San
Nisam ni prva ni posljednja
koja je srcu svom dosljedna.
Još uvijek ne znam
zašto mi je tako
ova varoš posebna.
Sjedi sa mnom, nema druge,
i popijmo fraklić tuge,
al’ nemoj me ništa pitati.
Noćas ćemo kao nekad
starim krajem opet skitati.
Od Grobljanske sve do centra,
spustit ću se poput vjetra,
osluhnuti šta Tomislav sanja.
Da li se krošnje zelene od grana,
a gradski oci tom su svjedoci.
I kakva su sada trenutno stanja?
Tko prolazi Štrosmayerovom,
kakva je tematika?
Nose li se bijele starke
il’ je ista klasika?
A i nije tako važno,
uvijek mi je lijepa slika
tog mog malog krajolika.
Tko se na trgu kome javlja,
dal’ se fontana ponovo popravlja?
Da li je negdje večer za disco,
da li se druže i jesu li blisko?
Koji pjevači pjevaju s kora,
i koja je glavna pred Jelenom fora?
Tko se voli, tko uživa,
da li se u sumrake Velikim krajem
na sladoled narod sliva?
I tko na Poloja sad uči da pliva?
Jel u Šantavi kod Mađara
raspravlja ekipa stara?
Svi seljaci i zemljaci,
vrijedne ruke, veseljaci.
Tu se priča o konjima,
o hrvatskim ovčarima.
Boljeg druga od njih nema,
uz rakiju ni problema.
Kad zažegne, lubenice,
kad zazimi, saonice,
prolaze još nasred moga šora.
Nedjelja sveta, popodnevna,
dokona i spora.
Umače se kocka šećer
u fildžane razgovora.
Jel’ se to još uvijek u varoši nudi?
O kako mi žive svi ti dobri ljudi?
Nešta sam se zagledala,
jel’ to zvijezda s neba pala,
nekom će se san ostvariti.
Ja još moram puno sanjati,
zato neću više dužiti,
mogla bih se i rastužiti.
Vesna Hope ❤️