Prije nekoliko tjedana započela je pennymanija. Kao što djeca polude za nekakvim reklamama i igračkama, mi već velika djeca sedmaša poludjeli smo za penny boardom. Sada se sigurno pitate što je sada to! Ne brinite, nije nikakav tablet ili mobitel ili nešto što će vas prikovati za ekran i onda, kako znanstvenici kažu, ozračiti. Penny board je mali skateboard koji je upravo zbog svoje veličine, boje i svijetlećih kotačića postao popularan.
Najprije je jedna prijateljica donijela u školu penny board, što je bilo dovoljno da poludimo i počnemo se otimati kako bismo oprobali svoje vještine u skejtanju. Naravo, kod kuće smo gnjavili roditelje kako bi nam ih kupili. Kada su roditelji popustili, odmah su osvanule slike na instagramu! Neka se zna da smo posebni! Kao što sam rekla, skejt se proslavio samo kod sedmog b, ali nama to nije smetalo. Čak ni onda kada nam vrag nije dao mira pa smo se kradom skejtali po učionici. Sve bi bilo dobro da nas dežurni učitelj nije vidio i prijavio razrednici.
Nevolja se jednostavno priljepi za nas kada ju i ne tražimo. Nastala je sveopća žalost i očaj. Stajali smo kao kipovi, jer smo već imali nekoliko grijeha za koje se još nismo iskupili.
Kako smo mi jedan i jedini 7.b, odlučili smo podnijeti sve teškoće, biti jedinstveni i držati se zajedno. Podržavali su nas i oni koji nisu imali skejtić i koji su do maločas čak bili i ljubomorni. Uslijedila je zabrana i oduzimanje penny boarda po koji su morali doći roditelji. Nismo se dali. Objasnili smo koliko nam to znači i kako je to nešto novo što nas okupira i kako se tako bolje družimo, usavršavamo svoje vještine i, naravno, pravimo se važni pred drugima (to nismo naglas rekli). A parket je ionako već izlizan i star. I zar nije bolje da se igramo, nego da pušimo, tučemo jedni druge, ogovaramo, skrivamo jedni drugima stvari? Svašta smo još nabrojali što drugi rade pod odmorima, ali izgleda, samo je naš jadni mali simpatični skejtić problem. Upravo smo učili Francusku revoluciju pa smo, poučeni time, i mi odlučili pokazati otpor.
Protunapad je bio kako kršimo pravila kućnog reda, kako oštećujemo školsku imovinu ( mislila je na taj jadni izlizani parket, valjda), a onda nas sažalno uvjeravala kako možemo pasti i ozlijediti se, lupiti glavom, sudariti se jedni s drugima, i da nas ona neće skupljati u dijelovima po učionici.
Na novinarima je pala još jedna rasprava na tu temu. Pristala je da se na novinare dovezemo na svojim skejtićima ako dopuste roditelji i da se možemo u školskom dvorištu skejtati prije početka sastanka. Ako bude lijepo vrijeme, možemo i sat razrednika imati vani i pokazati svoje vještine s penny boardom.
Sada, svakog petka, proskejtamo u školskom dvorištu, a kada se vraćamo s novinara, ceste zasvijetle u šarenim bojama. Vozači se sigurno pitaju kakav je to disco pa usput uključe i duga svjetla. Ne ljutimo se mi, ne znaju svi da smo već „proskejteri“.
Ovaj put naša dobra razrednica nas je shvatila i pristali smo na njenu ponudu. Bili smo jako sretni kao da nam je netko dao milijun kuna. Sada je već prošlo neko vrijeme od te naše revolucije. Završili smo i iz povijesti Francusku revoluciju te dobili dobre ocjene.
Eto, to je jedan od burnih događaja koji je ipak ostavio lijep trag u mojem školskom životu.
Vaša Nina
Nina Matanović 7.b
OŠ Mate Lovraka Županja
