Sat razrednika ili kako ga mi skraćeno zovemo SRZ, postao nam je teži predmet. Ove je godine po rasporedu 6. sat, a uvijek nas dočeka neka radionica, predavanje, anketa. Nama se ne da pa zijevamo, zauzimamo ležeće položaje, došaptavamo se. Tako smo dočekali i ovaj sat. No, brzo smo se razbudili. Tema je bila doista zanimljiva i jako potrebna nama osmašima.
Naime, na prijedlog naše predstavnice Dore Knežević na Vijeću učenika kako bismo se mnogo ranije trebali informirati o profesionalnoj orijentaciji i kamo ćemo nakon osnovne, naša psihologinja Ivana Perišić Juzbašić održala nam je zanimljivo predavanje. Upoznala nas je s izborom srednje škole i pokazala što je važno znati o onome što ćemo raditi u životu. Provela nas je na zanimljiv način kroz ispit profesionalnih sklonosti. Taj dio nam se činio posebno zanimljivim i olakšavajućim, s obzirom da neki imaju točnu viziju o onome što žele biti. Ima i onih koji još nisu ni svjesni da su u osmom razredu. Neki su učenici izložili svoje mišljenje o izboru srednje škole. Uslijedio je zadatak kako se vidimo 2030. godine, od trenutka kad ustanemo do kraja radnog dana. Vrtili smo se, došaptavali, smijuljili, neki naglas komentirali, ali onda u tišini ipak napisali što to radimo na današnji dan 2030. godine. E, ljudi moji, to ste trebali čuti! Sve sami poduzetnici, menadžeri, liječnici…
Jedan učenik će biti obrtnik, a svi ostali smo direktori i programeri. Naravno da to nije baš istinito, ali barem možemo zamišljati svoj savršeni život ili dan. Ne postoje granice u nama, a put do uspjeha je dug i težak. I psihologinja nam je rekla kako je potrebno odabrati odgovarajuću školu te ići do kraja. Sve dok ne dođemo do onoga što smo htjeli, naš put nije gotov.
Jedan prosječan dan iz današnje perspektive učenika 8.b razreda, tamo neke 2030. izgleda ovako: ustajanje je oko 7 ili 8 sati. Ispijanje kave i odlazak na društvene mreže. Luksuzni stanovi u kojima živimo sami s psom ili mačkom te spremačica ili batler. Nakon doručka odlazimo na posao i radimo, neki duže, neki kraće. Oni koji rade kod kuće, dobili su povišicu te su otišli razbistriti misli vozajući se po gradu u svom novom Lamborghiniju (uopće se ne razbacujemo s novcima). Mi koji smo išli s posla, sjeli smo u restoran i jeli jer nemamo vremena skuhati ručak. Odlazimo u teretanu i kupovinu neophodnih stvari kao što je bazen za dvoriše. Razrednica nas je sve gledala u čudu i pitala hoće li tu itko imati djecu. Javilo se dvoje ili troje učenika, a mi ostali smo samci sa freestyleom života. Meni osobno najsmješnija je izjava jednog učenika:”Ležim na svojoj jahti i pijem kokosovo mlijeko te usput bacim pogled na radnike koji mi poliraju helikopter.” Malo je reći da imamo velike i skupe snove.
Nakon ovoga, postavljam si pitanje tko će gdje završiti. Gdje i kako će živjeti? Najljepše bi bilo da se svi naši snovi s papira ostvare, ali realnost kuca na vrata i zove nas u život.
Vaša Nina
Nina Matanović 8. razred
Osnovna škola Mate Lovraka Županja
