Kovačevići su se nakon poplava koje su poharale Gunju, u svibnju prošle godine, među prvima uselili u kontejnersko naselje sa svojom kćerkicom Nejlom, koja je tada imala samo nekoliko mjeseci. Velika većina obitelji još se prije nekoliko mjeseci vratila kući, a ova mlada četveročlana obitelj ostala je među posljednjima u naselju i još uvijek traži rješenje kamo otići kada napusti kontejner. Kovačevići su prije poplave bili podstanari, nisu imali vlastitu imovinu, i država im nije imala što obnoviti. Takvih je slučajeva, onih koji se još nisu uspjeli snaći, u Gunji još desetak, a kontejneri će, poručili su iz Općine, ostati dok god za njima bude potrebe i dok posljednji stanar ne pronađe smještaj. Život četveročlane obitelji u skučenom kontejneru, od samo 13,5 četvornih metara, vrlo je težak, posebice s malom bebom, koja zahtijeva odgovarajuće uvjete za boravak i posebnu pažnju i skrb. Brižni roditelji trude se u okviru svojih mogućnosti novorođenčetu pružiti sve što treba, uspjeli su u kontejner nekako utrpati i dječji krevetić i danonoćno bdiju nad svojim djevojčicama.
– Teško je biti u ovako tijesnom prostoru. Nemaš se gdje okrenuti, ali izdržavamo, svjesni smo da ovako mora biti, i tako prolazi dan za danom, gotovo već godina i pol. Sve smo podredili našim kćerkicama, trudimo se koliko možemo da ne osjete ni našu nervozu ni brigu, ali nije to – to. Ograničeni smo u svemu. A problem nam je i grijanje i kupanje djece jer je sada hladno. Upozorili su nas da pazimo kada uključujemo klimu, jer grijanje jako isušuje zrak, što nije dobro za bebu i nije preporučljivo da klima dugo radi. Tako da smo stalno na oprezu i strahujemo da se djeca ne prehlade ili ozbiljnije ne razbole. Već sada imamo brigu što će biti kada se temperature spuste ispod nule i kada stigne debeli minus. Ovo je ipak samo kontejner – kaže nam Armin. Pokušavao je, kaže, pronaći i iznajmiti stan u Gunji i za obitelj pronaći primjeren smještaj, ali bez uspjeha. Najveći je problem najamnina od sto eura mjesečno, koliko najmanje traže u selu za najam kuće.
– To mi je previše, živimo od socijalne pomoći, 900 kuna mjesečno, i to si ne možemo priuštiti. Nemamo odakle namaknuti novac. Pokušavao sam sve, i sniziti cijenu najma, ali vlasnici ne pristaju na to, obraćao sam se i u Općinu za pomoć i tražio da mi plate bar pola najamnine, ali oni kažu da s tim nemaju ništa – razočaran je. Dodaje da im nema druge nego otići živjeti u kuću njegova oca, čim završi obnova, a to će biti tek sljedeće godine, jer se radovi odvijaju jako sporo.
– Najgore je što ni time nećemo riješiti problem smještaja. U kući će nas biti jako puno, sestra koja je pred porođajem te još mlađa sestra i brat, tako da ćemo supruga, djeca i ja morati biti u jednoj sobici, ništa većoj od kontejnera, ali izbora nemamo – kaže Armin. Priznaje da teško krpaju kraj s krajem, djeca traže svoje, a financijske su mogućnosti i više nego skromne.
“Bebu moramo dohranjivati, ne odgovara joj majčino mlijeko, stalno povraća dok je doji, tako da moramo kupovati hranu i davati joj bočicu. Nije jednostavno, snalazimo se kako znamo i umijemo. Najvažnije je da su djeca podmirena, a nama kako bude. Preživjeli smo poplave, nezapamćenu katastrofu, preživjet ćemo i ova teška vremena”, kaže skromni Armin.
Marija LEŠIĆ OMEROVIĆ/glas-slavonije.hr
