Naša gošća na Malom literarnom sijelu – Gradska knjižnica Županja, u četvrtak (o8. veljače) u 10.3o sati, bit će:
Ruža Silađev (1949.) je hrvatska književnica iz Vojvodine iz Sonte.
Piše kratku prozu i pjesme, uglavnom objavljene u “Zvoniku”.
U svom radu se bavila Šokcima, šokačkom obitelji i šokačkim običajima. Njenu djelo: “Divani iz Sonte” spada u djela sakupljene hrvatske narodne baštine. Kako je istaknuto na predstavljanju te knjige u Sonti, “o povijesnom značaju knjige za podunavske Hrvate-Šokce, za koje je ovaj naslov prekretnica, jer je prva uopće objavljena na ikavici Šokaca s ove strane Dunava“.
Drugu knjigu “Šokica pripovida”, autorica je objavila u prosincu 2011.g. Drugo djelo je svojevrsni nastavak prve knjige uz dodatak izvornih sonćanskih bajki, proširenog rječnika i liste sonćanskih nadimaka sa prezimenima.
Djela kratke proze su joj objavljena u Hrvatskoj riječi, Zvoniku, Ćupriji na Jasenici, Klasju naših ravni, Glasu ravnice, Subotičkoj Danici, Šokadiji i Šokcima u šokačkoj riči 2007.g., Isteru, Glasu komune i Hrčku. Pjesme je objavila u Zbornicima pjesničkih susreta u Rešetarima 2009., 2010. i 2011., i Zbornicima Lire naive od 2007. na dalje.
Zagovornicom je starog sačuvanog govora šokačkih Hrvata. Djela je napisala starohrvatskim akutom.
Članica je literarne sekcije KPZH Šokadija iz Sonte. Sudionicom je skupova pisaca u tuzemstvu (Lira naiva 2010.).
piše: Ruža Silađev ....Iz knjige „Divani iz Sonte“
Svemu dojde kraj pa tako i pokladnomu ludilu. Na pokladni utorak se mladež u omladine iskeri, izigra i ispiva još poslidnji put prid veliku pokoru.
Uveče u jedanajst sati zazvonu zvona sa tornja crkve sveti Lovra u Sonte. Svirači u omladine jako zasviru. Svi se uvatu u kolo.
Čiča Kona na egede oglasi da je došlo vrime za saranit begeš. Na binu u omladinckomu domu se popne begeš i povali na zemlju. Priko njega se povalu sve tambure, armunike i egede. Odozgor se pokrije krušnim tarkom. Na tarak se metne boca vina. Svi u omladine kleknu i izmolu Očenaš. Onda se skupu sa bocama vina u ruka, bliže begeša. Nazdravi se, svirači zapivu: “Kreni, kreni mangupe…” Pije se vina i malo jedni druge poprsku. Vinom se poprska i begeš i sad je saranit.
O toga časa pristaje svaka sviranka i pivanka.
Na pokladni utorak u po noći počimlje post i nemrs i traje upravo do uskršnjega fruštuka. Na s’kaku se do Uskrsa više nije čula ni momačka, ni divojača pisma, ni muzike, ni prdaljice, ni tambure, ni egede, ni armunike. Na konjma se sa oglava i ogrlja poskidu zvonca. U korizmu se ne pravu nikaka okupljanja, veselja, ni svatovi.
Ujtru na čistu sridu ko je pravi virnik ide na misu. Pepeljivit se. Popa svakomu na čelu obiliži pepelom znak križa. Znak velike pokore. O’ toga časa pepel će stalno bit na usluge, cilo vrime korizme u pranju suda, jel luženju oplata (otkane robe od konoplje). Na čistu sridu se ne ji ništa masno a ni kuvano. Peče se brezkvasna pogača i peče u ljuske kompira. Crna luka se nasoli i zgnječi. Takoga jila se napravi malo više da se cili dan po malo jide kad ne mož izdržat glad. Za pokoru se valja bit i gladan. Ni se taj dan priporučivalo pit vina i rakije. Sve za pokoru.
Posli fruštuka se napravi lug od vode i pepela. Skuva se u velikomu kotlu. Sve sude što se ima u kuće metne se u kotov i prokuvu, da budu čiste, oprane od bilo kake masnoće i prljavštine. Sve tepcije i ako se imala koja čaša. Sa lugom se operu brave na vratma i dovratki. Astali i stolci se dobro oriblju. Da ne bude ni traga od masnoga. Očistu se stakla na pendžera i vrati, očisti lampoš. Potkreču se banki oko peći, soba omaže.
Sve mora bit čisto. Duša i tilo se zasebno čistilo za sve vrime korizme. Išlo se u crkvu, jel na Kalvariju isprid kapelica Križnoga puta (odavno ji nema) obavit svagdanju korizmenu pobožnost Križnoga puta.
J. Buljan prof.
