Rođena u Gunji, Indira ima cerebralnu paralizu, a mama Maksida uz nju skrbi za još dvije kćeri. Majka je Indiru na školovanje morala dati u domove koji brinu o djeci s teškoćama u razvoju.
“Indira do sedme godine života liječila na Goljaku u Zagrebu, a nakon Goljaka krenula je u prvi razred osnovne škole u Kraljevici pokraj Rijeke, gdje je završila šest razreda”, priča nam Maksida. Potom je daljnje školovanje nastavila u Centru za odgoj i obrazovanje ‘Dubrava’ u Zagrebu. Nakon desetak godina školovanja, Indira se vratila svojoj majci i sestrama, a povratak u rodno mjesto bio je za nju šok.
“Moja je Indira gotovo cijeli svoj život provela po domovima. Završila je školovanje i došla kući prije deset godina, ali ništa joj nije ponuđeno u ovom našem mjestu. Nije tu samo riječ o Indiri već i o drugim osobama s invaliditetom. Zašto? Zbog čega? Zar su naša djeca zabravljena zato što živimo u tako malim sredinama? Zar smo mi roditelji i naša djeca nešto krivi?“, ogorčena je mama Maksida, nezaposlena samohrana majka.
Indira je od djeda naslijedila kuću, koju je majka i njezina obitelj prije poplave renovirala i dovela u funkciju za život osobe s invaliditetom. Indirina je kuća naime bila namještena i prilagođena za njezine potrebe, bila je bez pragova te imala kupaonicu za osobe s invaliditetom.
“Sve smo dali od sebe da Indira ima svoje gnijezdo, željeli smo da ima nešto svoje“, u jednom dahu rekla je majka Pezerović. A onda je došao kobni 17. svibanj, koji je tisućama ljudi iz tog kraja promijenio život, pa tako i Indiri i njezinoj obitelji. Sve što su stanovnici Gunje gradili generacijama, vodeni val je uništio u trenu. Ostale su uništene kuće i obiteljska gospodarstva i blato do koljena: užas, jad i čemer.
“Indirina kuća je bila u vodi dubine četiri metra, bujica je bila toliko jaka da je i crijep s krova uništila. Komisija je označila kuću za rušenje, ali s obzirom na to da Indira nije većinski vlasnik , jer njezin pokojni djed nije regulirao imovinske papire do kraja, Indira i mi nismo još potpisali elaborat o obnovi. Nadamo se da će nam uskoro poslati rješenje iz suda da je sve provedeno i knjiženo na njezino ime“, govori Indirina majka.
Obitelj Pezerović s nestrpljenjem očekuje rješenje suda u Vukovaru, čiji su djelatnici obećali ubrzati presudu zbog situacije u kojoj se nalaze. Indira i njezina obitelj svakodnevno vode bitku s blatom i, kako kaže Marsida, nebrigom lokalne zajednice za osobe s invaliditetom. Majku žalosti činjenica da udruga koja skrbi o osobama s invaliditetom iz Gunje, niti jednom nije došla pružiti pomoć njezinoj Indiri. Ogorčena je što uvijek mora čekati, moliti, a da ih nitko ne čuje i ne pita što im je potrebno. Upozorava da su u tom kraju osobe s invaliditetom i prije poplave bile zaboravljene od lokalnih moćnika, a sada još i više.
Maksidi Pezerović i njezinoj Indiri bez podrške lokalne zajednice i državnih institucija poplava koja im je uništila kuću mogla bi im trajno uništiti i živote.
Marko Damjanović/in-portal.hr
