U slijedu kulturnih događanja u Gradu objava nove zbirke pjesama ”Poleti pjesmo” Anice Ivić zavrijedila je pažnju. Promocija je održana u Pastoralno – kulturnom središtu blaženog Alojzija Stepinca – Župa mučeništva sv. Ivana Krstitelja u Županji. Izuzetno stručno, znalački i temeljito o pjesmama je govorila i pogovor napisala uvažena prof. savjetnica Dubravka Bilić. Stihove su s dušom kazivale uvažene Božana Čajkušić, Branka Budimski, Elvira Lucić, Ana Androšević – Jembrić, Đurđica Lovrinović te mala ali velika u svojemu nastupu – unuka Ida Ivaštinović. Uz glazbenu pratnju izvrsne Lucije Puškarić, svestranih virtuoza Ivana Majačića i Mateja Kuprešaka, uz voditeljicu Martu Huber i mr.sc. Janju Juzbašić iz Zavičajnog muzeja ” Stjepan Gruber” kao izdavača, te Nadicu Matolić koja je grafički i informatički uredila zbirku, uz potporu prijatelja i dobrih ljudi, bila je ovo svečanost na najvišoj razini u našem gradu. Svečanost je svojom kamerom znalački i umjetnički popratio neumorni Franjo Škegro.
U umjetničkom i duhovnom ozračju svatko tko je bio, ponio je sa sobom ljepotu pjesničke riječi, osnažio se u svojim uvjerenjima kako treba živjeti ovozemaljski život. Mnogi su osvježili sjećanja iz djetinjstva, uspomene i zavičajne slike, podijelili svoja životna iskustva s neumornom i inspirativnom Anicom Ivić, međunarodnom pjesnikinjom- pjesme i priče objavljene su u više od 70 međunarodnih zbirki u kojima su, osim susjednih zemalja, pjesnici i iz Njemačke, Francuske, Švedske, Danske, Norveške, Kalifornije, Južne Afrike, Kanade, Turske, Izraela, ukratko, ima ih sa svih kontinenata. Inače, Anica Ivić, sada u mirovini, bivša je učiteljica razredne nastave OŠ Mate Lovraka. ( Usput, uz ime ove škole povezujemo mnoge pjesnike i pisce, od Mire Maričića, Nade Crnogorac ( Brčić) , Jelene Ćaćić ( Ćatić), Dražena Zetića, navodim one koje osobno poznavah i kojih se trenutno sjetih, s nadom da će i Viki Vašarhelji/ Majačić naći izdavača za svoje literarne zapise koje objavljuje na zupanjac.net. I ne samo te, ima ona još mnogo toga!)
Zašto je potrebno pisati o autorici Anici Ivić i njenim pjesmama?
Kao što se zna i pretpostavlja, umjetnost je u svojoj izvornosti humana i etična, estetična, ona na poseban način ”prepisuje život” i zadaća joj je učiniti nas boljima, osjećajnijima, probuditi nam emocije i otvoriti oči za ljepotu oko nas i u nama. No, svašta se danas ubraja u umjetnost. Posebno mi se nezdravom čini ona koja svojim naricateljskim i srceparajućim stihovima širi depresiju od koje te čitav tim psihijatara ne može spasiti; posebno udaraju na osjećaje majki kojima su djeca u dalekom svijetu ili na one koje su izgubile svoje najbliže ( ne znam tko pjeva, čuh na jednoj lokalnoj – hrvatskoj postaji ”… umrli mi i otac i matiiii, nemam paaaraaa da se kuuuući vraaaatiiiiiim…” )
Baš zato treba uzeti terapiju, uzeti pjesme Anice Ivić i vratiti sva sjećanja od kojih se u ljepoti i skladu živi, sagledati život s radostima i osnažiti se za prepreke koje život neminovno nosi, oduprijeti se onima koji te žele vidjeti poniženog i bijednog, shvatiti da blizu osamdesetih nisi više kao u četrdesetima, posložiti sve svoje osjete – od vizualnog, auditivnog, od mirisa, okusa, dodira; suočiti se sa svojim dobrim i manje dobrim stranama, živjeti za trenutak radosti, ali i kritički promatrati ovaj svijet i sebe sama. Pjesnikinja ne bježi od teških tema i situacija, od bolnih sjećanja, ali način na koji to kazuje u svojim stihovima naprosto liječi! Toliko da joj opraštamo duljinu stiha i očiglednu rimu, česta ponavljanja. Poruke njenih pjesama trebaju se čuti i živjeti ako želimo očuvati ono malo ljudskosti što nam je ostalo. Dijelimo ono najbolje svoje s drugima, baš kao što je Anica Ivić podijelila s čitateljima.
Pjesnička zbirka ”Poleti pjesmo”, četvrta po redu, osebujna je, što po svojoj brojnosti i duljini pjesama, što po obuhvaćanju svih osjećaja i tema; najviše ljubavi, sjete, tuge, ali i sreće, potom nadanja, kajanja, nemira, strahova, radosti, divljenja, čuđenja, samovanja, zabrinutosti, iznevjerenosti, ludovanja, utjehe, druženja, neraskidivih prijateljstava, vezanosti za obitelj, posebno za majku i oca, za voljenu osobu i unučad; s dirljivim motivima slika praznih kuća, starih koji su sami, mladih u tuđini, kao i sjećanja na dane djetinjstva s asure i sa trijema, veselih razgovora s vjetrom, sa stablima, s pticama i oblacima, s poukom ili zaključkom na kraju pjesme.
Po svojim motivima i porukama pjesme su i realistične, i utopističke, savjetodavne, inspirativne, zavičajne i ljubavne, slikovite i maštovite, tužne, sjetne i sretne!
Kao što znamo, pjesma je emocija, trenutak začudnosti, dah i uzdah, a to je ono što nas čini bićima s dušom. Stihovi su to koje svatko razumije, osjeća i koje je proživio u manjoj ili većoj mjeri. Svojim bogatim iskustvom i senzibilitetom pjesnikinja Anica Ivić otkriva ono što i sami mislimo i znamo, a ne umijemo izraziti doživljaj kao što to pjesnik kaže svojim stihom. Još jednom je u pjesme unijela svoju učiteljsku izvrsnost. Opisujući svoj život i životne situacije običnog čovjeka, piše o aktualnim temama odlaska mladih, o djetinjstvima kakvih više nema, o ljubavima uzvraćenim i neuzvraćenim, o muško-ženskim odnosima, a posebno je naglašena poruka svijetu koji je licemjeran i bezobziran, koji nam u nasljeđe ostavlja ratove i samoću, zagađenje i otuđenje. Pjesnikinja ne kuka i ne nariče, ne osuđuje, ne sažalijeva, njene pjesme razumiju te, daju ti podršku, smiruju i krijepe! Svojim življenjem i svojim pisanjem svjedoči o ljepoti i ljubavi, o potrebi druženja i pomaganja, o redu i radu, poštenju i skladu, dakle, univerzalnim i općeljudskim vrijednostima koje danas često žive samo na papiru. Anica Ivić piše iz potrebe, iz svoje duše, za nju pjesma je hrana i lijek, a u ovoj zbirci, više nego prije, naglašava zabrinutost kamo ide ovaj svijet. Takav stav svakako ima opravdanje jer je više nego ikad potreban glas onih što svojim primjerom svjedoče kakav bi svijet trebao biti. Stoga, i stihovi imaju moć i Aničine stihove treba odaslati širom svijeta, neka se čuju, neka nadjačaju one koji tlače i čine zlo. Zato pojedine pjesme smatram i angažiranim, kao apel i zadnji zov da se čovjek vrati sebi.
Zbirku je autorica podijelila u četiri poglavlja:
- Najljepša pjesma, poglavlje je u kojemu daje svoju dušu na dlanu, otvoreno i iskreno. Pjesmu s ovim naslovom prof. Dubravka Bilić smatra najboljom u knjizi! Pjesnikinja propituje svrhu života u ova čudna vremena, otvoreno piše o ljudskim slabostima i izopačenostima, a najsnažniji su stihovi o zvijezdama, o jeseni, o mirisima, o pjesmi bez koje ne postoji i snažnoj ljubavi kojom želi biti okružena te odgovornosti svakoga od nas za činjenje dobra.
- Zaviri u srce moje, izbor je to o sjećanjima, uspomenama, susretima, skladu u mislima i snovima, dominira ljubavi, a ne ustručava se otvoreno pisati i o i predrasudama u muško -ženskim odnosima, o nemoći i prolaznosti, o zahvali na svakom danu koji neumitno leti.
- Lijepa li si, Slavonijo majko; autorica je duboko ukorijenjena u zavičaj, u svoju Županju i rodno Gradište ( hvala za podršku sumještana na promociji!) ne skriva sreću što je okružena dragim ljudima i divnim sjećanjima. Niže prepoznatljive motive, ali i sjetu što se u nepovrat gubi ono što je nekad bilo. Ponavljajući ljepotu Slavonije, stihom ju brani i čuva, nikomu je ne da iz svojega zagrljaja. Uz sjetne slike djedovine, okušala se pjesnikinja i u ženskom bećarcu! Veselom i intrigantno sročenom, tako da se svatko u njemu može pronaći!
- Mili moji – dom, majka, otac, djeca za Anicu Ivić razlog su postojanja, oni su svetinja i najveća tuga kada odlaze. U ovom su poglavlju uvrštene zaigrane i prpošne dječje pjesme; tu je zabava, pjesnička igra – nastavak abecede iz prethodnih zbirki, pjesme posvećuje svojoj djeci i unucima te njihovim prijateljima. Ljubav je uzajamna i neuništiva! Svaki put, kada ih iznova čitaš, dječje pjesme daju ti krila i poželiš zauvijek ostati dio takva svijeta, poželiš imati takvu baku. Tu se autorica najvještije izrazila stihom, što je, vjerojatno, doprinio i poziv učiteljice. No, prije svega, pjesme su to požrtvovne, hrabre, iskrene i dušom predane osobe za svakog čovjeka, a posebno za svoje drage i mile. Dječje pjesme zavrijedile su ući u čitanke, a očekujem da ih objedini u zbirku dječje poezije, odnosno da će se ovaj grad financijski upisati u izdavača.
U susretu s pjesmama Anice Ivić neka i vaša duša treperi radošću, vjerom i snagom da iskreno, otvoreno srce i ljubav pokreću sve ono dobro za ovaj svijet. Pjesme su ovo koje će vam dati snagu, vratiti sjećanja, s njima ćete i vi živjeti svoje snove.
Pjesme su ovo poput ogrlice od sokaka do oblaka, što lete na mjesečini do zvijezda, do svemirskih visina.
Svaki čovjek koji ima ovakav život ispunjen uspomenama i sjećanjima, koji živi svoje skladne osjećaje, koji je empatičan i ukorijenjen u svoj kraj kao pjesnikinja Anica Ivić – bogat je i neprolazan. ( rm)
Za motivaciju da posegnete za ovom knjigom, od preko 200 pjesama, izdvajam nekoliko:
NAJLJEPŠA PJESMA
Voljela bih napisati
Najljepšu pjesmu na svijetu
Koja bi stigla do svih ljudi,
Koju bi cvrkutale čak
I ptice na granama.
Voljela bih da to bude pjesma
Čije bi riječi otapale najokrutnija srca,
Riječi koje bi tješile najtužnija bića,
Riječi koje bi rastjerale mrak,
Uništile mržnju i ratove,
Koje bi donijele radost
Svim ljudima svijeta.
Voljela bih napisati pjesmu
Najljepšu od svih pjesama,
Čiji bi zvuci do samog neba dosezali,
Koju bi i anđeli pjevali,
Svi ljudi slušali i voljeli,
Pjesmu zbog koje bi
Samo za radost i sreću znali.
Možda bi ova pjesma nastala lako
Kada bi poneku prekrasnu riječ
O ljubavi, radosti i sreći
Napisao od vas svako.
Bila bi to tada pjesma
Svih ljudi svijeta,
Pjesma nad pjesmama,
Najljepša od svih.
NEMAŠ VREMENA
Kao da se odjednom promijenilo sve,
Nastala trka, jurnjava, stres,
Doručak s nogu ili čak ni to,
Ručak na brzaka, i to ako,
Večera tako, tako.
Kolače ne praviš često,
Svi grickaju tamo neki tvrdi keks,
Ponestalo vremena čak i za ljubav,
Zagrljaje, šaputanja i seks.
Ponestalo vremena za razgovore,
Druženja i šetnje duge,
Ne dijeliš ni sa kim sreće
i tuge.
Sve trpaš i guraš u se,
Živiš i radiš kao kljuse.
Oko tebe i drugi trče, jure,
Zbrajaju, oduzimaju,
Množe i dijele,
Premalo žive, rijetko se vesele.
Nabavi kuću ili stan, namještaj, tehniku bijelu,
Auto jedan, ili čak dva,
Poneki mobitel, to se zna.
Uz to garderoba, torbica, nakit, sat,
Frizura, pedikura, manikura,
Još puno toga,
Trčiš, juriš, ne znaš stat’.
Podigneš kredita barem četir’, pet,
A onda u Prima sobi, na dormeo madracu
Mudruješ, ne spavaš, muče te brige,
Dnevne i noćne more,
Na leđima ti čitav svijet.
Ni za djecu vremena nemaš,
Snalaze se često ona i sama,
Volim te puno, reći će mami,
Reći će i tati,
Čekajući da im netko ljubav vrati.
No, ti i na se misliti nemaš kad,
U glavi brige zuje, dugovi, krediti,
Rokovi, rad, rad, rad.
Odjednom, projurilo vrijeme, odrasla djeca,
Ne znaš sam kako i kad.
Zastaneš, predahneš, shvatiš,
Prošao život, a živio nisi,
Nisi više kao nekad mlad.
PJEVALI SMO
Bilo je to nekad davno,
Vrijeme ludo, mlado,
Jednostavno, nezaboravno.
Sjedili smo ispred kuće,
Na klupici, na asuri, na travi,
Na kanalu.
I pjevali, pjevali iz sveg srca,
Iz sveg glasa,
Sve do kasne noći.
Tri livade nigdje lada nema…
Sve ptičice iz gore…
O jesenske duge noći,
Reko dragi da će doći…
Pjevali, a čitav šor se orio,
Nitko nije spomenuo, nije govorio
Koliko se danas od jutra rana umorio.
Zvijezde na nebu pjesme su slušale.
Možda bi i one ljubav kušale
Jer mjesec bećar nebom skita,
Zvjezdicama o ljubavi priča.
Ulica cijela pjesmom se orila,
Svijetlile u zanosu oči,
A srca mlada od ljubavi gorila.
Tek ponekad cvrčak bi zagudio,
Čuo bi se iz daljine sovin huk,
Utihnula bi pjesma i nastao muk.
Samo bi mjesec ulicu nadgledao,
Sa zvijezdama o nečem važnom
Tiho raspredao.
U zoru opet zapjeva slavuj,
Zoru pjesmom budi,
Na poslove razne, mnoge, kreću ljudi.
Radili bi dugo, sve do mraka,
A onda bi opet zaorila pjesma sa sokaka.
Zbog tebe sam tarabe preskako…
Bijele ruže, nježne ruže…
Na malenom brijegu…
Srce mlado samo živjeti,
Samo ljubiti hoće,
Ne mari ono za umor i teškoće.
KOJA JE PORUKA
Gledam kroz prozor jutros rano
Lastavice mlade
Kako marljivo, strpljivo vježbaju let,
Pred njima zadatak težak,
Preletjeti treba čitav svijet.
Gledam i čudom se čudim
Odakle u tim krilima malim
Toliko snage za takvo djelo,
Kako toliki pothvat pobijediti može
To maleno slabašno tijelo.
Promatram ih radoznalo,
Silno im se divim,
Vidim, već se skupljaju na žici,
Bez negodovanja, bez otpora, složno,
Svi kao jedno, zadnje upute se daju.
Uskoro će jata tih malenih bića,
Bez velike buke, odletjeti novom kraju.
Slijedit će onu svoju glavnu,
Valjda predsjednicu ili premijerku lastu,
Uz potpuno povjerenje, da ona zna
Što, kako i kuda treba,
Poletjet će svi do jednog put neba.
Letjet će dugo, dugo preko silnih oceana,
Stići na cilj, na daleki jug, određenog dana.
Pronaći će tamo svoja stara gnijezda,
Neka će obnoviti, neka nova graditi,
Bez panike i buke marljivo raditi.
Svoje mlade će savršeno odgojiti,
Poučiti ih svemu i za život osposobiti,
A nikoga neće prevariti, rastužiti, porobiti.
Na proljeće će opet na put krenuti,
K nama se vratiti, opet i opet graditi, raditi,
Nove mlade odgajati, svijet osvajati.
Samo mi ljudi uništavamo i rušimo,
U mržnji i smeću se gušimo,
Mislimo kako smo najpametniji na svijetu,
A nažalost, sebi i drugima nanosimo štetu.
Ni od malenih mrava ni od marljivih pčela,
I ptica hrabrih, ustrajnih,
Nismo znali, nismo htjeli ništa naučiti!
Čak i oni znaju život planirati, organizirati,
Ne pada im na pamet ništa tuđe rušiti, dirati!
Pitam se, nakon razmišljanja duga,
A što ćemo to mi, zapravo,
Pokoljenjima budućim našim poručiti?
HVALA TI, BOŽE
Hvala Ti, Bože, za svaki udah
Što ispuni mi grudi,
Hvala za svaku zoru,
Za svako jutro u kojem se budim.
Hvala za cvijetak svaki,
Za svaku kap rose,
Hvala što me noge ostarjele
Još uvijek nose!
Hvala za oči koje još gledaju svijet
I najdraže svoje,
Hvala Ti, Bože, za sve darove Tvoje!
Hvala, hvala za svaki novi dan,
Hvala za svaku noć i miran san.
Hvala za ljubav, hvala za nadu,
Za trenutak života svaki,
Hvala za onaj teški i onaj laki.
Hvala i za sve kušnje i sve tuge.
One mi pomažu da opraštam,
Da se ne uzoholim.
Pomažu da druge razumijem,
Utješim i volim.
Hvala Ti, Bože, za ovo srce prostrano
Koje si mi darovao kao dar najljepši.
U kojemu ljubavi ima,
U kojemu će nada do kraja sjati,
Koje zna i može ljubav osjetiti,
Ljubav dati.
Hvala Ti, Bože, za čovjeka svakog
U čijem srcu ljubavi i praštanja ima,
Oni će rado ljubav svoju podijeliti svima.
NISI LI PRIMIJETIO
Nisi li primijetio, jedini moj,
Da sam ti ostarjela?
U kosi mi već sijedih puno,
A bore preko čela.
Nisi li primijetio da sam
Sve sporija, tiša,
Da me kosti bole kada će kiša?
Nisi li primijetio da usporen je
Korak moj,
Da ponekad nešto zaboravim,
Da sve češće ne znam
Gdje što ostavim?
Nisi li primijetio da sve češće se umorim,
Da sve češće zadrijemam?
Ah, što bih ja, stari moj, da tebe nemam!
Najdraža moja, kad god te pogledam,
Vidim svoju najdražu, svoju voljenu,
Svoju najljepšu jedinu ženu.
Meni uvijek najljepšu, uvijek istu,
Moj ponos, moj cvijet i rosu čistu.
Od svake bore tvoje, od svake mudre sijede
Svi naši preostali dani još više vrijede!
Život je kratak poput trena,
Ti meni si uvijek ista, moja najdraža,
Moja najljepša, jedina, voljena žena!
PRESTANI, VJETRE
Prestani, vjetre, mrsit mi kose,
Šibati moje lice,
Meni do igre s tobom nije,
Raznesi lišće žuto širom,
Potjeraj ispod strehe ptice.
Ostavi me, vjetre, na miru,
Potraži za igru društvo bolje,
Do šume odleti, s pticama poleti,
Kroz krošnje projuri,
Nisam ti ja danas dobre volje.
Ostavi mene, vjetre, na miru,
Utrkuj se sa zecom,
Igraj se s djecom,
Ljuljuškaj se na nekoj grani,
A mene se, vjetre, mani.
Nisam ti ja više ona ista od lani!
DOLAZE DJECA
U štednjaku starom vatra pucketa,
U istrošenoj rerni krumpir se peče,
Mati od luka salatu reže,
Složio otac na pladnju meze,
Dolaze djeca, ovo je posebna večer.
Jesen na prag već stigla,
Raznosi vjetar lišće raznih boja,
Kapljica kiše rominja gdje koja.
Ozarilo se majci lice,
Otac rakiju polako toči,
Suze radosnice skriva,
Djeca će na konak doći.
Još pogaču mati spremila vruću,
Mirisi zamamni ispunili kuću.
Za unuke male kupio djed
Igračku poneku i voćni sladoled.
Na stolu u vazi ruža crvena i bijela
Što se u vrtu još nađe,
Da sve bude ljepše, da bude slađe.
Naberi još grožđa malo, mati veli,
Neka se nađe na stolu u zdjeli.
Sjećaš li se, stari,
Kako su ga nekad slatko jeli!
U štednjaku starom vatra pucketa,
Otac i mati sretni ko dvije ptice,
Od sreće ozarilo im se lice.
Poput zvijezda sjaje oči,
Ima li sreće veće,
Djeca će na konak doći!
SVIMA JE VRUĆE
Mačku Žući danas je vruće,
Sakrio se iza kuće
Pa čas žmirka, čas mijauče.
I ptici je maloj vruće,
Sakrila se ispod strehe,
Otvorila malen kljun,
Raširila širom krila
I ona bi vode pila.
I suncu je danas vruće,
Za oblak se vješto skriva,
Pozvalo je vjetrić laki
Da zapuše preko njiva.
I Šarku je danas vruće,
Dahće glasno, traži hlad,
I on često vodu pije,
Noćas je na straži bio,
Odmorio ništa nije.
I Anji je danas vruće,
Ona pije hladan sok,
Od vrućine, čini joj se,
Doživjet će šok.
I Idi je maloj vruće
Pa se sladoledom hladi,
Samo mami nikad vruće
Bit’ ne smije,
Mama za sve druge radi.
PISMO ZA PUŽA
Pisala pužica pismo pužu Peri,
U njemu bezbroj prekrasnih riječi,
O travi, ljubavi, sreći.
Ispisala nekoliko listova salate,
Pužu moj dragi, stalno mislim na te,
Živim i dišem samo za te.
Ukrasila pismo sa srca dva,
Baš zadovoljna bila, od sreće sja.
Napisala još: Za puža Peru,
Adresa: Na livadi u travi.
Tražili puža nekoliko dana
Marljivi poštari mravi.
A puž Pero stalno nekud seli,
Kuću svoju svuda nosi
I inventar cijeli.
Pronašli puža jednoga dana
U cik zore,
Na nekom stablu, sasvim gore.
Kako i zašto?
Kaže, njegova stvar,
Nije on, valjda, puž neki star.
Poručili pužici brzojavno
Neka puža čeka,
Ne može se tako brzo vratiti,
Preko livade susjedove
Pokušat će put skratiti.