Jedini županjac u Staljingradu… Na današnji dan 1942. godine dogodio se jedan od najsudbonosnijih trenutaka u Drugom svjetskom ratu. Naime, sovjeti su uspjeli zatvoriti obruč oko njemačke Šeste armije, uhvativši tako u klopku nekoliko stotina tisuća vojnika Trećeg Reicha među kojima je bio i jedan županjac…
Nijemcima se takva katastrofa još nikada prije nije dogodila. Naime, još nikada nije jedna cijela armija bila opkoljena i stavljena u klopku. Procjene o broju njemačkih vojnika unutar obruča variraju. Službena sovjetska procjena davala je brojku od čak 330,000, ali to je ipak pretjerano. Ipak, moguće je možda da je Nijemaca, zajedno sa saveznicima (Hrvatima, Rumunjima itd.) bilo doista preko 300,000 (to je procjena njemačkog feldmaršala von Mansteina). Logična stvar za opkoljene Nijemce bila bi da pokušaju napraviti proboj iz obruča, kako bi izbjegli uništenje.
Problem je bio u tome što je Adolf Hitler zahtijevao da se Staljingrad ne napušta. Zapovjednik Luftwaffe Göring dolio je ulje na vatru kad je ustvrdio da njegovi avioni mogu opskrbljivati opkoljenu armiju iz zraka. To je, dakako, bio nerealan plan, jer je Šestoj armiji trebalo oko 400 tona namirnica i opreme dnevno! Ipak, krenulo se na tu nerealnu opciju i zapovjednik Šeste armije Friedrich von Paulus poslušao je Hitlera i ostao u Staljingradu. To je, dakako, bio katastrofalan plan koji je vodio u samoubojstvo.
Situacija je za opkoljene bila sve gora. Došla je ruska zima, a Luftwaffe je isporučivala samo oko 70 tona namirnica i opreme dnevno. Hitler je pokušao von Paulusa ohrabriti neviđenim unaprjeđenjima u kratkom roku. Prvo ga je unaprijedio u general-pukovnika, a ubrzo i u feldmaršala. Vjerovao je da će to spriječiti von Paulusa da se preda, jer još nikada prije nijedan njemački feldmaršal nije bio zarobljen. No, sve je bilo uzalud. Šesta armija na kraju se predala sovjetima.
Jedini Županjac za koga trenutno znamo da je bio tada u Staljingradu je pok. Petar Baotić iz Pozaićeve ulice. Imao sam čast poznavati ga i saslušati njegovu priču.
Naime, kada je 2. srpnja 1941. u NDH poglavnik Ante Pavelić izdao poziv za dobrovoljce koji će se boriti protiv boljševizma javilo se, na iznenađenje ustaških vlasti, preko 5 000 dobrovoljaca. Među njima puno Slavonaca, jedan od njih je i mladi Petar Baotić, sin bogatog gazde iz Županje.
Važno je napomenuti da NDH nije nikada objavila rat SSSR-u kao što je objavila Americi, pa su legionari tamo bili dio njemačkog vojnog stroja, kao strani dobrovoljci u vojsci Wehrmachta. Od odabranih 3 865 ljudi stvorena je 16. srpnja 1941. “369. pojačana pješačka pukovnija” (odnosno na njemačkom 369. Verstärktes Infanterie-Regiment (kroat.)) sastavljena od tri bojne. Prva je formirana u Sarajevu, a druga i treća u Varaždinu i Zagrebu. Za zapovjednika je postavljen pješački pukovnik Ivan Markulj a nakon nedostatne, kratke i prekinute obuke u Dollersheimu i Stockerau, odlazi vlakom u mjesto Dangeni u Besarbiji gdje se okuplja 23. kolovoza 1941. godine.
Nakon iscrpljujućih cjelodnevnih pješačenja po blatnim neprohodnim putevima od 755 kilometara i 35 dana hoda dolazi pukovnija 1. listopada 1941. u selo Budinskaja i stupa u prve kontakte s neprijateljem. 9. listopada 1941. ulazi u selu Nadeždovka u sastav 100. lake lovačke divizije, 17. njemačke armije, Grupa armija Jug. Pukovnija je ušla u borbe bez većeg dijela propisanog i planiranog školovanja i opreme pa je sve do sredine 1942. bila dodjeljivana raznim njemačkim jedinicama po bojnama i grupama ovisno o potrebama Blitzkriega. Po nekim izvorima legionari su izgledali toliko zapušteno, da su ih njemački časnici u jednom trenutku zamijenili za ruske zarobljenike.
Poziv 369. pukovniji da im se pridruži u napadu na Staljingrad bio je izraz velike počasti za dotadašnje uspjehe i požrtvovnost na ruskom frontu. Pukovnija u sastavu grupe Weber sudjeluje 27. rujna 1942. u napadu na tvornicu “Crveni Oktobar” (Krasnij Oktober) na obali rijeke Volge (kasnije proslavljenu u filmu Neprijatelj pred vratima). Od 23. listopada 1942. do 29. prosinca 1942. godine, pukovnija je u sastavu 79. divizije. Borbeni položaji 369. pukovnije u samom Staljingradu su bili većinom oko željezničke pruge blizu Volge i proslavljene tvornice “Crveni Oktobar”.
I Petar Baotić se nalazio na tim položajima sve dok se u siječnju 1943. sa nekoliko kolega nije uspio izvući iz okruženja i po jakoj zimi gladan i bolestan dovući do Njemačkog teritirija. O borbama i preživljenom užasu u Staljingradu nije želio puno pričati i nerado se sjećao, ali je više puta napomenuo kako je to bio pakao na zemlji, i da je vidio kako ljudi jedu ljude.
U ljeto 1943. ponovo se vraća u Županju ali kao iskusni veteran biva ponovo povučen u novoosnovanu njemačku diviziju “7. SS-Freiwilligen-Division Prinz Eugen” (7. SS-dobrovoljačka-divizija Princ Eugen) koja je bila formirana u ožujku 1942. od folksdojčera (etničkih Nijemaca), dobrovoljaca iz Hrvatske, Rumunjske, Srbije i Mađarske. Sudjelovala je u protupartizanskim operacijama na Balkanu tijekom 2. svjetskog rata.
Petar Baotić preživio je taj rat, za domovinski je bio prestar, ali je poklonio braniteljima mitraljez “garonju” kojeg je 1945 godine zakopao u vrtu iza štale i čuvao za “trebat će”. Meni je dopao njemački vojni pištolj “Luger” koji je još u životu.
Petar je umro 2003.godine.
Zoran Lucić
