Elizabeta Babogredac (42) rođena je u Bošnjacima, selu u Vukovarsko-srijemskoj županiji, i tijekom godina provedenih na selu jedna je od žena koja svakako zaslužuje epitet Najuzornije hrvatske seoske žene za 2016. Ipak, na Izbor ju je prijavila prijateljica.
– Mene to nije toliko interesiralo jer sam, kao i većina seoskih žena, puna obveza i poslova. Ipak, Katica Juzbašić nije odustajala, posebno kad je vidjela moje ručne radove. I osobno smatram da imam sve karakteristike uzorne seoske žene – rekla je Babogredac. Kaže kako je njezin dosadašnji život vezan za selo i njezine Bošnjake, selo nedaleko od Županje. Tu je završila osnovnu školu i udala se. Rodila je četvero djece, a kako se rano udala, već se može pohvaliti i s dvoje unučadi. Suprug i ona bave se poljoprivredom i stočarstvom. Imaju registriran OPG, obrađuju 35 hektara zemlje. Sade pšenicu, kukuruz, uljanu repicu, soju, djetelinu. Uz to, imaju i 50-ak svinja i osam ovaca.
Njezin radni dan počinje rano ujutro, kada kreće sa svojim dnevnim obvezama. Uz radove na polju i staji tu su i kućanski poslovi, spremanje zimnice, pravljenje ajvara, pekmeza… Kasno popodne i večer rezervirani su za opuštanje. Tada se prepušta svojim hobijima u kojima neizmjerno uživa. To su različiti ručni radovi i oslikavanje po staklu.– U tome sam se pronašla i uživam. Ručni radovi me opuštaju i oni mi nikada nisu teški. Sa šlingerajem sam počela još u 5. razredu osnovne škole i tome su me podučile majka i baka. S godinama sam probavala sve više toga tako da se bavim i zlatovezom i još mnogo čim. Oslikavati boce počela sam uz kćer i njezine školske obveze. Pomagala sam joj, ona je odustala, a ja se i danas bavim time – kaže.
Ne krije da je ranije ručne radove i prodavala i, kaže, tim novcem i djecu školovala. Danas to ne smije, a radi svih davanja ne isplati se registrirati obrt. Posljednjih mjeseci dnevna rutina joj se promijenila jer se zaposlila u javnim radovima na pomoći i njezi starijih i nemoćnih osoba. Kaže da je taj posao ispunjava jer se svakoga dana osjeća korisnom.
– Lijep je osjećaj kada dođete do osobe koja je starija, sama je ili nemoćna i vi ste joj možda i jedini prozor u svijet. Pomognemo i napravimo koliko možemo, a mnogima od njih nekada je važnija od svega samo „čašica razgovora“ – ističe. Po povratku s posla opet je čekaju njene obveze, a ni hobije ne zapostavlja. Uz sve to nađe se vremena i za kavicu.
– Selo zahtijeva cijeloga čovjeka. Puno je posla, radi se od jutra do sutra. Samo tako se nešto može steći i imati. Radimo svi, dogovaramo se i dijelimo obveze. Međutim, ima vremena i za nekakav društveni život – dodaje Babogredac.
Žena se treba znati postaviti
Tako je od 1999. aktivna u udruzi Bošnjački šlingeraji, a zajedno nastupaju na manifestacijama u općini i županiji. Kaže kako je život na selu danas bitno drugačiji nego prije, ali i da je najveći problem s otkupnim cijenama poljoprivrednih proizvoda. Gotovo da nema kulture kojom se isplati baviti na selu, kaže.
– Bojim se da se većina djece ne vidi na selu. Moji žarko žele ostati, ali kad vide s kojim se problemima suočavamo, bojim se da će otići i oni. Samo malo treba dobre volje da hrvatsko selo zaživi i procvjeta. Kada je riječ o ženama, mislim da imamo prostora za djelovanje i rad na selu. Niz je različitih udruga i treba se samo aktivirati. Žena se cijeni onako kako se postavi bez obzira na to živi li na selu ili u gradu. Nitko nikome ništa ne brani. Potrebna je dobra volje i slobodno vrijeme – zaključuje.
B. Bradarić/vecernji.hr