Njegov otac, majka i Bajazitova obitelj – supruga, sin (igrač Jadrana i RAŠK-a Rajevo Selo) i kći (igrala za žensku nogometnu reprezentaciju), živjeli su u Gunji u objektu površine 450 kvadrata koji je svojedobno bio općinska i školska zgrada. Roditelji su umrli, a Bajazitova obitelj ostala tu živjeti. Ta zgrada nije izdržala nalet vodene stihije kobne noći, 17. na 18. svibnja, u trenu ju je sravnila sa zemljom. Kada se voda povukla, bageri, traktori i kamioni očistili su dvorište. Na putu državnom cestom 214 s desne strane lako je uočiti veliko dvorište, žičanu ogradu na kojoj stoji kućni broj 28, a umjesto kuće tu je velika rupa.
U dvorištu je živo. Pijetao kukuriče, koke kokodaču, pilići se vrte oko nogu, oglašava se lavežom pas – da u dvorište netko ulazi upozorava vlasnika, koji je završio pečenje rakije, pere bakrene dijelove kazana i odmah nas nudi rakijom. Pitamo domaćina Bajazita Omerovića kako je. Pitanje je to na koje bi mnogi u Gunji odgovorili da je teško u praznom dvorištu bez kuće, no Bajazit s osmijehom kaže:
– Kuća je srušena drugog dana poplave. Bujica je direktno iz Rajeva Sela prodrla i udarila baš ravno u kuću, kroz pola kuće tunel napravila i sve se složilo kao kuća od karata. Ostale su ruševine koje su očistili bageri.
U šali dodaje: – Sreća da je bila malena, 30 x 15 metara. Bajazita budi kukurikanje pijetla, okruženog kokošima i pilićima, kojeg jako voli i zove ga Uroš. – Imao sam prije poplave 100 kokoši, ostalo mi je dvadesetak. Digao sam ih na tavan pomoćne zgrade, tu su koke Radmila i Radojka, a ovi su se ostali poslije izlegli. Vjeran mi je pas Riki i njegova sestra; iako su 15 dana bili bez hrane, zatekao sam ih žive. Družimo se i lijepo nam je. Milina. Ne bih ovo mijenjao ni za što – kaže Omerović, čija supruga boravi u Brčkom kod sestre i dolazi obići muža i ono što je ostalo u dvorištu.
Iako je kuća srušena i nema cigle u dvorištu, peče se rakija pa se nađe meze, ali i pjesme. Nakon poplave stručnjaci su upozoravali da se ne jede voće i povrće, a Omerović rakiju peče.
– Susjedi dođu i donesu što je ostalo nakon poplave: šljive, jabuke, kruške, zerdelije, grožđe i pečemo kazan-dva. Što ćeš, moramo živjeti, ne možeš se predati i kukati. Rakija je bila dobra, 43 grada, za popit lijepa. Ja sam jeo trešnje kada je voda bila visoka dva metra – kuća srušena, a ja na trešnju, berem i jedem. Ništa mi nije bilo, kao i sada kada destilacija sve pretvori u rakiju. Ovdje mi je kotlić pun svinjskog mesa koje su mi donijeli prijatelji, ja to kuham i pravim pače ili hladetinu. Vjerujem u ljude i nadam se da ću u dvorištu ugledati svoju kuću – smireno će Bajazit, unatoč nedaćama pun optimizma i života.
“NIKOGA NIŠTA NE PITAM, NEĆU BITI DOSADAN”
Pitamo ga gdje spava, muče li ga misli kada će mu početi graditi kuću. – Spavam u ovoj pomoćnoj zgradici koja mi je služila za ostavu dok sam radio akumulatore. Nemam grijanja. Spavamo ja i pas Riki. Neću nikamo odavde, meni je dobro. Dokumentaciju o kući nisam dobio, nitko je ne spominje niti mi dolazi. Kada su odvezli materijal od kuće, rekli su da će doći. Nikada ih više nisam vidio. Ne želim biti dosadan i tražiti rješenje za moj slučaj, nikoga ne pitam, neću smetati. Čekam – naglašava Bajazit.
Stjepan BOGUTOVAC/glas-slavonije.hr
