U ROVU
Negdje iza Karpata.
Rana je jesen 1916. Blato u našem streljačkom rovu više nije onako žitko, nakon nekoliko lijepih i sunčanih dana stezalo se i u debelom sloju lijepilo za obuću. Svaki korak iziskivao je dodatni napor što je izmučene i umorne vojnike činilo još zlovoljnijima. Jesen je ovdje kratka, vrlo rano dolaze prvi mrazevi a onda slijedi strašna zakarpatska zima. Zimskih borbi sa Rusima iz 1915/16 preživjeli vojnici sjećaju se sa strahom i nelagodom.Sa zebnjom su očekivali dolazak nove zime.
Ruski general Brusilov početkom ljeta 1916. pokrenuo je veliku ofenzivu, cijelo ljeto vodili smo krvave borbe s njima. Naši gubici bili su strahoviti. Rusi su i dalje, s vremena na vrijeme, znali žestoko navaliti na pojedinim odsjecima fronte. Petnaestak kilometara iza naših položaja nalazila se željeznička stanica važna za našu opskrbu. Već su nas tri puta iznenada napali ne bili se domogli stanice no mi smo ih svaki puta spremno dočekali. Među vojnicima šuška se kako bi opet mogli napasti.
Upravo su nam podijelili hranu, ranije nego inače. Bljutava supa sa krumpirom i komadićem nekog mesa, valda od krepanih konja. Kruha opet nije bilo, no niko se zbog toga više nije bunio, svi su tupo slušali opravdanje našegcugsfirerakoje je dobio od četnog zapovjedništva;
– „ Zbog premještanja, pukovnijski trainnije stigao isporučiti kruh “.
Izgovorio je to mrzovoljno i mehanički jer ni sam nije vjerovao u to.
Mislima se vraćam u Štitar , u djetinjstvo , osjetim miris krušne peći, okus tek pečene lepinje. Baka Matija mi kida komad a ja, gladan, pomamno jedem;
– „ Bože kako je slatka !“
A onda me prođe jeza;
– „ Hoću li je ikad više okusiti !“
Pred sam rat završio sam školovanje , trebao sam početi raditi kao financ u Županji.
Te jeseni trebao sam oženiti svoju Anicu, od malih nogu oboje smo to željeli. Bili smo sretni i nadali se lijepom zajedničkom životu. Sve sam morao ostaviti i poći u rat.
Sjedimo na klupama načinjenim od grubo tesanih greda koje su služile kao oslonac za iskakanje preko grudobrana rova. Dobro nam dođu, mokre i blatne noge barem dok sjedimo na suhom su a to je u rovu, za kišnog vremena pravi luksuz. Šutke jedemo, nitko ne prigovara. Dakako, bilo bi bolje jesti kakvu dobru pečenku nego ovu splačinu, ali što nam to u konačnici znači, ionako nećemo dočekati kraj dana. Zato i šutimo.
Osvrćem se tražim poznata lica, no vrlo malo ih je ostalo od onoga dana kada smo, u siječnju 1915. iz Petrovaradina vlakom upućeni u Galiciju. Moj susjed Vala sa kojim sam zajedno pošao u rat, ranjen je pred Božić 1914. u Srbiji. Stalno sam mislio da je živ a tek iz nedavnog pisma doznadoh kako je umro od rana u vinkovačkoj bolnici u veljači 1915. godine. Pokopan je kod kuće. Lijepo je što je pokopan kod kuće. Što će biti sa mnom ako poginem iza dalekih Karpata. Ni grobka neću imat.Vidio sam kako pokapaju mrtve vojnike, bacaju ih u stare rovove ili rupe od granata, no i to je bolje nego biti rastrgan od divlji zvijeri. Sretni su oni koji završe na kakvom vojničkom groblju.
Pištaljka prekida moja mračna razmišljanja. Teško vukući noge kroz blato poručnik dođe do sredine našega odjela i bez uzbuđenja prozbori;
– „Vojnici slušajte, Rusi izgleda spremaju napad; provjerite oružje i municiju, bajonete na puške i budite pripravni za odbijanje napada “.
Poručnik Zorman bio je prije rata službenik pri sudu u Vukovaru, pristojan čovjek ali nekako povučen, dalek i služben .U vod je stigao netom prije odlaska u Galiciju i nisakim nije pretjerano razgovara. O svemu se savjetovao sa cugsfireromi prihvaćao sve što bi ovaj rekao.
– „ Bemti Ruse, koliko ih samo ima “- neko je uzviknuo.
Sve nas već dugo uvjeravaju kako će Rusija uskoro biti poražena kako više nemaju ni streljiva ni pušaka kako su česte pobune a i mi, vojnici slavne monarhije, toliko smo ih naubijali da zapravo više nema tko jurišati na nas .Od početka nas samo lažu, lažu o kruhu, lažu o Rusima , lažu o pobjedama, lažu o stanju kod kuće. Čim otvore usta lažu.
U to se iz pozadine vratiše naši drugovi sa popunom i novim zalihama municije a među njima i moj najbolji kamarad Martin iz Gradišta.
Kaže mi kako je od nekoga vojnika iz stožera čuo kako Rusi u našem sektoru pripremaju napad i kako će nam gadno zapaprit.
– “ Pogledaj samo koliko su nam streljiva odobrili, uz to, stigao je jedan cijeli bataljun kojega zapovjedništvo drži u pričuvi, biće gadno.“
Nakon tih vijesti nad nas se polako počela nadvijati sjena smrti.U zraku se osjećala prijetnja . Neki su počeli nervozno, preko grudobrana, pogledavati prema ruskim linijama no tamo se zasad ništa nije događalo.
U vod je prije koji dan došlo nekoliko novaka, golobradi mladića bez ikakvog iskustva u borbi. Držali su se zajedno međusobno se pogledavajući. Šutili su a strah im se jasno vidio na licima. Teturajući po blatu prišao im je cugsfirerBeus, oni su hitro poskakali sa klupe u blato i propisno salutirali. Kratko im je zapovjedio neka se rasporede među nas iskusnije vojnike i neka čine što i mi. Znao je kako niko od njih neće preživjeti ako ostanu zajedno.
Cugsfirer Beus je bio lugar, rodom iz Vinkovaca, u pedesetoj godina života ali začuđujuće vitalan i okretan. Bio je čestit čovjek i pravi vojnik, svi smo ga voljeli i poštivali. Prišao mi je jedan od novaka a ja sam jedva suspregnuo smijeh vidjevši ga. Uniforma mu je bila znatno veća od njegovoga stasa a ispod kape virile su uplašene dječje oči. Bilo mi je žao momka. Iako sam i sam bio vrlo mlad dvije godine rata učinile su me i izgledom puno starijim od njega. Hrabrio sam ga;
– “ Neka Rusi samo dođu, dobit će po nosu. Dobro ćemo ih isprašiti kao i mnogo puta do sada“.
Osim ovih mladaca u vod je stiglo i nekoliko prekaljenih veterana iz raznih pukovnija koje su ljetos teško stradale u borbama sa Rusima. Preživjele iz razbijenih i raspršenih jedinica rasporedili su kao popunu. Tako su kod nas stigla dva brata, Fadil i Galib, brdski jegeri iz okolice Maglaja, već izgledom čvrsti i srčani momci, međusobno privrženi.
Među prvima u vod je stigao Atila iz Osijeka. Jedva je ljetos spasio živu glavu bježeći pred hordom Čerkeza. Bio je strijelac na strojnici i nikako nije mogao prežaliti to što je Rusima morao ostaviti potpuno novu Steyerovu strojnicu. Bio je žgoljav ali kočoperan, gizdav i nadmen. Jako je držao do uniforme koja je bila ukrašena kojekakvim detaljima koji uopće ne pripadaju vojsci. Gradski hohštapler i danguba, začetnik svih nepodopština u gradu, valda je prvi u monarhiji dobio mobilizacijski poziv. To je bila prilika da ga maknu iz grada. Kad se pravio važan, a to je bilo često, govorio je madžarski. Odrastao je u Osijeku i vrlo je dobro govorio hrvatski ali to mu je iz njemu znani razloga bilo ponižavajuće. Za njega se govorilo kako je vanbračni sin nekog imućnog madžarskog vlastelina koji je majku i njega odpravio u Osijek i uzdržavao ih uz uvjet da šute o tome. Valda se zbog toga osjećao boljim od nas.
Nedavno je svojom nadmenošću toliko rasrdio kamarada Šimu iz Babine Greda da smo ga na jedvite jade spasili iz golemih Šiminih ruku.
Šima je prije tri dana dobio kuglu, smrskala mu je kost, čujem kako će mu morati odsjeći ruku.
Atilina strojnica bila je smještena tik uz odjeljak našeg voda, cijelo vrijeme ju je glancao i podmazivao sa toliko pažnje da bi svaka žena pozelenila od zavisti, uz to je nadovezao toliko redenika da je bez prestanka mogao pucati berem pola sata.
Tepao je:
– “ Moja Švarcloza, moja lijepa Švarcloza, samo dođite Rusi, samo dođite, nas dvoje smo spremni “ – dva poslužitelja strojnice začuđeno su ga promatrala.
Preko grudobrana promatrali smo ruske položaje, ništa se ne događa tamo prijeko, mirno je i neobično tiho. Stotinjak metara od naših rovova, na malom uzvišenju, nalazilo se neko okljaštreno stablo, pod njim je ležao mrtvi Rus. Smrtno pogođen pao je na leđa a ruka mu se podvukla pod glavu pa je izgledalo kad da se pod stablom odmara. Bilo je već 11 sati, oblačno je, sprema se kiša. Iznenada oblaci se rastvoriše a zrak sunca obasja prostor između rovova. Nadnaravan prizor.
– “ Božje oko nas promatra “- pomislio sam.
Obasjalo je i onoga mrtvoga Rusa pod stablom. Atila, primijetivši to, raspali rafal u tom pravcu, izdigne se iznad grudobrana i prodere iz sveg glasa;
– „ Nećeš spavat Rujo “ – i prokine u pakleni smijeh.
– „ Što se događa “ – povika poručnik Zorman iz svog dekunga .
Atila glasno, i odrješito vojnički odgovori;
– „ Učinilo mi se kako se približavaju Rusi “- pogne glavu jedva suzdržavajući provalu smijeha.
Ja i Martin smo se pogledali, tiho sam prošaputao;
– „ Kako rat odmiče sve je više ludih “.
– „ Ovaj je i došao lud“ – odgovori Martin.
Sunčana čarolija kratko je trajala. U daljini se čula podmukla tutnjava.
– „ Ruski topovi ……. počinje “- izustio sam.
Kroz koji trenutak svuda oko nas padale su granate, od siline udara zemlja sa grudobrana urušavala se na nas , jedna je udarila posve blizu grudobrana tako da se cijeli rov urušio i zatrpao nekolicinu vojnika. Brzo smo priskočili i počeli otkopavati, trojicu smo spasili a jednom nije bilo pomoći. Pri urušavanju glava mu se zabila u blato tako da se jadnik ugušio. Ruska baraža svom je silinom udarala po našim položajima a onda je u okršaj stupilo i naše topništvo. Provirio sam preko grudobrana , jedan ruski streljački stroj veće je išao prema nama a drugi je izlazio iz rovova. Povlačio sam se u rov a tridesetak metara dalje granata je tresnula pravo u rov. Komadi ljudskog mesa letjeli su na sve strane, nečija šaka pala je točno pred novaka koji je bio uz mene, prestravljeno je gledao ruku. Martin se sagnuo zgrabio šaku i bacio je preko grudobrana a ja sam ga uhvatio za šiju i žestoko prodrmao;
– „ Momče priberi se inače nikada nećeš otići odavde “.
Ruska baražajenjava a naša svom silinom udara po ruskim pješacima.
Čuje se pištaljka i naredba poručnika Zormana;
- “ Zauzmi položaje “.
Poskakali smo na grede i preko grudobrana uperili cijevi svojih pušaka prema nadolazećim Rusima.Imali smo što i vidjeti ; četiri ruska streljačka stroja , kao četiri duge tarabe, valjali su se prema nama a peti je izlazio iz rovova. Naše topništvo nemilosrdno je tuklo. Rusi padaju pokošeni šrapnelima, neki ostaju ležati, neki ustaju i posrću ali nastavljaju dalje. Prvi ruski redovi već su znatno prorijeđeni i blizu su.
Opet se čuje pištaljka…-“ Paljba “.
Mi stari vojnici rutinski obavljamo zadatak, ciljaš – povlačiš okidač – meta pada- repetiraš pa ponovo, sve je u stvari vrlo jednostavno, važno je biti hladne glave. Mladac do mene potpuno van sebe, sa znojem u očima puca na sve strane. Ako preživi vatreno krštenje možda preživi i rat. Oko naših glava sada fijuču ruski meci, jedan od naših nijemo se stropoštao u rov. Atilina strojnica štekće bez prestanka kao i sve strojnice u sektoru – smrt hara bojištem. U strašnoj unakrsnoj strojnoj vatri Rusi padaju kao snoplje ali ne posustaju. Već im raspoznajemo lica, a uši nam paraju strašni urlici napadača. U naše rovove padaju prve ručne granate.
– “ Bože, ti Rusi su ludo hrabri “- pomislio sam.
Cijelo tijelo mi se naglo ohladilo, pritisak u glavi je rastao a strah paralizirao ruke.Adrenalin udara u krv i širi se tijelom kao neke spasonosna injekcija. I iz našeg rova čuju se strašni urlici, neki iskaču iz rova i kreću na Ruse. Počinje opće klanje.
Pred Atilinom strojnicom više nije bilo napadača pa je usmjerio strojnicu ulijevo prema našem rovu u kojeg je već uskočilo nekoliko Rusa a ostali su bili na petnaestak metara od rova.Raspalio je po njima i za nekoliko trenutaka prostor ispred rova bio je čist.Jedan od poslužitelja strojnice stropoštao se u rov. Desno od strojnice prilazilo je desetak Rusa,već su bili posve blizu. Atila i drugi poslužitelj panično su okretali tešku strojnicu na drugu stranu. I drugi poslužitelj pao je pogođen. Ja i Martin iskočili smo iz rova i pripucali na najbliže Ruse. U to je zaštektala i strojnica, pregrijana od neprestane paljbe rigala je živi plamen. Najbliži Rusi grče se i padaju izrešetani užarenim mecima, sa njih lete potrzani komadi zapaljene tkanine i šiklja krv, trzaju se i ječe u smrtnom hropcu. Zadnji od njih doteturao je tik do strojnice i pao.
Atila je ispustio teški i nekontrolirani uzdah olakšanja. Lice mu se nekako izobličilo, smrt ga je za dlaku mimoišla. Martin je otišao kod Atile na strojnicu a ja sam uskočio nazad u rov. Rusi su i dalje nadirali. Dva bosanska brdska lovca upravo su se obračunavala sa dvojicom Rusa zaostalim u rovu.Sa vojničkim aršovom u jednoj i bajonetom u drugoj ruci jegeri su ih brzo svladali .Bili su jako vješti. Pred našim rovom Rusi se kolebaju, zastajkuju, traže zaklon ali nastavljaju pucati.
Rovom nama susjednog voda ovladali su Rusi. Poručnik Zorman sa još dvojicom kreće povratiti položaj, jedan od vojnika nosi bacač plamena. Rovom zatrpanim od mrtvih i ranjenih probijaju se do zauzetih položaja. Naši položaji bili su na blagoj kosi pa se sa mjesta gdje sam se nalazio mogao lijepo vidjeti učinak tog doista paklenog oružja. Strahovit prizor. Plameni jezik pržio je sve pred sobom. Čuju se strašni krici. Jedan Rus, sav u plamenu pokušava napustiti rov, tetura i pada. Naši nastavljaju dalje , ponovo je suknuo plamen, Rusi panično napuštaju rov, no i njih sustiže plameni jezik, sedam – osam spaljenih vojnika, bezglavo trče i padaju, valjaju se pokušavajući ugasiti plamen, no uzalud. Cijelo rov je u plamenu. Zrakom se širi miris sprženog mesa.
Iza naših položaja čuje se bojni poklič, u pomoć stiže pukovnijska pričuva. U rov je doletjela ručna granata i eksplodirala nedaleko od ona dva bosanska jegera. Obojica su se stropoštala u blato. Rusa, koji je bacio bombu nismo zamijetili. Naglo se ustao i počeo bježati. Naciljao sam. Rus je zateturao napravio još dva-tri koraka i pao. Bacač plamena i pojačanje koje nam je pristizalo bilo je previše za Ruse, počeli su bezglavo bježati. Atila i Martin upravo su osposobili strojnicu koja se načas zaglavila i nastavili pucati na Ruse u povlačenju. Paljba je jenjavala i u jednom trenutku duž naših linija prolomio se pobjedonosni poklič. Svi smo odahnuli.
Kosinom ispred naših rovova sa isukanom sabljom i pištoljem u ruci teturala je neka sumanuta spodaba. U luđačkom deliriju urlao je :
– „ Štuuurm …..štuurm…….. fur Kaeser und Fatherland……. štuuurm“.
Vojnici su ga zbunjeno gledali. Bio je to neki poručnik iz pričuve, Austrijanac. Čovjek je doživio duševni slom . CugsfirerBeus da mi je znak da ga pratim, iskočili smo iz rov, hineći kako idemo u napad. Čim mu se dovoljno približio, cugsfirerga je čvrsto zgrabio i oborio na zemlju. I ja sam skočio na pomahnitalog poručnika .U hrvanju pištolj je opali i pogodio me u ruku. Pomahnitali ljudi zaista imaju nadnaravnu snagu pa su iz rova priskočila još dvojica i tek smo ga tada uspjeli svladati.Svezali smo nesretnika i bacili u rov. Imao sam sreće metak mi je tek okrznuo ruku.
Za to vrijem Atila je skočio na grudobran, uhvatio se za međunožje i prema Rusima uputio bujicu nezamislivih uvreda i psovki, na hrvatskom i madžarskom.
Martin koji je sjedio pored strojnice, rasterećen straha, sa zanimanjem je promatrao Atilu. Izgledao je kao kakav cirkuski klaun.
Smijuljio se tome prizoru a kad bi Atila izvalio neku posebno gadnu i gnjusnu psovku grohotom bi se nasmijao.
Za Atilu se svašta moglo reći ali kukavica nije bio. Nitko tko je u ovome gadnome ratu bio u rovu nije kukavica, svi smo morali nadvladati strah, živjeti sa njime i boriti se .
Sišli smo u rov potražiti preživjele i pomoći ranjenicima.Onaj mladi vojnik koji je bio uz mene, sjedio je u blatu ispod grede.
Upitao sam ga;
– „ Jesi li ranjen“- nije odgovarao.
Uhvatio sam ga ispod ruke da mu pomognem ustati a on je zajecao;
– “ Neee.., neeee“- čim sam ga pustio stropoštao se nazad u blato.
– “ Pusti ga, nadoće on već “- reče cugsfirer.
Još jedan od novaka bio je živ, a ostali su nepomično ležali u blatu , na licima im se više nije vidio strah.
Malo dalje bosanski vojnik ležao je bratu u krilu, bio je mrtav. Brat mu je čistio lice i tiho jecao;
– „ Joooj bajo moj….nani će srce puć……..joooj…. bajo moj… što će babo reć“- niz lice mu je tekla rijeka suza.
Rat nam je svima otvrdnuo srca ali pogled na braću iskreno me ganuo.
Obilazeći rov naišli smo na ruskog vojnika, ležao je u blatu razbijene glave, kad smo ga pokušali podići i iznijeti van iznenada je došao k sebi.
Brzo se osovio na noge, unezvjereno je buljio u nas a ruke su mu instiktivno nešto tražile. Lice mu nije bilo grubo i bradato kao kod ostalih ruskih vojnika, već ugodno i njegovano, pitao sam se kao se on tu našao.
Atila je i dalje razmetljivo i prkosno paradirao grudobranom nemilo psujući Ruse, no čim je spazio jadnika zaurlao je ;
– „ Ubijete gada, ubijete gada odmah.“
Uskočio je u rov zgrabio bajonetu i krenuo se obračunati. Rus je nijemo promatra što se događa, pognuo je glavu i stisnuo se leđima uz rov.
Cugsfirerse okrene prema Atili grubo ga ščepa za vrat i odbacio nazad te prijeteći progovori;
– „ Tebi nije dosta ubijanja, slušaj me dobro; Rus ide u zarobljeništvo, to je naređenje….. da se više nisu usudio“.
Atila se lijeno podigao na noge prkosno gledajući cugsfirera. Cugsfirerov prijeteći pogled i ruka na pištolju bili su znak za povlačenje. Okrenuo se, zabio bajonetu u zid rova i popeo se do strojnice gdje je još sjedio Martin. Zabrinuto i ozbiljno počeo je govoriti Martinu:
– „ Kakvo zarobljavanje, on je došao tu da nas ubija a mi ga ostavljamo na životu, izgubićemo rat, sigurno ćemo izgubiti rat.“
Martin ga je šutke slušao i čistio dlan koji je spržio na užarenu strojnicu dok su otklanjali zastoj. Izvukli smo mrtve iz rova a po četvoricu ranjenih stigao je sanitet. Na nogama i spremnih za borbu bilo nas je dvadeset i dva, stradalo je gotovo pola voda.
Rusi su prošli puno gore.
Martin i ja sjedili smo na gredama nekako ispražnjeni, u nekom čudnom polusvjesnom stanju prebirući po mislima netom završenu bitku. Cugsfirer je obilazio vojnike. Tapšući po ramenima, hrabrio ih je.
Došao je do nas i očinski upita ;
– „ A što je sa vama dvojicom ?“.
– „ Dobro je , malo smo ogrebani ali dobro je, živi smo“ – odgovori Martin.
Zašutili smo.
A onda, gotovo nesvjesno, upitam cugsfitera ;
– „ Što će bit sa nama ?“
Zabrinuto me pogleda i nakon kratke stanke, odgovori;
– „ Čuvajte se, pamet u glavu vas dva …. i bez velikog junačenja….a što će biti….. tu smo, nemamo kud dok rat ne završi…..a biće što nam Bog da Mata, što nam Bog da !“
Iz pukovnijskog stožera stigao je kurir.
Teško vukući noge kroz blato poručnik dođe do sredine našega odjela i bez uzbuđenja prozbori;
– „Vojnici slušajte, Rusi bi do kraja dana a najkasnije sutra mogli još jednom napast, provjerite oružje i municiju, bajonete na puške i budite spremni za odbijanje napada “.
Nitko ni glasa nije pustio. Počela je kiša.
Manje poznate riječi:
„ cugsfirer „ – njem. zugsführer – vodnik
„ train „ – opskrba
„brdski jegeri“ – rod vojske – brdski lovci
„ Švarcloza „ – Schwarzlose MG M.07/12 Austro-Ugarskastrojnicaproizvedena u tvrtki Steyr.
„ dekung „ – njem. dekung – sklonište
