Ispred mene na blagajni stoji čovjek u plavoj košulji kratkih rukava. Znam da je sam, on je najosamljenije biće na planetu, vidim to iako se nije okrenuo, nisam mu promotrila oči niti osluhnula glas.
Na pokretnu traku spušta kutiju ribljih štapića i oveliko pakiranje keksa, akcija, 20% gratis. Tako se ne hrane sretni ljudi.
Približavam mu se, imam iznenadan poriv dotaknuti rub rukava njegove košulje. Na goloj nadlaktici osjetim grub, rezak brid materijala.
Previše sam se približila, trgnuo se.
– Oprostite – izgovara smeteno i pogleda u moj dio trake, ne u mene.
Glas mu je dubok i svilen, potpuno suprotan cijeloj njegovoj pojavi. Pitam se zašto je sam. Što ga je to pretvorilo u najosamljenije biće na planetu?
Okreće mi leđa, na redu je.
Iza sebe čujem glasove. Dijete vrtićkog uzrasta, djevojčica, stoji u kolicima za kupovinu i zahtijeva Kinder jaje. U majčinom glasu osjetim iritaciju. Govori joj nešto o tome kako je već puno toga dobila i kako je dosta, mala se buni.
Na traku slijeću vrećice i kutije, beskrajni nizovi namirnica, namjerno se ne osvrćem i neću pogledati što je sve tu.
Gdje sam se ja smjestila? Između asketizma ribljih štapića i brda onoga što jedna obitelj može pojesti. Osjećam nelagodu.
Moja je boca sramotni dokaz koji u trenu razotkriva ubojicu. Od nje ljudi spuštaju pogled kao pri prizoru stravične nesreće. Ili spuštaju pogled ili ne prestaju zuriti, nema sredine.
Možda se mogu uspraviti, podići ramena i usta razmaknuti u osmijeh, tada ću djelovati kao da idem nekome na zabavu i boca koju plaćam neće biti sumnjiva.
Lako se uvježbavaju ti kamuflažni postupci, treba samo ostati smiren.
Disati. I osmjehivati se. Tehnika je jednostavna i lako savladiva. Postupci nisu zahtjevni. Nikada zaredom ne ići u istu trgovinu, u ovom gradiću blagajnice gotovo da imenom poznaju kupce. Uvijek birati prozirna pića, ona se zavuku duboko u tijelo i ne hlape van. Njihovo je djelovanje brzo i diskretno. Dezinfekcija duše. Uvijek ih otvarati daleko od očiju. Prazniti ih. Prazniti sebe. Potpuno i temeljito nestajati.
Plaćam kešom, moj je novčanik elegantan i organiziran, miris kože nadvladava prljavštinu novčanica. Nokti su mi njegovani i obojani u blijedo ružičastu, osjećam sladak ushit u trenutku pružanja novčanice, varka je uspjela.
U ovom sam trenutku staložena i dotjerana gospođa, na meni je sve s mjerom i sve je čisto. Isparavanje mog parfema je sigurnosni omotač, mjera razdaljine tijela kojeg zovem svojim i svijeta.
Ona djevojčica iza sada želi lizalicu. Promijenila je taktiku, iz oštrine prelazi u cendravo moljakanje.
Okrećem se u trenutku njezine pobjede, majka šutke pruža ruku prema željenom predmetu. Djevojčica se smije i pokušava razmotati omot. Znam da je ova žena nadomak implozije. Grč na licu sve otkriva. Ona nije sretna.
Uzima lizalicu s police i mehanizirano skida omot. Kosa joj je masna i skupljena u rep, vrhovi odaju kako dugo nije šišana. Djevojčica se smije, okruglasta je i rumena. Mulja ljepljivi šećer lizalice po usnama. Radost je u nekom trenutku zamijenila tijela, napustila je ovu ženu i nastanila njezino dijete.
Blagajnica sa simpatijom gleda malenu, smješka joj se iskreno. Majčina je pojava potpuno nestala, ostala je samo djevojčica.
Nespretnim rukicama trpa otkucane predmete natrag u kolica. Lizalica je u ustima, čujem kako zubima trga komade. Radost je ljepljiva slina u kutu njezinih usana. Odlazim.
Poluprazno parkiralište. Nema poznatih lica. Bocu ubacujem na suvozačevo mjesto i krećem. Unutrašnjost automobila miriše slatkasto, tamne plastične površine svjetlucaju na jakom dnevnom svjetlu. Stakla mojih sunčanih naočala dramatiziraju okolinu, boje su intenzivne, boje bole.
Ne valja žuriti.
Neću odmah načeti bocu. Igrat ću se sa svojim strpljenjem.
Otključat ću vrata stana, pomilovati mačka koji od jutros nestrpljivo čeka. Zatim slijedi podgrijavanje ručka, priprema salate. Mačak mijauče, nisam mu nikada dala ime, sviđala mi se ona sentenca Holly Golightly, ono nešto o tome kako imenovati znači posjedovati. Mačak je slobodan, ali samo u pitanju svoje bezimenosti. Inače je zarobljenik ovog stana, debeli, sad već ostarjeli kastrat čiji se život sastoji od jela i spavanja. Njegova je životna svrha banalna – postoji da bi ga moja ruka mogla doticati.
– Ne mijauči, strpi se – reći ću mu naglas otvarajući konzervu.
Da, razgovaram s njim glasno, ali to nije znak samoće. Potpuno sam mu se isto obraćala i kad ovaj stan nije bio samo moj. Moje navike nikako nisu navike osamljene žene. Ja još uvijek rasprostirem stolnjak i slažem pribor za jelo. Žvačem polako, sjedim uspravno. Na stolu je uvijek vaza sa svježim cvijetom i ubrus koji odgovara dezenu stolnjaka. Televiziju ne palim, glazba s radija me prati dok bacam ostatke hrane i punim perilicu posuđa.
Zatim slijedi ritual skidanja šminke. Pažljivo prelazim blazinicom po svakom djeliću kože i brišem boje sa sebe. Nestaje ono jutrošnje pomno pripremano lice. U ogledalu su kontrasti sve bljeđi, konture nejasne. Skidam jedno cijelo ja.
Tek nakon toga ću načeti bocu. Tek taj trenutak je početak ništenja. Otići ću u spavaću sobu, tamo je još uvijek bračni krevet, iako braka već neko vrijeme nema.
Tamo je još uvijek onaj madrac po kojem smo razmazivali svoje tjelesne sokove. Tamo je još uvijek ona tamna, krvava mrlja. Crna rupa. Crvotočina moga svemira.
Tamo se razmazalo moje dijete, srce koje nije zakucalo.
Neću nikada zamijeniti taj madrac.
Lijegat ću na njega, u središte svojega ništa i svakim gutljajem sve manje biti.
Tena Lončarević
