Što možemo napraviti dok (opet) čekamo na izgradnju azila?

Zakon o zaštiti životinja, koji je stupio na snagu 2017. godine, donio je mnoge pozitivne odredbe, a najvažnija od njih je zabrana ubijanja životinja u skloništima. Također, dao je mogućnost jedinicama lokalne samouprave da se učinkovitije nose s izazovima koje pred njih stavlja briga o napuštenim životinjama koje su napustili neodgovorni građani. 

Županja već godinama dobiva azil (https://zupanjac.net/izvrsna-vijest-zupanja-napokon-dobiva-azil-za-pse/). Nedavno objavljeni članak Napravimo dom napuštenim životinjama (https://zupanjac.net/napravimo-dom-napustenim-zivotinjama/) aktualizirao je tu temu i rezultirao hvalevrijednom peticijom (https://bit.ly/3718Why).

Apsolutno smatram kako nam je azil potreban, ali s obzirom na „dubioze u proračunu“ koje spominje novoizabrani gradonačelnik, teško je povjerovati da je takav projekt moguć u bližoj budućnosti, unatoč obećanjima jedne aktualne gradske vijećnice. Primjera radi, Zadarska županija je u proračunu izdvojila 6 milijuna kuna za gradnju azila koji će moći primiti 200-tinjak pasa, a Pula će izdvojiti malo više od 4 milijuna kuna za azil koji će moći smjestiti 49 velikih pasa. Te brojke su nedostižne našem gradu, htjeli mi to priznati ili ne. 

Što onda možemo napraviti? 

Za početak, važno je objasniti kako trenutno funkcionira zbrinjavanje pasa lutalica u našem gradu. Sukladno Zakonu o zaštiti životinja, Grad Županja sklopio je Ugovor o zbrinjavanju napuštenih i izgubljenih životinja s Veterinarsko higijeničarskim servisom „Tip-Tip“ Vinkovci, jedinim ovlaštenim skloništem za životinje koje se nalazi na području jedinice područne (regionalne) samouprave u kojoj je smješten Grad Županja. O navedenom skloništu i nehumanim uvjetima u kojima se nalaze psi pisalo se još u 2017. godini (https://bit.ly/2UMZKeo), a o transparentnosti skloništa pisalo se i ove godine (https://bit.ly/3yaY0K6).

Grad Županja je u 2020. godini u navedenom skloništu zbrinuo 28 pasa lutalica od kojih je jedan vraćen vlasniku, pet pasa je udomljeno, a dvanaest (12!) pasa je uginulo. Grad je sve to u 2020. godini koštalo malo više od 280 tisuća kuna (u prosjeku 10 tisuća kuna po psu). Zbog čega je više od 40% lutalica uginulo, nitko u Gradu ne zna, niti se trude kontrolirati evidenciju o psima uhvaćenima na našem području (što je njihovo zakonsko pravo), ali ako ste pročitali gore navedene članke, zaključak možete i sami donijeti. 

Sada dolazimo do onoga dijela što možemo napraviti dok čekamo azil. Za početak, možemo spriječiti odlazak pasa lutalica (i gradskog novca) u navedeno vinkovačko sklonište. Novi Pravilnik o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje (NN 99/2019) propisuje i uvjete privremenog udomljavanja i privremenog smještaja životinja. Privremeni udomitelji mogu čuvati, bez osnivanja skloništa, ali poštujući uvjete propisane Pravilnikom, od devet do 20 pasa ili mačaka starijih od šest mjeseci namijenjenih udomljavanju, no životinje moraju biti prijavljene u sklonište i sklonište ih treba veterinarski obraditi. Tako VHS „Tip-Tip“ ima potpisane ugovore s 9 privremenih udomitelja na području Vinkovaca.  Zašto županjske lutalice ne bi onda išle privremenim udomiteljima u Županju? U našem gradu postoje dobri ljudi koji spašavaju i privremeno udomljavaju lutalice, ali o svom trošku i/ili o trošku poznanika i prijatelja. Zašto naši građani ne bi potpisali ugovore o privremenom udomljavanju? Psi i mačke bi definitivno bili u boljim uvjetima (lakše bi ih bilo i kontrolirati) i socijalizirani, a samim time bi se i lakše udomili.  

Udruga Prijatelji životinja i Mreža za zaštitu životinja u svibnju 2020. godine objavila je brošuru u kojoj jasno i pregledno navodi načine na koje gradovi i općine mogu spriječiti nastanak napuštenih životinja i time uštedjeti na njihovom zbrinjavanju. Naglašavaju kako je potrebno kontinuirano provoditi kontrolu mikročipiranja, odnosno obići sva kućanstva. Jedino tako se može saznati stvaran broj neoznačenih pasa. To je izuzetno bitno jer svaki neoznačeni pas prije ili kasnije može završiti na ulici i tada je nemoguće pronaći njegova skrbnika, a zbrinjavanje psa onda pada na teret gradskog proračuna. Grad Županja je zadnjih par godina izdvajao sredstva za mikročipiranje i sterilizaciju pasa i mačaka svojih građana, što je za svaku pohvalu. Ali to nije dovoljno, potrebna nam je i kontrola mikročipiranja. Uostalom, imamo komunalnog redara koji sukladno Zakonu o zaštiti životinja može provesti nadzor nad načinom i uvjetima držanja kućnih ljubimaca. Grad Čakovec je u 2018. godine u sklonište smjestio 302 psa, a 2019., nakon što su proveli kontrolu mikročipiranja, 128 pasa. Donji Kraljevac je u 2018. godini u sklonište smjestio 13 pasa, a 2019., nakon kontrole, samo 3. Štrigova je 2018. godine u sklonište smjestila 20 pasa, a sljedeće godine, nakon provedene kontrole, samo 3. Iz ovih par primjera vidljivo je kako dosljedna i redovita kontrola mikročipiranja zbilja smanjuju broj napuštenih pasa. Također, kazne za neoznačene pse iznose do 6 000 kuna.

Zakon o zaštiti životinja omogućava jedinicama lokalne samouprave da općim aktom koji donose u svojoj nadležnosti, a to je Odluka o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca, propišu obaveznu trajnu sterilizaciju skrbničkih pasa i mačaka, uz propisane izuzetke koji se evidentiraju pri nadležnome tijelu jedinice lokalne samouprave. Ova odredba Zakona ne odnosi se na napuštene životinje jer njihova trajna sterilizacija obavezna je prema Zakona o zaštiti životinja, nego upravo na kućne ljubimce, odnosno skrbničke pse i mačke. Propisivanjem trajne sterilizacije daje se ovlast komunalnom redaru da naredi trajnu sterilizaciju bez prijave veterinarskoj inspekciji kada primijeti da se psi ili mačke nekontrolirano razmnožavaju, a njihov skrbnik ne brine o zbrinjavanju štenaca i mačića. Obavezna sterilizacija, uz evidentirane izuzetke, nužna je kako bi se riješio uzrok problema – nekontrolirano razmnožavanje, a i bolje alternative nema. Zapamtite, 1 mačka i njezino potomstvo tijekom 7 godina mogu donijeti na svijet 420 000 mačića, a 1 ženka psa i njezino potomstvo tijekom 7 godina mogu donijeti na svijet 67 000 štenaca.

I na kraju, edukacija. Grad u svrhu edukcije može tiskati i distribuirati po kućanstvima letke o zakonskim obavezama skrbnika pasa i dobrobitima trajne sterilizacije ili davati oglase u lokalnim medijima, surađivati sa školama i udrugama za zaštitu životinja na provođenju edukacija u osnovnim i srednjim školama, poticati posjete vrtićke i školske djece skloništu ili posjete predstavnika skloništa vrtićima i školama, poticati prisutnost lokalnog ili županijskog skloništa te pasa smještenih u skloništu na javnim događanjima, obilježavanjima datuma važnih lokalnoj zajednici, na priredbama, sajmovima i izložbama kako bi se povećala njihova vidljivost i osvijestilo građanstvo o postojanju problema napuštenih pasa.

Zapamtite, nisu problem napušteni psi i mačke, već neodgovorni vlasnici. 

Sugrađanka

ČEKAJ ME

Još jedna noć je prošla, otvaram umorne oči,

novi dan, nova nada… “možda će danas doći”…

Malo sam gladan i žedan, odavno nisam jeo..

i puno drugara takvih, još usput ja sam sreo.

Al’ neka..nema veze..još imam snage i moći..

još pamtim tvoje riječi, “čekaj me…ja ću doći…”

I tako od onog dana, prošetam, pa se vratim

i čekam na istom mjestu i nikako da shvatim..

Prolaze tako ljudi, svak’ ide putem svojim,

ja tražim poznato lice i mašem repićem svojim.

Neko me pomazi malo, neko i udari nogom,

al’ neka, sve će to proći i opet biću sa tobom.

Sjetim se onda tako, kada mi teško bude,

dolaska u tvoju kuću, među te sve nove ljude.

Svi ste se smijali jako, na dlan ruke sam stao,

rek’o si da me voliš, da nikom ne bi me dao.

A ja sam bio sretan i već tada sam znao,

da ako zatreba nekad, za tebe život bih dao.

Svud sam te pratio stalno, dijelili sreću i tugu

i nikom vjerovao nisam, kao svom najboljem drugu.

Zato mi jako čudno, bijaše onog dana,

gledao si me dugo, pa izveo iz stana.

I krenusmo u vožnju i to baš podužu neku,

puno smo ulica prošli..i most..i neku rijeku..

Tada smo odjednom stali, krio si od mene oči,

rek’o si da te čekam i da ćeš sigurno doći.

A ja sam ostao zbunjen, gledao dugo za tobom,

sam u nepoznatom kraju, ne znajuć’ kud bi sa sobom.

I prolazili su dani, teški, al’ hrabrio sam sebe,

u svakom čovjeku što prođe, ja sam tražio tebe.

Mnogo je od tada prošlo, smenjivala se ljeta, zime,

kad mi je najteže bilo, dozivao sam ti ime.

Dođi..molim te, dođi.. sve biće kako treba,

ništa ti tražiti neću, čak ni koricu hljeba.

Al’ tebe nema, pa nema, ja više snage nemam,

polako sklapam oči, na put se posljednji spremam.

A ako nekada i dođeš..možda i nećeš..al’ ako..

znaj, čekao sam te dugo i volio sam te jako..

Dok zora polako sviće, ja zadnjim dahom dišem..

za oproštaj te molim, nisam mogao više..

Peticiju za izgradnju azila možete potpisati na poveznici 
 
http://chng.it/ZLVg2SHgjV