Nažalost, ovaj put taj teleskop nije zavirio tako duboko u svemir, već u jednu nevladinu organizaciju koja se bavi humanitarnim radom, zavirio je u jednu malenu državu Hrvatsku koju potresaju najveće korupcijske afere, politički skandali, a sve u službi naroda koji nikako da progleda.
Ovaj put nisu pronađene najljepše slike, već slike od kojih se mnogima ježi koža na tijelu ili podiže kosa na glavi bez da je taj isti koristio gel. Ovaj put između silnih afera kojima nas opsjedaju novinari o političkim moćnicima na površinu je isplivala “afera o Crvenom križu” tako glasno da jednostavno ne možete pronaći dnevnu tiskovinu a da na prvim naslovnicama nemate naslove tipa “GDJE SU MILIJUNI KUNA”, “CRVENI KRIŽ KRADE HUMANITARNU POMOĆ”, “HRVATSKIM CRVENIM KRIŽEM DRMAJU HDZ-OVCI!”, “POKAZAO KAOS U CRVENOM KRIŽU U ŽUPANJI: “POMOĆ NE DOLAZI DO ŽRTAVA, RADNICI JE TRPAJU U SVOJE AUTE”, “NAČELNIK GUNJE NASTAVLJA S NAPADIMA NA CRVENI KRIŽ: NI LIPE NISMO DOBILI”, “ŠTO DA NAROD RADI SA 4 TISUĆE KUNA?” UMJESTO NAMJEŠTAJA, CRVENI KRIŽ ISPLAĆUJE 4 TISUĆE KUNA JEDNOKRATNO” i da ne nabrajam druge naslove od kojih vjerujem da mnogima se zavrti u glavi na spomen Crvenog križa.
I pitam se; “Zar je doista sve tako strašno?”, gdje je nestalo sve ono dobro što je taj Crveni križ napravio, gdje su nestale lijepe slike pomoći tijekom i iza domovinskog rata, gdje su nestale sve one hvale vrijedne akcije koje je taj isti Crveni križ napravio tijekom ovih 20 godina???
Da nije bilo ove strašne nemani od poplave, vjerojatno mlađi naraštaj ne bi niti znao da postoji takva nevladina organizacija kojoj je prvenstvena zadaća pomoć drugima u raznim kriznim situacijama. Kažem vjerojatno, jer ipak u tom Crvenom križu, ako ga promatramo regionalno (mislim na našu Županju) rade ljudi raznih profesija od učitelja, medicinskog osoblja, umirovljenika, profesora, te volontera raznih profesija koji su uvijek pri ruci kada je nekome potrebna pomoć, a pri tome u svoje aktivnosti uključuju mlađe, odnosno djecu iz školskih klupa stvarajući naviku “kako je dobro nekome pomoći” i da se “dobro vraća dobrim”.
Osobno poznam mnoge takve osobe i mogu im se samo zahvaliti jer sam roditelj djece koja su bila uključena u takove aktivnosti.
Međutim, kada pročitam ove novinske naslove ili naslove s privatnih facebook profila jednostavno ne mogu a da se ne osvrnem bar na jedan od njih. Izdvojiti ću naslov POKAZAO KAOS U CRVENOM KRIŽU U ŽUPANJI: “POMOĆ NE DOLAZI DO ŽRTAVA, RADNICI JE TRPAJU U SVOJE AUTE”.
Možda će te se zapitati zašto sam izdvojio ovaj naslov!? Pa iskreno moram priznati da me taj naslov bode u oči, ali i u srce. Tekstom koji je naveden pokušava se destabilizirati Gradski Crveni križ u Županji, a isto tako i sve njegove općinske organizacije gdje sam i sam uključen u jednu od njih kao volonter. Da, volontiram u Gradištu, općinskom središtu koje je u naletu poplave u svoje okrilje prihvatilo 520 osoba, mjestu čiji mještani nisu dopustili da se unesrećeni povlače po sportskim dvoranama već su ih spontano uzimali u svoje domove ustupajući im potpuni komfort bez razmišljanja hoće li netko od njih narušiti intimu obitelji, misleći pri tome na onu slobodu koju svatko posjeduje u svojoj kući ili stanu. Čini mi se kako se na gradištance može primijeniti ona stara izreka: “Gdje čeljad nije bijesna nit’ kuća nije tijesna”. A isto tako, možda će ovo sada što napišem ispasti narcisoidno, jedan sam od onih koji je isto tako u svom domu udomio u prvom naletu 13 evakuiranih osoba iz potencijalno ugroženih mjesta; Štitara, Bošnjaka, te iz susjedne Bosne i Hercegovine, odnosno Bosanske posavine iz Donje Mahale i Oštre Luke, mjesta koju su bila djelomično potopljena, a udomljene osobe iz tih mjesta izgubile su u poplavi sve što su imali.
Već tada, odmah drugi dan, uključio sam se kao volonter u Crveni križ u Gradištu bez namjere da bih svojim udomljenima priskrbio bilo kakvu humanitarnu pomoć, jer sam se vodio onom izrekom; “Što imam i jedem ja, jesti će i moji gosti (unesrećeni). Ali da bih objasnio drugima moram napomenuti kako su već prvu noć na moja vrata pokucali pripadnici Civilne zaštite, a u svojim rukama su nosili velike kutije s raznim prehrambenim artiklima, što potvrđuje da je istoga trena pristigla humanitarna pomoć podijeljena u udomiteljske obitelji s namjerom da nitko u toj teškoj situaciji ne bude oštećen, niti da u ovoj krizi udomitelj ostane bez ičega niti da osobe koje su udomljene (evakuirane) budu gladne, taj čin me ponukao na volontiranje.
Kao volonter, ali i kao osoba koja je preko svojih dobrih prijatelja, poznanika, dovela u sabirni centar Crvenog križa u Gradištu šest razno-raznih “konvoja” pomoći imao sam priliku promatrati, a i sad promatram, te kao volonter pomažem u raspodjeli humanitarne pomoć, te znam kamo i gdje ista odlazi.
A onda se nađe netko, netko tko je vjerojatno dovezao nešto humanitarne pomoći, jer iz priloženih fotografija je vidljivo da je imao pristup skladištu kada se samo vršio istovar, bez da se mogao organizirati dobar raspored iste. Ovo pišem ponukan iskustvom koje sam imao kada se vršio istovar hum. pomoći u Gradištu. Od siline naleta kojim je pristizala humanitarna pomoć više ni sami nismo znali gdje s robom, kamo ju smjestiti kako raspodijeliti, ali već tijekom prvog tjedna uspjelo se napraviti kakvog-takvog reda, a usporedno se dijelila pomoć i unesrećenima.
Dijelila se tako da nije bilo bitno koliko će puta dnevno netko od unesrećenih doći po istu; jednom, dva puta, tri puta, a bilo je pojedinaca koji su dolazili i po četiri puta dnevno odnoseći sve što im je potrebno, pa čak i više. Kada kažem više, govorim iz iskustva i navodim primjere koje sam susretao (neću imenovati nikoga, niti prozivati).
Kao volonter, svojim osobnim vozilom prevozio sam robu (odjeću, posteljinu, obuću, prehranu, higijenske potrepštine) pomažući unesrećenima, jer mnogi su ostali bez svojih vozila, a dolaskom u Gradište, mnogi se nisu niti snalazili gdje su niti kamo trebaju ići. Prevozeći i pomažući potrošio sam u dva tjedna dva puna rezervoara goriva, a veličina rezervoara je 45 litara pa izračunajte koliko je to u novcu, a ako kažem da je to oko 1350 km napravljenih vozajući se samo po Gradištu, onda znate koliko je to često bilo. A na spiskovima koji se uredno vode, vidi se da je u sabirni centar Crvenog križa dnevno dolazilo i do 50 obitelji kojima se pomagalo. Pojedine obitelji dolazile su i do četiri puta dnevno, a prevozeći im robu uvidio sam kako su neki u svoje sobe kao “krtice” navukli svega u količinama da jednostavno više nisu znali kud bi s robom ili prehranom. Svi koji volontiramo postali smo svjesni kako tako dalje ne ide, već drugi tjedan počeo se uvoditi red. Za sve se vodi evidencija, a ako pođete od sebe samih, onda znate koliko je dovoljno pojedinoj osobi da bi mogla se uredno hraniti i preživjeti. Vjerujem da svi planirate o prehrani, zimnici, o onome što će te potrošiti i kako to ravnomjerno rasporediti u porodici da se ima za cijelu godinu ili bar za tjedan dana.
Objesni ponukani razno-raznim novinskim napisima, ponukani rekla-kazala naklapanjima i nagađanjima samo unose nemir u napaćeno stanovništvo ugroženih područja podmećući razne tvrdnje o krađi humanitarne pomoći, odnosno o neraspodjeli iste pa tako i u ovom članku gdje mi nešto nije jasno
…stalno se spominje Gunja, potopljeni, spominje se kako se ne dijeli hum. pomoć, snimljeno skladište. Kao volonter Crvenog križa u Gradištu , savjesno i odgovorno tvrdim da se ovdje radi o nagađanjima, a ne o konkretnom dokazu. Molim gospodina da podastre dokaz; tko to krade humanitarnu pomoć, imenom i prezimenom, neka vozilo dotične osobe snimi, neka dokaže da je volonter ili zaposlenik Crvenog križa taj koji krade. Osobno ću samo upitati; Dragi mještani potopljenih područja, jeste li se zapitali koliko toga će Vam trebati kada se budete vračali u svoje domove? Jeste li svjesni da tad dolazi najgore? Zar nije dobro što su skladišta puna? A kao volonter u Gradištu pozivam sve koji su smješteni u udomiteljskim obiteljima neka javno progovore; da li su gladni, žedni, nespremljeni, da li im štogod nedostaje? Vjerujte više mi je muka od silnih nagađanja i onoga rekla-kazala da mi je sada žao što već mjesec i pol dana volontiram, što mjesec i pol dana niti jedem kako treba, niti sam 10 dana spavao kako treba, a u svom domu sam bio smjestio 13 osoba.
I na ovaj moj osvrt (pisano kosim slovima) javi se moja prijateljica koja mi je uputila odgovor:
Ivice, a dali ste se upitali da i Vi niste sredstvo u rukama tih i takvih ? Crvenom križu ne bih pomogla ni u ludilu jer godinama slušam strašne nehumane priče … ali to je moje iskustvo i iskustvo mnogih koji iz istog razloga nisu okrenuli njihov tlf. broj. Možda ima negdje netko human i u toj organizaciji i radi naivno i volontira iz poštovanja … ali da ona baka koja nosi vrečicu praška iz Crvenog križa koju je dobila na jedovite jade … nema razloga lagati, nema … Slike užasa govore o potrebama … za koje se nema vremena čekati … Iskustva su nam očito različita … Žao mi je ! Ukrasti jer to je kradja … od onih koji su se odrekli svoga za potrebitijeg… nema opravdanja.
Znate, morao sam odgovoriti…
iskreno ne mislim da sam sredstvo u bilo čijim rukama, jer sam volonter, kao takav, mogu napustiti volontiranje kada hoću, odnosno odustati od svega. Ovdje nisam stao u izričitu obranu Crvenog križa, već pojedinca. Kako sami kažete, “Vjerojatno ima i poštenih”, znači, stao sam u obranu svih onih koji su dobronamjerno, zdušno sa srcem pristupili volontiranju u nakani da se pomogne unesrećenima, a takva je većina kojih poznam. Što se tiče navoda o krađama, osobno me boli što su ti navodi tek one fraze, rekla-kazala. Za onu gospođu s vrećicom praška iz emisije “PROVJERENO” NOVE TV, ne tvrdim ništa, niti znam gdje je dobila tako malo hum. pomoći, pogotovo u deterdžentu, ali moram reći slijedeće; Znate li da sam kao volonter sretao se sa nemogućim prohtjevima unesrećenih npr: Prilikom posjete određenih osoba u sabirni centar Crvenog križa glasili su zahtjevi ovako: “Dajte mi original Levisice”, “Ja nosim samo Adidas”, “Želim svježe meso!” da ne pišem dalje. Ali ću navesti i to da kod mene u Gradištu postoji još 5-7 pari čizama iz hum. pomoći, koje su polovne, i ljudi pitaju za čizme, a kada im se kaže; ima, samo ih pogledaju i nitko ih ne uzima. Nadalje, nažalost, susrećemo se s pojavom da je puno osoba prijavljeno na više mjesta, te pokušavaju na svakom mjestu gdje su prijavljeni iskoristiti pravo unesrećenog, a kada otkrijemo takve slučajeve odmah smo mi lopovi i kradljivci jer smo ih spriječili u nakani da na više mjesta uzmu hum. pomoć samo iz razloga kako bi oni stvarni, koji su doista smješteni u Gradištu ishodili to pravo. Isto tako s nama volonterima u Gradištu rade i volonteri iz Gunje, oni koji poznaju svoje mještane i najbolje znaju koliko je članova u pojedinoj obitelji. REZIME…..Sretan sam što ovakvih priča i napisa nema o nama volonterima iz Gradišta, ali da nas nedostaje to je činjenica i ono malo što nas ima uvijek je na usluzi unesrećenima s osmijehom na licu, toplom riječi. Isto tako mislim, da nitko nije otišao nezadovoljan bez obzira što mi imali kod sebe ili ne imali u skladištu.
A na red je došla i raspodjela novca, i kako se piše, svatko evidentiran dobiti će po 4000,00 kn. Vjerujte, strah me je što će biti s novcem pojedinaca. Možda će si sada moči kupiti “original Levisice i Adidas”, a kada se bude moglo vratiti u svoje domove bojim se kako neće imati novca da si kupe ogrijev ili nešto što će im biti prijeko potrebno tijekom zime.
Crveni križ navodi kako su bili u planu od prikupljenog novca kupiti namještaj unesrećenima, i vjerujem da je tako i apsolutno se slažem što su dio novca oročili, pa zar to ne radi i HPB s novcem umirovljenika, ili razno razna poduzeća koja su posrednici između seljaka kada treba isplatiti poticaje, ili novce za urode poljoprivrednih kultura, a tada se nitko ne buni.
Sve savjesne pozivam da si od dobivenog novca bar dijelom obnove stočni fond držeći se one izreke “prvo kravica, a zatim štalica”. A mi volonteri, mi ćemo i dalje pomagati koliko možemo i kako najbolje umijemo.
I znam, da će uvijek biti priče kako je netko nešto ukrao od humanitarne pomoći, ne misleći koliko je pojedini volonter uložio sebe, svojeg slobodnog vremena, koliko je utrošio radnih sati sve na dragovoljnoj bazi.
I nitko ne pita volontera kako mu je, kad suosjeća sa drugima, kad pomaže, bitno je da od volontera se napravi kradljivca i lopova, da se unese nemir. Stoga rado pamtim riječi svog poslodavca kod kojega sam bio zaposlen u trgovini na radnom mjestu trgovca; ” Ivice, sve dok stojiš iza tog pulta, dok izdaješ robu, naplaćuješ račune, u očima pojedinih kupaca ti si lopov, ali znaj da tako većina ne misli, oni te gledaju kao osobu koja radi svoj posao”…
Ivo Mijatović – Ico pučki pisac i književnik
