Serežani u Beču 1908.
Prilikom obilježavanja šezdesete godišnjice vladanja cara i Kralja K. und K. monarhije, Franje Josipa I. dana 12. lipnja 1908. godine u Beču je priređena svečana povorka povijesnih postrojbi pod nazivom „ Historische Feldcug“. Između ostalih postrojbi u povorci je pod brojem devetnaest tj. u redosljedu bio i prikaz serežana iz vremena Talijanske vojne 1848.-1849. godine, pod zapovjedništvom proslavljenog feldmaršala grofa Radeckog. O tom povijesnom događaju između ostalih tiskovina te i posebnih izdanja izvješatavalo je detaljno i niz onodobnih listova, kao; Welt –Blatt, Wiener Abendpost, Wiener Zeitung, Das Interesante Blatt i Wiener Bilder, uz popratne fotografije te i Agtamer Zeitung (Zagrebački List) samo s tekstualnim opisom događaja.
„Naprijed jašu serežani u slikovitom odijelu, s crvenim kabanicama, na malenim živim konjima, oni su bili tjelesna straža Radeckog. Pijemontezi su se silno plašili garavih vojnika zvanih „ljudožderi“ i još kojekako“.
Ovaj opis serežana se na priloženoj fotografiji koja je mutna te fotografirana iz daljine slabo je prepoznatljiv .
Iz knjižice izdane u čast tog događaja i defilea tj. parade mogao se pročitat o serežanima ovakav tekst.
„ Graničari se po narodnosti hrvati, mješani s još nekim rasama. Vitki, visoki, lijepa stališa, zagasite puti, bili su vrsni u patruljskoj službi i čarkanju, a u vatru su polazili samo onda kad ih je vodio časnik. Samo stoga što su Austro-Ugarski časnici bili vrsni vođe, takovi su bili i njihovi vojnici, graničari. Nema vojnika koji bi tako znao izrabiti svaki položaj kao ovi graničari. A kada je poslije batalije unišlo se u neprijateljski logor i ovaj su znali znalački isprazniti i natrpati svoje telećake, jer neprijatelja su mrzili ko kugu.
Kada jurišaju na istoga u rukama drže po kuburu i sablju a u zubima kajase dok nogama upravljaju izvježbanim konjima. Na povratku kući u sjedište svoje pukovnije jašu kroz cijelo štopsko mjesto sa subašom ili laćmanom na čelu, da se prikažu oni koji su ostali živi i potvrde svoju hrabrost. Dok konje poginulih drugova vode između sebe s ratnim plijenom koji predadu udovici i djeci poginuloga. Svoje suborce i barjake nikada ne ostavljaju na bojnome polju niti u neprijateljskim rukama.“
Bilo bi zaista zanimljivo u nekoj od prigoda da povijesna udruga Županjskih serežana prikaže ovo povijesno događanje, koje bi tom prigodom trebalo podignuti na jednu višu razinu u sklopu povijesnih prikaza i događanja na našim prostorima.
Ivan Ćosić , Bukvin, povjesnik