Priča o T.R.O. “Posavina” Županja

Bila jednom jedna… tako započinju sve priče pa ću tako započeti i ja ovu. Dakle, bilo jednom jedno mjestašce u ravnoj Slavoniji koje je nakon drugog svjetskog rata naglo počelo rasti. Mnoge novootvorene tvornice i poduzeća privlačili su ljude radnike iz svih dijelova države, tako da je maleno mjesto vrlo brzo izraslo u gradić i središte općine…

Naglim povećanjem broja stanovnika i industrijalizacijom mjesta, nekoliko malih trgovina, većinom privatnih obrtnika koji su izborom robe bili specijalizirani na dotadašnji seoski i poljoprivredni tip trgovine, jednostavno nije uspjevalo pokriti potrebu i potražnju, te se vrlo brzo pojavljuje potreba za novim i boljim trgovinama sa širokom i modernim sortimanom robe. Izgradnjom i početkom rada šećerane Boris Kidrič, u Županji broj pristiglih radnika nevjerovatno raste, gotovo i polovica domicilnog stanovništva napušta tradicionalni poljoprivredni način života i prelazi u tzv. „radničku klasu“ koja ubrzo čini dvije trećine stanovništva.

Radnici su redovitom plaćom zarađivali novac kojeg u Županji nisu imali gdje potrošiti.  A trebali su i željeli svašta. Vidjele su to i tadašnje vlasti i već u kolovozu 1947. osnovano je prvo trgovačko poduzeće koje je poslovalo pod nazivom „Kotarsko – nabavno – prodajno poduzeće na malo Posavina Županja.“

Bio je to pun pogodak. Vrlo brzo su otvorene brojne trgovine mješovitom robom, popularni – dućani. U početku su te nove trgovine otvarane na mjestima starih koje je „narodna vlast“ oduzela „kapitalističkoj buržoaziji“ a potom i u otkupljenim i iznajmljenim prostorima. Prodajno poduzeće Posavina Županja postaje izuzetno uspješno te se širi na sva sela tadašnje općine Županja.

Nekoliko godina nakon Posavine osnovana su još dva trgovačka poduzeća – Slavonka Županja i Budućnost Drenovci, ali već u siječnju 1963. odlukom kotarskih vlasti koja smatra kako su tri trgovačka poduzeća previše, Posavina ih preuzima i stvara se jedinstveno „trgovačko poduzeće na  veliko i malo Posavina Županja“.

• 

• 

• 

Tijekom godina Posavina se još više širi i zapošljava velik broj radnika. Gotovo svaki dio Županje ima bar po jednu trgovinu mješovite robe. Uskoro u trgovinama se mogao kupiti šećer iz županjske šećerane, meso i mesne prerađevine iz županjske klaonice „Sava“, kruh iz pekare mlina Slavonija i jogurt, vrhnje i mlijeko u vrečicama iz županjske mljekare. U rashladnim škrinjama i hladnjacima po prvi puta se u Županji moglo naći smrznuto povrće, meso i – sladoled što je nama djeci bilo osobito zanimljivo. Nedugo otvara se i prva samoposluga u samom centru, što je za županjce bilo nešto izuzetno. I u novoizgrađenom naselju Šećerana otvorena je moderna samoposluga sa rashladnim škrinjama za meso, mlijeko i ostalo, a potom i u „Novom naselju“.

• 

• 

• 

Širenjem poslovanja i sortimana robe Posavina se ne zadržava samo na tada klasičnim trgovinama mješovite robe gdje se za jednim pultom moglo kupiti sve od mekinja kukuruza i cimenta, do bombona igle i košulja, nego otvara i prve specijalizirane trgovine. Pa tako Županja dobija prvu piljarnu – trgovinu voća i povrća gdje se tada moglo kupiti  čak ananasa, kokosa i – banana! Odmah zatim slijede trgovine tekstila, knjižare, sport – lov i ribolov, željezara, trgovine prehrambenih artikala itd. itd. Na mjestu današnje banke otvorena je i Robna kuća za tekstilnu i kožnu galanteriju u kojoj su se mogle kupiti tepisi, zavjese i manji elektroaparati.

U veljači 1979. Poduzeću je pripojena krojačka radionica “ZORA” koja  je u sastavu Poduzeća poslovala do siječnja 1982. Tu se proizvodila između ostalog kvalitetna radna odjeća koja je prodavana i u vlastitim trgovinama.

• 

• 

• 

U osamdesetim godinama u Posavini je radilo gotovo 300 stalnih radnika, a prodaja se obavljala putem 48  prodavaonica od kojih je 35 bilo u vlasništvu Poduzeća dok su druge bile u unajmljenim prostorima. Za svoje radnike Poduzeće je kupilo i opremilo i odmaralište  u Rogoznici površine 125 m2, kao i kuća za odmor Virovi površine 80 m2. Obje nekretnine bile su izuzetno posjećene i popularne.

Sjedište poduzeća bilo je u ulici Veliki kraj gdje je u početku bilo i skladište koje je osamdesetih premješteno u novoizgrađenu halu. Prodavaonice su u vlasništvu imale 4 404 m2 prodajnog, 6 440 m2 skladišnog i 1 590 m2  manipulativnog i drugog prostora. Veći broj prodavaonica bio je suvremeno opremljen. 

• 

• 

• 

Koncem 1990. izgrađena je Robna kuća u Županji, koja je na tri etaže tada činila najmodernijom trgovinom u okolici, koja je na žalost vrlo brzo prestala sa radom.

U vlasništvu Poduzeća bilo je i skladište plina s  građevinskim objektom površine 26,3 m5 te tri cisterne za gorivo kapaciteta 100 000 litara.

Na žalost i ovo poduzeće kao i većina drugih u Županji, pretvorbom u dioničko društvo potpisuje sebi smrtnu presudu.

U vrijeme donošenja odluke o pretvorbi, ovlaštena osoba za zastupanje bio je Adam Čaić, a Poduzeće je imalo 267 zaposlenika koji će završiti na ulici.

Naime, odlukom o pretvorbi koju je donio radnički savjet 16. lipnja 1992. određena je pretvorba  Poduzeća u dioničko društvo. (U vrijeme donošenja odluke o pretvorbi zamjenik predsjednika  radničkog savjeta bila je Anica Tretinjak, a podatke o predsjedniku i članovima radničkog savjeta nisam uspio pronaći).

Prema Odluci, određeno je da se Poduzeće pretvara u dioničko društvo prodajom  dionica, pretvaranjem potraživanja od Poduzeća u ulog te prijenosom neprodanih dionica fondovima prema zakonskim odredbama. Uz to, Odlukom je određena djelatnost Društva, način kupovine dionica te drugi podaci koji se odnose na pretvorbu. No već tada, prvo šapatom, a zatim sve glasnije pričalo se i upozoravalo na nepravilnosti i malverzacije, a pojedincima se spočitavalo nezakonito trgovanje dionicama i ostvarivanje osobne koristi.

Polako ali sigurno, temeljni kapital i vrijednost poduzeća je nestajalo, dionice postaju bezvrijedne i sistem se raspada. Izrađuju se elaborati i dodaci elaborata kojima se sustavno svaki puta smanjuje procijenjena vrijednost Poduzeća. Zatvaraju i prodaju se mnoge trgovine a zaposlenici ostaju bez posla.

Propast Županjske banke i ratna situacija dovode do neizbježnog – 4. rujna 1997.  nad Društvom je otvoren stečajni postupak. Od tada Društvo posluje pod nazivom Posavina d.d. u stečaju, Županja.

Međutim, u međuvremenu to ne spriječava određene skupine da uvide priliku i kojekakvim manipulativnim djelovanjima pokušaju izvući maksimalnu korist i pokupiti i ono što je preostalo. Netom nakon pretvorbe osnivaju se dva nova trgovačka društva, i to društvo Posavina – Veleprodaja d.o.o. Županja i društvo Posavina Consalting d.o.o. Županja.

Društvo Posavina-Veleprodaja d.o.o. Županja osnovano je 20.  rujna 1994. s temeljnim kapitalom u iznosu 3.700,00 kn. (???) Osnivači su Posavina d.d. Županja s  udjelom 29,73% te Niko Popović, Vlado Macko, Đuro Troha, Jozo Parić, Mirko Lešić, Ilija Mioč i Mato Mikić. Društvo je prestalo s radom 26. ožujka 2001. zaključenim likvidacijskim postupkom.

Društvo Posavina-Consalting d.o.o. Županja osnovano je samo dva mjeseca poslije,  14.  studenoga 1994. s temeljnim kapitalom u iznosu 3.800,00 kn. (???) Osnivači su Posavina d.d.  Županja s udjelom 25,00% te Mato Lenić, Niko Popović, Adam Filipović i Adam Čaić. Zatvoreno je također likvidacijskim postupkom 26. ožujka 2001. 

I tako se naša priča bliži kraju. Kao i puno drugih sličnih priča iz županjskog kraja ni ova nema Happy End. Ostaju samo sjećanja i teška gorčina u grlu.

Danas od Posavine nema ništa. Trgovine su rasprodane i prenamjenjene, pokretna imovina nestala, nepokretna se ni ne spominje više. Prepričavanja starijih žitelja o dućanima kod Macka, Kaje, Pileta, Pere Gačića, Martina i još brojnih drugih, možda čujete još samo ponekad kada ih savlada nostalgija i povuku sjećanja… Poslušajte njihovu priču, to je dio njih, i nas svih.

Zoran Lucić