VIKI I FIŠ PAPRIKAŠ

Kod stare zgrade Weinbergerovih dvije rode mirno odmaraju u svom gnijezdu. Sivi oblaci prošarali su nebo kao da je pisanica, proljetno sunce plaho pokazuje svoje lice, ali Županjci ne miruju. Od ranog jutra čuje se pijukanje bankomata, automobili prolaze, a ljudi žurno hodaju trgom. Jedna žena u ruci nosi šarene grane vrbe, a druga mali buket cicamaca. Torbe su pune čokoladnih jaja i mladog luka, plaćaju se računi i obavlja predblagdanska kupovina, a ribiči iz sportskog ribolovnog društva peku savsku ribu i girice, te ih u porcijama dijele zainteresiranim prolaznicima. Pored njih mladići i djevojke prodaju kolače i prigodne ukrase, te na taj način prikupljaju humanitarnu pomoć za bolesnu prijateljicu. Veliki je petak i svatko se priprema na svoj način. Neki su već ofarbali jaja u ljuskama luka i uz veselu pomoć dječice ukrasili svoje gnijezdo. Jedni pripremaju šunku za kuhanje, a drugi radosno iščekuju dolazak svoje rodbine i prijatelja. Brojne domaćice su ispekle kolače i pripremile sve što je potrebno za nedjeljni doručak, ručak i večeru.
Svaka obitelj ima neke svoje običaje. Male blagdanske rituale. U mojoj se oduvijek jeo fiš-paprikaš. Tata je, sve dok nije umro, na sebe preuzimao odgovornost kuhanja. Sitno bi narezao crveni luk, naribao mrkvu, dodao češnjak i sve to polako dinstao, pažljivo dolijevajući vodu i paradajz sos. Zatim bi sve to fino zaljutio mljevenom crvenom paprikom. Kao kakav alkemičar stajao je pokraj lonca iz kojeg su se dizale mirisne pare. Šaran je bio glavni sastojak, a kada je imao ribičke sreće, pa prije prvih proljetnih kiša upecao štuku, tada bi rapsodija okusa bila još ukusnija. Meni je uvijek brižno čistio kuhanu šaranovu glavu i na tanjur slagao najslađe komade, a ja bih ga dječjom znatiželjom ispitivala: „Jel ovo obraz?“ ili „Gdje mu je mozak?“. Sve mi je to bilo slasno i uživala sam u svakom zalogaju. I u njegovoj pažnji. Često sam išla s njim u ribolov i zbog toga sam naučila voljeti prirodu, ali i značenje tišine. Jer riba neće gristi mamac, ako se previše brblja uz vodu. Čak i ljudima ponekad godi tišina. Jednom zgodom, nisam tada mogla imati više od sedam godina, bućkala sam štapom po vodi i tata me je stalno opominjao da budem tiho, jer će ribe pobjeći. Malo sam se smirila i promatrala jednog riječnog raka u kanti, kad se tata naglo trgnuo i veselo rekao: „Ovo bi mogao biti som.“ Od uzbuđenja sam i ja poskočila, ali, nažalost, i upala u savsku vodu. Tata je brže bolje bacio rolku na zemlju i zgrabio me oko pojasa. Iz Save je tog dana, umjesto ribe, izvukao mene i taj ulov, iako možda nije trofejni, bio mu je silno zahvalan. I još uvijek to jesam.
Takve slike iz djetinjstva uvijek se u meni razbude ovih dana. Iako je tata odavno prešao na drugu obalu, još uvijek krčkamo fiš u našim loncima. Možda zbog tradicije ili uspomene na njega, ne znam, ali sigurna sam da svaka obitelj njeguje običaje na svoj način i u skladu sa svojim mogućnostima. Neke će obitelji danas ručati šufnudle s makom ili tačke sa orasima, postiti uz konzervu ribe ili jesti pohanog šarana i krompir salatu…ali te razlike su zaista prividne. Ne znače ništa, baš kao što ništa ne znači ni raskošna trpeza i šarenilo uskršnjih jaja, ako, dok nervozno gunđamo u dugačkom redu pred kasom u trgovini, zaboravimo da su sve obitelji iste. I u patnji i radosti. I drugi ljudi što čekaju u redu imaju svoje obitelji. I radnici na kasi isto. Svi oni žele što prije doći svojim bližnjima, sjesti s njima, družiti se i veseliti. Biti na sigurnom i okruženi voljenima.
Uostalom, danas su i zvona na crkvi zavezana, pa možda bismo i mi mogli, barem s vremena na vrijeme, malo privezati sebičnost. Jer ona nas sve jednako vuče prema dnu. I male i velike ribe. Svi mi plivamo u istoj vodi. Zašto bismo ju onda zagađivali?

Viktorija Majačić
14. travnja 2017.