Kraljevsko hrvatsko- ugarsko domobranstvo
Horvát –szlavon Honvedség
(1868.-1914.)
Nakon poraza monarhije u ratu protiv Pruske 1866., dolazi do Austro-Ugarske nagodbe 1867., u sklopu čega se rješavalo i pitanje ustroja ugarske vojske. Tako je nakon mnogih pregovora i ustupaka jedne i druge strane (Beč-Budimpešta) oružana sila ugarske bila odobrena i ustrojavala se. Nagodbene odredbe su po pitanju vojske ostale i nadalje uglavnom neodređene. Tako je Ugarska oružana sila ostala i nadalje dio zajedničke vojske, čiji su glavni poslovi bili pod jurisdikcijom zemaljskog zapovjedništva (vrhovnog zajedničkog zapovjedništva). U sklopu dogovora o ustroju vojske osnovano je Ugarsko Ministarstvo zemaljske obrane. Kada je u siječnju 1868. ustrojena ugarska oružana sila dobila je naziv Kraljevsko Ugarsko Domobranstvo, koje se sastojalo od pješačkih i konjaničkih postrojbi. Hrvatsko-Ugarska nagodba (1868.) zaživjela je tek nakon niza pregovora (Zagreb-Budimpešta) i odlaska bana Josipa Šokčevića, koji je zdušno branio nacionalne interese. Njegov nasljednik Levin Rauh i odgovorne osobe u pregovaračkome timu s mađarima bili su pod utjecajem istih te su nagodbene odredbe prihvatili onako kako su pojedine stavljene u tekst dokumenta. U nagodbi je između ostalog stajalo da se u zajedničke poslove obiju državnih cjelina ubraja se i vojska. Kod novoustrojene hrvatske oružane sile dogovoreno je da zapovjedni jezik bude hrvatski. Prilikom nove organizacije Kraljevskog Ugarskog Domobranstva 1870., ustrojen je zasebni odjel za upravljanje Hrvatsko-Slavonskim domobranstvom.Ugarski zakon o obrani uspostavio je teritorijalnu organizaciju domobranstva s 82 pješačka bataljuna i 32 konjička eskadrona (nešto kasnije još 4 eskadrona). Od godine 1871., postojalo je 7 domobranskih okružja, među njima je sedmo bilo u Zagrebu. (VII. Hrvatsko –Slavonsko) Prvi zapovjednik hrvatskog domobranstva bio je grof pukovnik Miroslav Kulmer. Većinu časnika u ugarskom domobranstvu činili su oni iz rata godine 1848/49. dok su ostali bili iz zajedničke vojske monarhije. Služba (narukovanje) u vojsci iznosila je dvije godine i deset godina u pričuvi. U to vrijeme je Okružno Zapovjedništvo Hrvatskog Kraljevskog Domobranstva u Zagrebu uključivalo četiri bataljuna; 79, 80, 81. i 82, sa po četiri satnije svaki. Bataljuni su bili raspoređeni; 79 Varaždin, 80 Zagreb, 81 Virovitica (slav.) i 82, Vukovar (srem.) koji je 1873., bio premješten u Vinkovce. Satnije 82 bataljuna bile su razmještene ;Našice, Osijek, St. Vukovar i Ruma. Nakon razvojačenja Vojne granice 1873. pridodavani su novi bataljuni. Četiri konjička eskadrona bili su u; 29 Varaždin, 30 Zagreb, 31 Virovitica i 32 (sremski) u Vukovaru. Godine 1871. isti su imali 36 husarskih i 4 ulanske satnije, koje su sve od 1874. spojene u novoustrojenu 10 husarsku pukovniju sa sjedištem u Varaždinu, koja je do 1882. bila podređena trećoj konjičkoj brigadi u Pečuhu.
Postupnim ustrojavanjem domobranstva godine 1874. dolazi do nove reorganizacije, a sve u cilju okrupnjavanja i organizacije te vojničke suborganizacije. Tako se ugarsko domobranstvo sastojalo od 7 pj. divizija, 14 brigada, 28 polubrigada i 92 bojne. Konjaništvo je bilo podijeljeno u 10 puk., 20 odijela i 40 satnija, te nekoliko ostalih pratećih postrojbi. Nakon razvojačenja granice god. 1874. pored gore spomenuta četiri bataljuna/bojne ustrojene su još i ove; Sisak 83, Bjelovar 84, Gospić 87, Ogulin 88, Švarča 89, Glina 90, Nova Gradiška 91 i Sr. Mirtovica 92 bojna. Tom reorganizacijom domobranstva 1874. ustrojene su na ozemlju hrvatske i slavonije dvije pj. brigade. Prva brigada s zapovjedništvom u Zagrebu, kojoj su pripadale ove polubrigade; 25 u Zagrebu, 26 u Karlovcu. Druga brigada s zap. u Vinkovcima, kojoj su pripadale ove pj. polubrigade; 27 u Sisku, 28 u Osijeku tj. Vinkovcima (Bataljuni/Bojne : 82, 91. i 92.) . Dotadašnji konjanički odjeli u Zagrebu ustrojeni su u 10 konjaničku puk., te je pod okružno zap. u Zagrebu potpadao 18 i 20 opkoparski odjel. Osnovnu formaciju, Domobransku satniju godine 1875. sačinjavalo je 236 časnika, dočasnika i domobrana, od toga: 4 časnika, stražmeštar, 4 vodnika, 12 desetnika, 18 vodiča, 180 domobrana. Potom, časnički zamjenik, računski stražmeštar, 2 bubnjara, 2 trubača, 4 odkopnika, 3 nositelja ranjenih, 4 posilna (časnički slugu) koji nisu nosili oružje. Bojnu su činili stožer i 4 satnije, ukupno 925 ljudi. Polubrigada/pukovnija s tri bojne imala je sa stožerom ukupno 2918 ljudi. Te može računati da je hrvatski dio domobranstva Ugarskog Kraljevskog Domobranstva/Honveda brojio sa stožerima pukovnija 11 500 ljudi. Osim toga svaka je pukovnija imala organizirani povoz od oko sedamdesetak konja i petnaestak kola. Konjanička satnija imala je; 4 časnika, te 167 dočasnika i domobrana, s 150 konja. Tako da je 10 puk. u Varaždinu sa stožerom (4 satnije/eskadrona) imala 735 ljudi, s 645 konja te povozom id 12 kola i 35 konja. Brojčano stanje domobranstva VII hrv.-slav. Okružja u godini 1882. iznosilo je: 215 časnika, 26 časničkih zamjenika, 2417 dočasnika i 21 748 domobrana, s 763 konja. Svake godine se u domobranstvo primalo 800 novaka. Od 1889. taj broj se u dva navrata znatno povećavao. Godine 1874. „ Kais. Königl. Militär Schematismus für 1874. Wien. Februar 1874.“ Donosi na nekoliko stranica budući raspored od 1. lipnja 1873. razvojačenih vojno graničarskih pješačkih pukovnija. Na prvoj stranici rasporeda sada već razvojačenih graničarskih pukovnija pod naslovom „ Vormals bestandene Militär –Grenz Infanterie Regimenter und das Titles Grenz-Infanterio- Bataillon“ nalazi se opći raspored za sve pukovnije čije se ljudstvo iz njihovih popunidbenih kotareva dodjeljuje u nove postrojbe zajedničke vojske tj. Linijske pukovnije. (Dok se novoustrojeno ugarsko-hrvatsko domobranstvo gotovo i ne spominje. ) Tako između ostalog stoji da će„ Die Grenz –Infanterie –Regiments“ s područja hrvatsko-slavonske granice koja je u sastavu kr. ugarske biti raspoređene na tome području, dok su ostale pukovnije već prije raspoređene, zajedno s 9 Petrovaradinskom od koje je ustrojena 70 Petrovaradinska pukovnija (dok je 70 puk. kao ugarska i prije postojala). Na ostalim stranicama Šematizma nalaze se rasporedi za svaku pukovniju pojedinačno, zajedno s opisom i poviješću ustroja pukovnije. Za 7 Brodsku i 8 Gradišku pukovniju stoji da će se s njihovog popunitbenog područja popunjavati 78 Linijska (Šokčevićeva) dok je dio ljudstva s područja „Sirmien Comitatus“ (Srijemskog vojvodstva) također predviđen za popunu iste pukovnije uz već ranije navedeno da je 70 pukovnija (koja je već i prije postojala) ustrojena od 9 Petrovaradinske.
Novi ustroj uslijedio je 1890., i potom 1912. Novim ustrojem domobranstva 1890. umjesto polubrigada uvode se pj. pukovnije i to; 25 zagrebačka, 26 karlovačka, 27 sisačka i 28 osječka koje su potpadale pod zapovjedništvo 83. i 84. brigade, dok je 10 konjanička puk. u Varaždinu povećana sa dotadašnje 4 na 6 satnija. Godine 1912. hrvatsko domobranstvo je dobilo i topništvo te je tada ustrojena 6-ta domobransko poljsko- topnička pukovnija. Također spomenute 1912. VII zagrebačko hrvatsko-slavonsko okružje preustrojeno je u VI okružje od kojega je ustrojena 42 domobranska pješačka divizija ili „Vražja divizija“ (Zapovjednik divizije 1912.-1914., Generalbojnik, podmaršal, Stjepan Sarkotić.)
Stalni nedostatak školovanog časničkog kadra od samih početaka ustroja i djelovanja domobranstva uvjetovao je otvaranje i vojnih škola. Jedna od glavnih (uz nekoliko ostalih nižih i viših otvorenih tijekom vremena) je Ludovicum. Tako je za potrebe školovanja časnika godine 1872. osnovana „Kraljevska Ugarska domobranska akademija Ludovika“ u Budimpešti . ( Do godine 1873. je u hrvatskoj djelovala domobranska kadetska škola, koja je premještena u Budimpešu tj. Ludovicum.) O školovanju časnika i nedostatku vojne literature lijep primjer nam daje rukom pisani vježbovnik, na hrvatskom i njemačkom jeziku (najvjerojatnije iz godine 1874./5.) od nekoliko stranica, koji na žalost nije cjelovit. Naslov je; „Obučevnik c.k. pješaštva, dieli se u sedam dielova ili kako sliedi“, svaki od tih sedam dijelova dijeli se na još nekoliko točaka od kojih svaka obrađuje pojedini dio obuke . Drugi primjer obuke ili obučavanja vojnika i vojnih postrojbi je knjižica manjeg formata,(vjerojatno iz oko 1880.) na hrvatskom jeziku s pojedinim vojničkim izrazima na njemačkom, koja također nije cijela a sastoji se od 10 odsjeka od kojih svaki obrađuje po jedan dio općeg vojnog ustroja. Između ostalog, O ratu, O putovanju, O taboru, O bitakah, bojevih i osobnih pothvati itd. Vidljivo je da je knjižica imala 115 stranica. Jedna od skoro obveznih knjižica koja se nalazila skoro kod svakog vojnika tj. soldata bio je „Vjenčić molitava u ratno vrijeme“. Jedan od primjeraka tiskan je 1914. kao deveto izdanje u Rijeci u 64 tisuće komada, na 70 stranica, te sadrži 15 poglavlja uz dva opširna dodatka pojedinim temama. (Na pojedinim praznim stranicama ili marginama takovih molitvenika vojnici su znali zapisivati svoje doživljaje i iskustva tijekom vojne službe.)
Već s drugim novim ustrojem Kraljevskog hrvatskog domobranstva 1871., i prvim razvojačenjem Vojne granice hrvatske onodobne novine pišu o novom ustroju te donose i zakonske akte koji govore o novom ustroju. (Novine su a poglavito one službene vladine, kao Narodne Novine već tijekom 1868/69. donosile vijesti i odredbe o ustroju obadva domobranstva, prilažući niz preopširnih zakonskih odredbi o nagodbi između dviju državnih cjelina i ustroju vojske na njihovom teritoriju. Stoga je poželjnije obratiti pažnju na lokalne listove i njihovo pisanje o spomenutim događanjima.) Tako „Branik“ koji je izlazio u Sisku na svoje dvije stranice donosi „Propis kojim se za vojnu krajinu uređuje način izvršavanja obrambene dužnosti“. Propis u nizu svojih točki/paragrafa ne donosi samo zakonodavne odredbe o Krajiškim postrojbama i krajišnicima već donosi i odredbe o domobranstvu. Malobrojne hrvatsko-slavonske tiskovine iz tog vremena donosile su sve do godine 1887. povremeno članke ili čitave saborske rasprave pojedinih zastupnika u Hrvatskom saboru izrečene zbog stanja u hrvatskoj vojsci tj. Kraljevskom Hrvatskom Domobranstvu koje je sve više potpadalo pod mađarski utjecaj i to prije svega postavljanjem časnika i nametanjem mađarskih jezičnih izričaja (ne možemo reći da takovih članaka i saborskih rasprava i Nije bilo i kasnije). Godine 1884., sredinom siječnja list „ Sriemski Hrvat“ donosi izvješće o govoru narodnog zastupnika Josipa Majcena u Hrvatskom saboru na temu upotrebe jezika i nemogućnosti napredovanja hrvatskih časnika u vojsci. Isto je naslovljeno s „Govor narodnog zastupnika Josipa Majcena kojim je obrazložio svoju interpelaciju o hrvatskom domobranstvu“ koji je objavljen na nepotpune dvije stranice. U svom govoru zastupnik Majcen se osvrće na niz članaka tj. odredbi sve do 60-tog o ustroju hrvatskog domobranstva, koji izričito navode upotrebu hrvatskog jezika i ostalih vojnih pitanja te tako i napredovanja časnika u vojsci , što su mađari sustavno kršili. Interpelacija je upućena na Cara Franju Josipa kao vrhovnog zapovjednika. Zapovjednici VII. Hrvatsko-slavonskog okružnog zapovjedništva u Zagrebu do 1914. su; ;
Grof Miroslav Kulmer,1869.-1875.
Dragutin Višnić, 1875.-1885.
Milan (Emil) Musulin, 1881.-1890.
Matija Rašlić, 1890.-1893.
Eduard Lukinac, 1893.-1897.
Josip Bach, 1897.-1901.
Đuro Čanić, 1901.- 1903.
Radoslav Gerba, 1903.-1907.
Svetozar Boroević, 1907.-1912
Stjepan Sarkotić, 1912.-1914.
Geslo Domobranskih postrojbi/pukovnija glasilo je“Za Kralja i Domovinu“.
DOC.-FOT.
1. Obučenik c. k. pješaštva.Vjerojatno s početka 1870-tih. Rukopis
2. Pregled postrojbi Kraljevskog ugarskog hrvatsko-slavonskog domobranstva, 1894.
3. Generalna kasarna/ Generalska vojarna u Osječkoj tvrđi. (Zajednička kr. c. vojska).
4. Službovnik za Kraljevsko ugarsko domobranstvo, bojnu službu 1913.
5. Zapovjedništo Kraljevskog hrvatskog domobranstva u zagrebu. Danas sjedište DORH-a.
Ivica Ćosić Bukvin
