Iako je formalno rijeka Sava u prošlosti predstavljala među i kreirala granicu između Osmanskog Carstva i Habsburške Monarhije, u praksi života ljudi uvidjelo se da se radi o dinamičnom i fluidnom fenomenu u kojem se komunikacija lijeve i desne obale rijeke odvijala gotovo svakodnevno.
Ponajviše se to osjetilo u trgovini. Bez obzira na to što su postojala ograničenja i poteškoće, trgovački put iz Bosne do Broda na Savi i Brodske pukovnije „bio je jedan od najvažnijih trgovačkih putova koji je spajao Osmansko Carstvo s civilnom Slavonijom – Provincijalom i Ugarskom“ (Matanović, 2000, 96). Većina trgovine išla je preko Broda na Savi jer je tamo postojao jedini kontumac, „jedino mjesto u kojem se mogla provesti karantena ljudi, stoke i robe“ u Brodskoj pukovniji (Matanović, 2002, 98). Iako je brodski kontumac djelomično započeo svoj rad još tridesetih godina 18. stoljeća, s 1743. godinom kreće njegov formalni početak (Kljajić, 2001, 357). Trgovina s osmanskom Bosnom održavala se i raštelima sa skelom preko Save jer je u karanteni u kontumacima trebalo čekati i do četrdeset dana. Dvije strane koje su sudjelovale u razmjeni proizvoda nisu se direktno dodirivale jer se uvijek prakticirala udaljenost od četiri do pet koraka kada se moglo običnim govorom sporazumjeti. Između stranki nalazio se dezinfektor, osoba koja je imala zadatak spriječiti fizički dodir stranaka. Njegova uloga bila je i primanje novca koji bi se prije preuzimanja dezinficirao s octom (Tkalac, 1994, 111). Životinje i proizvodi životinjskog podrijetla bili su najčešća roba s kojom se trgovalo i koja je činila glavninu uvoza iz osmanske Bosne (Matanović, 2002, 98 prema Buczynski, 1997, 43). Najviše se u Brodsku pukovniju uvozila svinja. Uvezene svinje išle su na đakovački, osječki ili požeški sajam, a preko toga na ugarsko tržište (Matanović, 2008, 99). U Bosni su se kupovale sitne i mlade svinje koje su se prodajom dohranjivale žirom u krajiškim šumama u pukovniji. „Dohrana svinja za tržište, tzv. „žirovanje“, predstavljala je jednu od rijetkih mogućnosti da krajišnici u Vojnoj krajini zarade gotovi novac kojeg je vladala stalna nestašica“ (Matanović, 2002, 100). Osim legalne trgovine, na prostoru Brodske pukovnije dolazilo je i do pojave krijumčarenja robe. Tako se krijumčarila kava, šećer, duhan, noževi, oružje, torbe, opanci, narukvice, pojasi, razne tkanine i sol (Tkalac, 1994, 111). Sol je bila proizvod koji se najviše krijumčario. Trgovina solju bila je strogo zabranjena jer se krijumčarenjem soli narušavao državni monopol na prodaju. Zbog toga je ovakav prijestup bio jedan od težih i strogo se kažnjavao. Tako je u Brodskoj pukovniji kazna za krijumčarenje soli znala dosezati i do dvadeset godina zatvora u podrumima tvrđave Brod. Često su krijumčari soli dobivali epitet solari. Zapovijedi za 6. babogredsku satniju od 23. lipnja 1824. bilježe:
”Soll Kupovanje iz Turske jest oshtro zabranito, i dosada sa mallom Kashtigom jesu ovi kojisu ufatiti kashtigovany, alli od sad ochese za takovu Fallinku koji samo 20 St[ara] Solli Turske kupi kroz 300 Momaka kroz Schibe a za vishje i na Rabotu na vishje Wrime odpravit bitti hoche, daklem svakise ospomina, dase csuvati imade, Dogadjaj more svaky znati i csuti, daje ovi Dahna iz Sikirevcza jeda[n] koije 20 St. Turske Solli kupio, kroz 300 momaka kroz Schibe ishao jest” (Zapovidi, 2017, 120).
Jedna od strategija kojom se pokušao iskorijeniti ovaj način kupovine soli bilo je vizitiranje krajiških kuća. Oficiri su prilikom obilaska domova kontrolirali količinu soli koju je pojedina kuća posjedovala. Ako se utvrdilo da je krajišnik u svom domu posjedovao više soli nego što je mogao kupiti u trgovini ili solarskom uredu, slijedila je kazna za starješinu, odnosno domaćina kuće. On je bio osuđen na određen broj batina, a vijest o kažnjavanju je bila čitana u satnijama. S druge strane, stanovnici Vojne krajine svoje su proizvode plasirali izvan granica, pa tako i u Bosnu. Iako postoji manjak kvantitativnih podataka, pretpostavlja se da je u Bosni traženi uvozni proizvod bio med jer ga je muslimansko stanovništvo najčešće koristilo kao zaslađivač. Glavni izvozni proizvod najvjerojatnije su bile žitarice, prvenstveno kukuruz. Budući da se smatralo kako se žitaricama ne može prenijeti kuga ili druga vrsta zaraze, trgovina žitaricama bila je dosta jednostavna. Tako se nije trgovalo samo preko kontumaca Brod već i na skelama diljem granice. Jasno je, dakle, da je granica između Osmanskog i Habsburškog Carstva bila sve samo ne zatvorena te da „konstantna interakcija implicira snažnu nacionalnu, ekonomsku, kulturnu i obiteljsku povezanost pučanstva Brodske pukovnije i Gradačačke nahije (…)“ (Matanović, 2002, 100-108). Trgovina s Osmanlijama u vrijeme mira bila je vrlo živa i učestala. Ipak, znalo je doći i do raznih zaraza pa bi se tada redovna trgovina ukidala. Tako se godine 1827. u Bosni pojavila bolest pa Babogredska satnija upozorava da „tko bi se u najmanjoj trgovini s Turskom uhvatio, bit će kažnjen 20 godina na rabotu“ (Tkalac, 1994, 111).
Autor : Marta Huber
Faksimil – potvrda o kupnji soli iz Solarskoga ureda u Županji iz 1828. g.
iz Povijesne zbirke Muzeja u Županji
Mala ulica u centru Županje koja i danas svojim nazivom podsjeća na dane Vojne krajine
Literatura:
- Buczynski, Alexander. 1997. Gradovi Vojne krajine, knjiga prva. Zagreb: Hrvatski institut za povijest.
- Kljajić, Josip. 2001. Krajiške tvrđave na Savi u 18. i 19. stoljeću, doktorska disertacija. Filozofski fakultet, Zagreb.
- Matanović, Damir. 2000. Zadnje godine službovanja Matije Antuna Relkovića – Babogredska satnija 1782.-1786. godine. U: Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća: 69-78.
- Matanović, Damir. 2002. Načela funkcioniranja unutarnjeg tržišta Brodske pukovnije (1769.-1857.). Povijesni prilozi 22: 97-108.
- Matanović, Damir. 2008. Grad na granici: slobodni vojni komunitet Brod na Savi od sredine 18. do sredine 19. stoljeća. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje.
- Tkalac, Krunoslav. 1994. Babogredska kompanija. Vinkovci: Privlačica.
- Zapovidi, 2017. = Roksandić, Drago; Jakopčić, Luka, ur. Zapovidi Babogredske kompanije 1823.-1824. godine. Zagreb: FF press ; Babina Greda: Općina Babina Greda ; Županja: Zavičajni muzej ”Stjepan Gruber”.
Autor : Marta Huber
Izvor radiozupanja.hr