Kad krenem u školu
svakoga dana,
morala sam proći
kraj jednog dućana.
Na Mlaki, na čošku
pokraj Pisarž kuće,
sjećam ga se još
kao da je bilo jučer.
U njemu je bilo svega,
od naranđi do banana.
Kruha iz mlina,
pašteta, salama,
escajga i u kutijama
finog porculana.
Vima, vikse, plavog radiona,
u staklenkama mnoštvo bombona.
Negro, Bronhi, Višnja, Kiki
i fišeci mali i veliki.
Mjerilo se sve na deke,
paket germe, za školu teke,
na komad duvana.
Sve je to bilo usred tog dućana.
Pod je škripo namazani,
nečim crnim nauljanim.
Iza pulta dočeka te
teta Eva, Tuna Macko,
pozdrave te i pitaju,
posluže te brzo, glatko.
Sijeda kosa, obrve guste,
iza uha tintoblajka
s kojom je računo, račune puste.
A sa strane na gajbama
Calipso bi pio pivo.
Vremena je imo uvijek
i u tome baš uživo.
Tamo sam sretala svoju baku.
Iz šlajboka od kusura
dala bi mi koju banku
za bombonu ili žvaku.
Nekad nisam za bombone
pa me baka čudno gleda.
Ja joj kažem: “Moram žurit,
al’ ću naić do Latifa
da si kupim sladoleda”.
A kad krenem do Latifa
kroz ulicu nešto struji.
Bože brice tamburica
uvijek istom pjesmom bruji.
Ja zastanem malo tamo,
pa provirim da poslušam.
Kom to svira Boža brico
kada nema mušterija?
Kroz tvoje žice sve je puno ljepše
ej ravnico, bisernico!
Sreća je ovo
što se svega sjećam.
Toliko toga na putu do škole.
Vrate me u dane, mlade i rane,
i u ovu pjesmu
ne može sve ni da stane.
Vesna Hope ❤️
