(županjski i bošnjački nasip dijeli most za Orašje, BiH) Dolazim kući sa susreta Frame i počinjem preko interneta pratiti razvoj situacije u Županji. Ponoć je odavno prošla i jedva sam se nagovorila da odem spavati. Tu noć moj tata je proveo na našem – bošnjačkom nasipu.
U subotu ujutro i moja mama se pridružuje stotinama ljudi na nasipu koji pokušavaju obraniti selo od Save koja nikada nije bila tako visoka. Napravili smo sendviče a kasnije sam s bakom napravila lepinjice koje je mama odnijela ljudima na nasipu. Mnoge žene iz sela pobrinule su se da nitko na nasipu ne ostane gladan ni žedan. Cijeli dan pratimo vijesti. Oko 15 sati saznajemo da je puknuo nasip u Rajevu Selu. Nakon toga s nekoliko djevojaka nalazim se u crkvi i zajedno molimo krunicu. Sama pomisao na ljude koji upravo bježe iz svoje kuće od vode koja ide prema njima, steže mi grlo i jedva izgovaram riječi molitve. Svi smo zabrinuti. Ne želim ni pomisliti da bi Sava mogla i nas poplaviti. Do navečer, pod vodom su bili Račinovci i Gunja. Sa tugom promatram tisuće ljudi koji ostavljaju sve što imaju, a neki niti ne žele napustiti svoje domove. Navečer prije spavanja otvaram Sveto pismo. Otvaram Psalam 69 koji mi je učvrstio vjeru da ćemo uz Božju pomoć uspjeti prebroditi ovu poplavu. Imam pouzdanja da će sve dobro proći. Evo samo nekoliko, za mene, ključnih redaka:
2Spasi me, Bože: vode mi dođoše do grla!
16Nek’ me ne pokriju valovi, nek’ me ne proguta dubina,
nek’ bezdan ne zatvori usta nada mnom!
18Ne sakrivaj lica pred slugom svojim; jer sam u stisci, usliši me brzo!
31Božje ću ime hvaliti popijevkom, hvalit ću ga zahvalnicom.
36Jer Bog će spasiti Sion – on će sagradit’ gradove Judine –
tu će oni stanovat’, imati baštinu.
Nakon mirnog sna, u nedjelju oko 11 sati oglašava se sirena za evakuaciju. Kod kuće sam s mamom i bakom, a tata je i dalje na nasipu. Do nas dolazi informacija da je puknuo naš nasip. Ne mogu vjerovat. Odmah zovemo tatu i nasreću doznajemo da to nije istina, ali da je još uvijek opasno jer ima nekoliko kritičnih mjesta. Znači, moramo se spakirati i biti spremni poći u slučaju najgoreg. Uzimamo kofere i počinjemo spremati ono najnužnije. Kažem mami da idemo u Osijek kod mojih sestara. Uzimam nešto odjeće, novčanik, mobitel, naočale, krunicu, novi zavjet i među spakiranim stvarima nikako ne zaboravljam svoju majicu Frame Bošnjaci, jer za 6 dana trebamo imati obećanja, ali tko zna hoćemo li ih uopće imati. Spakirala sam u kofer dukate i bila sam spremna u nuždi brzo u auto utrpati nošnju. Uzela sam i fotoalbume sa starim slikama a neke stvari sam podigla na ormare. Zapravo sam mislila da ako i dođe voda, da neće biti u kući više od jednog metra i da ćemo se brzo vratiti kući. Shvaćam kako sam zahvalna Bogu što uopće imam vremena pripremiti se za odlazak. Iako strepim, još vjerujem da nećemo morati nikuda ići, ali nek’ je sve spremno. Istovremeno i baka sprema svoje stvari ali govori kako ona neće ići od kuće. Kaže: „Jednom sam otišla od kuće, za vrijeme rata, i neću nikad više“. Govorim joj da mora ići s nama ako Sava probije nasip i da ju nećemo ostavit samu kod kuće. Neki ljudi su otišli iz Bošnjaka, uglavnom stariji, ali većina ljudi razgovara na ulici, a djeca se igraju. U selu je sve naizgled normalno. Mama, baka i ja smo se zajedno pomolile da nas Bog sačuva od poplave i za sve ljude koji su morali napustiti svoje domove. Navečer sam bila na svetoj misi.
I u ponedjeljak pratimo kako se cijela Hrvatska uključuje i svatko pomaže na svoj način. Najviše su me ipak oduševili oni koji su u svoje domove bez razmišljnanja primili ljude iz poplavljenih sela iako su imali osiguran smještaj u dvoranama. Vodostaj više ne raste, ali veliko je to opterećenje za nasip i ima nekoliko kritičnih mjesta gdje su ronioci stavljali posebne folije kako bi ga zaštitile od vode. I dalje se radi cijeli dan i evo već četvrta noć.
U utorak smo odlučili odgoditi obećanja. I previše je razloga za to, a jedan je taj što nam se župna dvorana pretvorila u skladište Caritasa gdje je idućih dana stalno pristizala nova pomoć i razvozila se tamo gdje je bilo najpotrebnije. Znam da je dosta toga otišlo preko u Bosnu, kod naših susjeda koji su bili preko Save a sada su nažalost pod njom. Ovih dana osim mnoštva informacija do nas su dopirale i mnoge dezinformacije, pa su tako u vidu tih dezinformacija Bošnjaci bili potopljeni par puta, te se često tako stvarala nepotrebna panika.
U srijedu sam napokon i ja otišla s mamom na nasip. Odnijeli smo dečkima hranu i pripomogli koliko smo mogli. Sava se spušta, svi su dosta smireni. No ipak kada sam u par navrata čula neke prilično ružne psovke, zapitala sam se, što se to treba dogoditi da se ljudi doista obrate i zamisle nad svojim životom. Od čega se sastoji naš život i što nam je važno? Hoćemo li išta naučiti iz ovoga? Ovih dana Hrvatska se ponovno ujedinila i zbog toga sam ponosna i sretna. Čak su i mnogi Hrvati u dijaspori pokrenuli prikupljanje pomoći za poplavljena područja u svojoj domovini. Nastala je prava poplava solidarnosti i nadam se da će ona potrajati dokle god se ljudima ne vrati ono što su izgubili. Neki su nažalost odlučili iskoristiti ovu situaciju pa su pomoć prikupljali za sebe umjesto za poplavljena područja. Takvih će pokušaja sigurno biti još, jer zlo nikad ne spava, ali nadam se da će toga biti što manje. Mnoge materijalne uspomene su uništene, ostaju samo sjećanja. Pitanje je kada će ponovno oživjeti poplavljena Cvelferija. No, treba krenuti dalje, krenuti ispočetka.
U srijedu 21.5. prošla je opasnost za Bošnjake. Napokon olakšanje. Isplatio se silan trud oko obrane nasipa, a isplatile su se i naše molitve. Mnogi Bošnjačani utekli su se zagovoru naše drage Gospe Bošnjačke. I ja vjerujem da nas je Gospa zaštitila svojim zagovorom. Navečer je na našem svetištu započela devetnica gdje smo zahvalili Bogu što nas je sačuvao od poplave. Molili smo i molit ćemo i dalje za sve ljude koji su u ovoj poplavi ostali bez svojih domova.
Martina Plavšić
