U sklopu proslave obilježavanja Dana ustanka naroda Hrvatske 27.srpnja 1957. godine u Županji je svečano otkriven spomenik borcu-partizanu. Spomenik je podignut nad grobnicom u kojoj su položeni posmrtni ostaci dvadeset partizana koji su sudjelovali u oslobođenju Županje. Spomenik je rad kipara Nikole Kečanina a na izradi je surađivao i Županjac Josip Osvald.
Toga 27.srpnja, Županja je svečano iskićena a povorke građana kreću se prema parku ispred Doma Mladosti. Na svečanosti otkrivanja spomenika skupilo se oko 2000 ljudi. Otkrivanje je bila klasična soc-relistička fešta prepuna hvalospjeva i velikih riječi o teškoj i krvavoj borbi. Simbol te borbe trebao je biti novootkriveni spomenik koji će, kako navodi članak; „naše narode vjekovima podsjećati na tešku i veličanstvenu borbu kroz koju su izvojevali svoju slobodu.“
Vjekovno podsjećanje na partizansku borbu potrajalo je do 1991. godine kada je spomenik miniran. Mineri su poslali vrlo jasnu poruku što misle o toj borbi. Iako nisam pobornik ikakvog rušenja spomenika razumljivo je zašto je do njega došlo; Hrvatska je u ratu, ostvaruje se vjekovna težnja slobodne i samostalne Hrvatske, ruši se Jugoslavenski komunistički režim a sa njim i njegovi simboli. U nekim srednjoeuropskim tranzicijskim državama ti su spomenici jednostavno uklonjeni i kasnije izloženi na jednom mjestu kao nijemi svjedoci jednog teškog vremena.
Sjećam se predavanja prof. Ivana Hermana na satu umjetnosti tamo negdje 1981/82 kada je, naravno mimo nastavnog plana, zajedljivo komentirao brončani kip partizana na tome spomeniku. Taj kip prikazivao je partizana koji jednom rukom pokazuje unazad sa ispružena tri prsta, simbolično pokazujući tri ofenzive koje su iza njega. Komentar prof. Hermana;
„Da je on stvarno prošao tri ofenzive bio bi on traljav i poderan a ne spremit kao da je izašao iz butika“.
Ne znam dali se to odnosilo samo na umjetnički dojam ili je komentar imao i političke konotacije. Također, za neke tri prsta nisu bila simbol ofenziva već nečega posve drugog. U priči o miniranjima iz toga vremena nije mi jasno zašto je nastradao i spomenik prvoj nogometnoj lopti. Lopta i nogomet su ideološki neutralni, mora da je smetnja bila u tome što je to bio spomenik prvoga igranja nogometa u Jugoslaviji. No, što je tu je. Što bi babe rekle „ bilo pa i ni “.
Priču nastavljamo tragom nesretne sudbine Štitarca I.B. I.B. je tijekom II. Svjetskog rata služio u postrojbi Wermachta, bio je Njemački vojnik. Pred kraj rata, negdje u ožujku 1945.g., njegova postrojba nalazila se u Otoku na obrambenim položajima u iščekivanju ofenzive jedinica JA na Srijemskom frontu. Nekako je ishodio jednodnevni dopust i došao kući u Štitar. Rat je išao kraju, bilo je samo pitanje vremena konačnog sloma Njemačke. U takvim okolnostima odlučio je spašavati živu glavu, nije se vratio u postrojbu misleći kako ga niko neće tražiti. Odbacio je uniformu i obukao civilno odIjelo. Međutim, Wermacht, iako pred slomom još uvijek je organizirana i disciplinirana vojska. Iz Otoka šalju patrolu u Štitar koja uhićuju neopreznog I.B. Do Otoka nije stigao. Na puto između Gradišta i Otoka, kod stana Mate Suvara, Nijemci su ga strijeljali i zakopali. Stanari su tome svjedočili. Znali su samo da je tu pokopan civil, valda antifašista, pogubljen od Nijemaca. Tako je završio životni put I.B.
Poslije rata obitelj I.B. nekako je doznala kako je skončao i gdje počiva. I vlasti su imale saznanja o tome, ali ne baš točna i potpuna. Prilikom gradnje spomenika borcu-partizanu u temelje spomenika položeni su posmrtni ostaci dvadesetorice partizana. Među njima se našao i I.B.. Ondašnja vlast je zbog nedovoljnih i netočnih informacija exhumirala posmrtne ostatke I.B. i položila ga u spomen grobnicu zajedno sa osloboditeljima Županje. Obitelj I.B. znala je za to ali zbog straha nisu ništa govorili.
I.B. imao je sestru koja je bila udana u Bosnu. Po izgradnji spomenika, kad god bi došla u Županju stala bi pred spomenik, prekrižila se i molila za pokojnog brata. Vrlo malo je ljudi znalo zašto se moli pred spomenikom, no za ono vrijeme bio je to posve neobičan prizor; Molitva pred partizanskim spomenikom !!!!!!.
Izvori; Novosti, Glasilo socijalističkog saveza radnog naroda, Vinkovci, članak Otkriven spomenik borcu-partizanu u Županji, broj 32 od 03.08.1957. ( u prilogu )
Kazivači: Stanko i Reza Miličić, Štitar
PS: Znali tko gdje je završio brončani kip partizana ??
Mato Dominković, siječanj 2015
mato.dominkovic@skole.hr
NOVOSTI GODINA: 1957 BROJ: 32 STRANICA: 2
Proslava Dana ustanka Hrvatske OTKRIVEN SPOMENIK BORCU-PARTIZANU U ŽUPANJI
Centralni dio ovogodišnje proslave 27. srpnja Dana ustanka Hrvatske na području vinkovačkog kotara održan je u Županji, gdje je tom prilikom otkriven monumentalni spomenik Borcu-partizanu nad grobnicom u kojoj je sahranjeno dvadeset boraca, koji su sudjelovali u oslobođenju Županje. Spomenik je podignut u centru Županje u parku nasuprot Doma Mladosti i predstavlja skladnu arhitektonsku cjelinu s kamenom stijenom u podnožju, na čijem vrhu stoji borac s puškom u ruci iza kojega se diže visoki obelisk od bijelog mermera s petokrakom na vrhu.
Spomenik je izradio poznati slavonski kipar Nikola Kečanin uz suradnju Josipa Osvalda iz Županje.
27. srpnja osvanulo je u Županji svečano s iskićenim zgradama, a ulicama su se kretale povorke građana prema mjestu gdjeće se izvršiti otkrivanje spomenika. Oko devet sati kada je otvoren svečani miting, u prostranom parku sakupilo se preko 2.000 ljudi. Na mitingu su zatim uzeli učešća sekretar Centralnog vijeća sindikata Jugoslavije Norbert Veber i drugarica Marija Ljumović -Šumanovac, koji su bili prvoborci i jedni od organizatora ustanka na ovome području, zatim sekretar Kotarskog komiteta Saveza komunista kotara Vinkovci Mirko Lacković, sekretar Općinskog komiteta SKH Mato Verić, predsjednik NO-a općine Županja Stipo Kokanović i drugi javni i politički radnici Županje.
Nakon što je predsjednik Saveza boraca NORa općine Županja, Stipo Nikolić, otvorio svečani miting, drug Stipo Kokanović je održao kraći govor. On je istakao značaj historijskih dana srpnja 1941. godine. Drug Kokanović se posebno osvrnuo na razvoj NOP-a na području Županje i okoline. Tako je već 1943. godine, rekao je on, na ovome području djelovala županjska udarna grupa, koja je kasnije prerasla u županjski bataljon. On je već prvih dana svoga formiranja vršio uspješne akcije na žandarmerijske stanice i izvodio razne diverzije, tako da se neprijatelj nije osjećao sigurnim ni u ovim ravničarskim predjelima Slavonije.
Također već iste godine na ovome području u šumi Merolino i Gajev Vir kod sela Babine Grede i Gundinaca djelovao je Kotarski komitet KPH, Kotarski narodno-oslobodilački odbor, Kotarski odbor Jedinstvene fronte i druge političke organizacije, što sve govori o masovnom i organiziranom pokretu. Poslije govora druga Kokanovića prvoborac ovog kraja drugarica Marija Ljumović -Šumanovac pozdravila je okupljeno stanovništvo s riječima: Pored toga što smo se podsjetili na događaje iz borbe naroda ovog kraja čiju svečanost uveličavamo otkrivanjem spomenika Borcu-partizanu.
U grobnici nad kojom je podignut ovaj spomenik, leže pored partizana ovog kraja i borci oslobodioci ovog kraja. To je zalog Bratstva i Jedinstva, koje naši narodi trebaju i ubuduće da čuvaju, jer je ono osnova naše pobjede i velikih uspjeha u izgradnji i daljem razvitku naših naroda. Predajemo ovaj spomenik s napomenom da će to biti spomenik, koji će naše narode vjekovima podsjećati na tešku i veličanstvenu borbu kroz koju su izvojevali svoju slobodu. B. P.