Još od prve Dijagnoze nastavak stiha mi ne izlazi iz glave i već tada sam znao će mi jednom u životu to iz glave ipak izaći! Bilo je do sada milijun prilika da iz svega glasa i sa žarom u srcu glasno usklikem i zazovem te sokolove što će život dati, ali nikako nisam mogao uhvatiti onu pravu priliku, onu kakvu Bog zapovijeda. I započeo bih ja s pisanjem teksta, ali bi se tu uvijek našlo nešto što bi me udaljilo od njega i ne bi mi dopustilo da ga razradim i zaključim.
Htio sam pisati o herojskim imenima, koja se ipak ne upisaše trajno u povijest pa su ta ista imena do dana današnjeg ostala nepoznanica široj i užoj javnosti i publici, onih 10-ak hrabrih huligana što su, muda velikih k’o u bivola i guzova stisnutih k’o u mačića, uspjeli u tada najčuvaniju i najosiguraniju zemlju na planetu unijeti kompletan arsenal bojnog streljiva, naoružanja, ratne mašinerije i tu i tamo ponešto iz pirotehničkog asortimana, te zbog vlastite satisfakcije izvojevaše pobjedu koja je dotadašnjeg izvršnog predsjednika degradirala na mjesto tek pukog savjetnika, a mome sinu i tisućama drugih trogodišnjaka prvi odlazak na utakmicu preplaćene nacionalne vrste odgodila dok ne napune četiri…
Htio sam, ali nisam…
Htio sam pisati o onome hrabrome i nadasve poštenome zaštitaru i o njegovim sudruzima, strastvenim kolekcinarima plinskih boca što u pola grada podigoše šator poput Mojsija za Kovčeg Saveza, 100% siguran, 100% neuništiv i 100% domaći, velebnu i nadasve predivnu građevinu kojoj ništa nisu mogli ni vjetar, ni kiša, ni zakon, o onim vizionarima što za Božić obećaše crveni snijeg, o onim vjernicima što se u crkvi pomoliše uhvativši policajca za gušu i zahvalivši Bogu što im dade jezik da ga mogu kresnut tu i tamo, o onim političarima koje politika ne zanima, o onoj sirotinji koja još nije dobila četvrti auto, a već imaju kupca za ovaj treći,…
Htio sam, ali nisam…
Htio sam pisati o milijunima kuna poreznih obveznika uloženih u najblještavije billboarde, o penzijama naših starih i nemoćnih uloženih u radijske i televizijske reklame što su prekidale normalno gledanje reklama za pivo, lijekove, strane trgovačke lance i tek jednog, ali vrijednog, našeg, o studentima koji su dijelili letke i zatakali ih u poštanske sandućiće i te kobne nedjelje, o heštegovima, zidovima, mostovima, javnim bilježnicima, zelenima, žutima, crvenima i plavima,…
Htio sam, ali nisam…
Šest mjeseci poslije htio sam opet pisati o svemu tome…
Htio sam, ali nisam…
Htio sam pisati i o onome uvijek popularnome Vukovaru, koji vrhunac svoje popularnosti doseže u studenom mjesecu, točnije u njegovoj drugoj polovici, a eventualno mu se prištuca i koji put preko godine, ali to jedino pod uvjetom da protivnička vrata brani Srbijanac, Bugarin ili Grk, o jedva pokretnim, rekao bi čovjek na prvu – nepokretnim, vođama drugih, pravih kolona, o razbijačima službenih ploča koji to isto ne rade u Belom Manastiru, Daruvaru i Poreču, o pravednicima što krivima za to prozivaju one koji za popisivanje stanovništva preplivaju Dunav, a pravedna im baba još od 2003., kada je dušu predala Bogu, pokoj joj duši, i dan danas vjerodostojno zaokružuje broj na listiću, a tetak im u te dane zaradi tri dnevnice, a ako nije gužva na granici u Metkoviću pa uspije prevesti i četvrti autobus do birališta, onda i četiri, o onima što za vrijeme komemoracije u Općoj bolnici dupkom napune birtije preko puta, a bogami i guzice i to petim ‘ladnim u pola 10 ujutro, glasno izvikujući naslov ovog teksta i vrišteći stihove najvećeg domoljuba među poreznim neplatišama, o onom brižnom i pažljivom domoljubu, što ljubeći svoju zemlju svjestan da će idući dan dečki iz Čistoće imati i previše posla, praznu kutiju od cigareta elegantno baci četiri metra od kante, a limenku piva podari sirotinji da ju za 50 lipa izvlači iz kanala s hladnom vodom s druge strane ulice i to sve u njegovom voljenom i divnom Vukovaru…
Htio sam, ali nisam…
Htio sam pisati i o nezaposlenosti u Hrvatskoj, o mladim i pametnim Hrvaticama i Hrvatima u Münchenu i Dublinu, o nesređenom zdravstvenom i mirovinskom sustavu, o bezidejnom školstvu, sposobnim poduzetnicima, o našim šumama i vodama, i cestama, i poljoprivredi, i brodogradnji, i turizmu, i o selu i o gradu, i o gladnima i o žednima, i o golima i o bosima,…
Htio sam, ali nisam… ILI IPAK JESAM!?!
Dr. O
