Ljudi moji neće proći dugo – možda već i ove jeseni – TV Dnevnik javne, nacionalne televizije u tzv. prime time terminu, započinjat će uredničkom reportažom o pripremanju sataraša s prilogom kruva, masti i paprike!
Evo, pogledajmo tjedne programe svih mogućih nacionalnih, regionalnih i općinskih televizija, pa zbrojimo koliko je emisija – ne računajući reklamne – zapravo emisija o pripremanju raznoraznih jela; a, kad k tome dodamo broj stranica svih – i najluksuznijih – tiskovina u kojima su cijele serije stranica posvećene gulašima i paprikašima od zeca do krokodilovog mesa, – onda zapravo dobijete papazjaniju koje se ne možete otresti 24 sata dnevno. I u svemu tome na tim stranicama i tim televizijama kelje se i bekelje se u šarenim pregačama i najuglednije osobe iz ozbiljnog javnog života. – A kuhari (KV i VKV kvalifikacije) postali su mega zvijezde svjetala svih javnih pozornica (kuhinja), štoviše, postaju nekakvi masterchefovi (ma što to značilo), predavači, docenti, demonstratori, treneri i veleučilišni profesori spremanja najobičnijih ćušpajza i kotlovina garniranih kuhanim ptičjim jajima i pohanim papagajskim jezicima.
I sve to nasuprot nezamislivom brojčanom porastu javnih, pučkih kuhinja (kazana) u/na koje navaljuje rijeka – ne više samo gradskih – nego i seoskih ubožnika gladnih najobičnije ampren juhe koju ti masterchefovi nikad nisu ni čuli ni probali. (I ovdje dođe ono: O tempora, o mores!) – Ma, tko je to – brojnost pučkih kuhinja, mislim – još donedavna mogao i naslutiti u hranom bogatim krajevima kao što je hranom bogata rodna Slavonija !?
No, dobro. Idemo se sjetiti kako je i kada je to – ta medijska galama o gulašu i paprikašu – počela, jer nije tako oduvijek bilo. Sjećam se, naime, davnih godina kako je u uglednom „Vjesniku“ jednom tjedno ili čak samo jednom mjesečno pravi veliki novinar, Srećko Ljubljanović, imao i svoju rubričicu koja se zvala „Čavrljanja o vinu“. I to je bilo sve o iću i piću u ozbiljnim novinama kakav je „Vjesnik“ bio. Onda je, iza toga, negdje krajem sedamdesetih i u osamdesetima – ali u reklamnim emisijama(!) – došao Stevo Karapandža s Oliverom Mlakarom i reklamom Vegete koja je tih godina počela pohod na Europu u čemu je evo i uspjela. Sljedeći medijski kuharski iskorak usamljen u obilju ozbiljnih životnih javnih stvari, – učinio je ugledni Igor Mandić koji je sa suprugom Slavicom izdao „Bračnu kuhinju“ 1989. godine. – I to je bilo sve o iću i piću u ta ozbiljna vremena u ozbiljnim medijima.
Danas je, pak, druga, sasvim druga priča. Već na naslovnicama ozbiljnih novina i časopisa koji u impresumima nemaju naznake da se bave gulašima i paprikašima, pa ni u uredničkim vijećima nemaju niti jednoga kuhara/masterchefa, – danas, dakle, ti mediji već na naslovnicima dinstaju papriku, luk i mrkvu valjda kao temeljac za ozbiljne napise o ozbiljnim javnim temama i stvarima kao što su kriza, recesija, nezaposlenost, burzovni indeksi i slične globalne top-teme koje običnu raju sagledavaju samo kao stoku sitnoga zuba u svjetskim čobanskim stadima, pa ih nutkaju gic, gic, koko-da, koko-da, pipi-ca, pipi-ca, pujs mala, pujs…
Onda je došla ova era prodornosti, nametljivosti, maltretiranja i agresijetoga kuhinjskog osoblja pa nam u dnevnim boravcima iz tv-ekrana i radio-zvučnika zapravo prska i pišti para i smrdi (ili miriše) izgoreno jestivo ulje, zagorena zaprška i dinstana kapula (crveni luk, op.a.), i što sve ne. – A započelo je znanstvenim metodama i nutricionističkim argumentima doktorice znanosti Donatelle Verbanac, pa se nastavilo po otrcanim medijskim mrcinama Davoru Butkoviću (o vinima), pa Veljku Barbijeriju (o jelima starih Rimljana, Huna, i Kozaka), pa Renea Bakalovića (o bečkim šniclama), – sve do Ane Ugarković koja s tek nekoliko „nezavisno“ složenih rečenica objasni kako se spravlja jezikova juha, – pa sve do svemoćnog, sveznajućeg povjesničara umjetnosti i diplomiranog arheologa Zlatka Galla koji svake godine publicistički istrese jednu kuharicu, a inače, pregršt umotvorina o svemu i svačemu uspješno javno prodaje u izdanjima E-PeHaovskog medijskog carstva Nine Pavića, – unatoč predstečajnoj nagodbi sa svima i svakima kojima je EPH dužan debele pare. – Za divno čudo receptima za gulaš i paprikaš još se nije ozbiljnije javio i pozabavio sveznajući Ante Tomić, a, i to je, vrlo skoro moguće jer je – očito – vrlo profitabilno i dobro plaćeno.
I tako je to u medijima i u virtualnom svijetu, danas. Sve velestručnjaci za karpaćo, lososove ikre, indijski krumpir i kineski luk, za chardone i inox-tortu,- pa se sjetim materinog špajza 60/70-tih godina … Uh, al´ se nekad dobro jelo, baš!
Dobar tek ! Prijatno ! U slast vam bilo ! Izvolite – poslužite se !