bez zabave, bez mira…samo rad i miris ulja za prženje upetljan u svaku vlas moje plave kose. I sve to na njemačkom! Stranom jeziku koji sam u srednjoj školi obilježila ispravljanjem jedinica u trojke. Ali, život je takav, nikad ne znamo što nam donosi i kao srednjoškolka nipošto ne bih povjerovala da ću baš na njemačkom zarađivati svoj kruh. Ali, upravo to se dogodilo. Te prve godine bila sam užasno tužna, puna samosažaljevanja i poput kakvog robijaša sam križala dane na kalendaru, te odbrojavala kada ću konačno ići kući. Za većinu alpskih poslodavaca radna sezona počinje prije Božića, a završava negdje oko Uskrsa…što bi značilo od prvog snijega, pa sve dok zadnje pahulje ne okopne. Ili, jednostavno rečeno, što je Uskrs kalendarski kasnije, duže ćete i raditi. Jedan od dražih mi događaja bio je odlazak na uskršnju misu sa šeficom, noseći cvijeće i cica mace, te maleno pecivo u obliku janjeta. Njegov slatki okus označavao je kraj još jedne uspješno odrađene sezone… Proljeće u zraku mirisalo je divno, ali prije njega trebalo je preživjeti veljaču. Ona je bila najteža, jer čitavi taj mjesec radila sam bez ijednog slobodnog dana, samo uz kratku poslijepodnevnu pauzu ili popularno zvanu „Zimmerstunde“. Ali, koliko bih života ugurala u tih nekoliko sati! To je bilo jedino vrijeme koje sam mogla iskoristiti samo za sebe, malo prošetati tim divnim snježnim krajolikom, a zaista je bio kao sa razglednice, koliko god ja bila umorna ili sjetna, priroda je uvijek jednako divno blistala… Zatim za čitanje i pisanje, odlazak na telefonsku govornicu ili slanje pisama roditeljima i prijateljima. Da, to je bilo vrijeme bez mobitela i društvenih mreža. Tada su novosti putovale nešto sporije, a čežnja da se čuješ s nekim bliskim treperila je glasnije. Ali, naučila sam živjeti s njom, i sva ta moja samoća se višestruko isplatila kada bih početkom svakog mjeseca mogla poslati dio novca svojima kući. Moja tadašnja plaća bila je više nego odlična. 14 000 austrijskih šilinga, što bi se danas moglo prevesti u otprilike 1000 eura, ali sa jednom bitnom razlikom. U ondašnju potrošačku košaricu stalo je mnogo više nego u današnju. Vremena su se promijenila. Ni u bijelom svijetu ne cvjetaju ruže, niti teče med i mlijeko. Sigurna sam da ste i sami poznajete mnoge koji su zbog naše šepave gospodarske slike potražili sreću negdje drugdje. Oni će vam sami ispričati koliko kora ima njihov gastarbajterski kruh.
I moj je kruh bio gorak, ali bio je moj. Nisam ostala uplašeni stranac u nepoznatoj sredini, izgubljena mlada djevojka daleko od bližnjih, već sam odrasla. Moj radni vokabular nije ostao na onome „Ja, Chef!“. Neprestano sam radila, kako u restoranu, tako i na sebi. Prije spavanja sam bubala lekcije iz njemačkog i svaki sam slobodan trenutak koristila za usavršavanje svog govora. Nisam si mogla dopustiti da ostanem nevidljiva. Bilo mi je dovoljno to što mi je srce slomljeno. Željela sam učiniti najbolje što sam mogla od onoga što sam imala. Prihvaćala sam svoje greške, jednako kao i uspjehe. Sjetu sam pretvorila u marljivost, a tugu u ljubaznost. Na ulici sam pozdravljala prolaznike, gosti su me voljeli, od milja su me zvali „liebe Vicky“, a po odlasku redovito su me dolazili pozdraviti i ostaviti mi svoju zahvalnost u obilku ´trinkgelda´. Šefu i šefici sam bila poput kćerke, svugdje su me vodili sa sobom, šetali smo Salzburgom, posjetili Mozartovu kuću i Mirabellgarten… i što je još važnije, zajedno smo održavali tu Staru kovačnicu, a ja sam, s vremenom i kroz sve poslove koje sam obavljala kao čistačica, sobarica, konobarica i pomoćni kuhar, postala važna karika u tom zimskom lancu. Ali put do toga bio je pun trnja. U početku nisu me poštovali, rintala sam kao konj, za sve što nije valjalo bila sam glavni krivac i stalno sam ih morala ispravljati da nisam iz Jugoslavije, već iz Hrvatske. Sjećam se, jednom sam, otvorena srca i odlučne volje, lijepo u ruke uzela zemljopisni atlas i pod pauzom otišla k šefu da mu fino objasnim gdje je moj dom. Sa zanimanjem je slušao moje izlaganje o ratu, o blizini vukovarske tragedije, o mom šećeranskom naselju…i od tada se polako počeo izgrađivati most razumijevanja između nas. Na moju sreću, šef, iako je bio strog i mrkog pogleda, zapravo je bio ljubitelj mačaka, umjetnička duša i amaterski glumac. Posuđivao mi je knjige iz svoje kućne biblioteke, govorio mi o probama za predstavu koju vježbaju, te o važnim ljudima i događajima iz povijesti grada. Zapamtila sam da je Joseph Mohr tamo pokopan. Tekstopisac omiljene katoličke pjesme „Stille Nacht, heilige Nacht“. Svi poznajemo i volimo tu božićnu melodiju. Ja se uz nju uvijek sjetim svojih gastarbajterskih dana. I svega što sam tamo naučila. A sve se svodi otprilike na ovo jednostavno i univerzalno pravilo – budi iskren i marljiv, jer rad je ljubav, koja je vidljiva.
Rad nas sve povezuje. Svaki put kad kupimo kruh u trgovini, sa zahvalnošću se prisjetimo da ga je netko u zoru, dok smo mi još spavali, ispekao za nas. Netko u tvornici napravio je šalicu iz koje pijete jutarnju kavu. Kamion je netko vozio cijelu noć, a vi ste kupili banane za vaš nedjeljni kolač. Kad kupimo hlače, nečije ruke su ih za nas sašile. A kad se gastarbajteri vrate u svoj rodni dom, pa pomislimo da se bahate svojim novim autom, zapitajmo se jesu li možda samo sretni što im se naporan rad isplatio. Možda samo uživaju u svom zasluženom odmoru. Nemojmo ih prebrzo osuđivati. Oni koji nisu pokusali svoju kašu u gastarbajterskom svijetu ne znaju koliko gorčine ima u njoj. Gastarbajteri žive u dva svijeta. Jednom u kojem privređuju novac i u drugom koji im nedostaje. Ponekad su kao čardak ni na nebu ni na zemlji. Gdje god dođu, uljezi su. I koliko god truda i vremena utrošili da bi pokazali svoju ljudsku vrijednost, uvijek će postojati netko kome će smetati i tko ih neće razumjeti. U svakoj zajednici postoje oni koji više vole paliti, nego graditi mostove. Ali ne treba vas to obeshrabriti. Svi smo mi dio iste priče. Samo smo ljudi koji pokušavaju živjeti od svog rada.
Viktorija Majačić