Jeste li znali?: Županja nije u Slavoniji

Već nekako automatski smatramo kako je Županja u Slavoniji, srce Slavonije volimo reći, ali svako tko se iole razumije u zemljopis reći će vam da to baš i nije tako, jer Županja se nalazi u – Srijemu!

Neki će se možda osjetiti razočarano i degradirano ali vjerujte, Srijem nije ni malo manje znamenitiji od dične Slavonije. Naprotiv, u svojoj povijesti odigrao je vrlo značajnu ulogu. No hajmo redom.

Srijem je zemljopisno područje u Hrvatskoj i Srbiji, odnosno autonomnoj pokrajini Vojvodini, a smješten je između rijeka Save i Dunava, istočno od Slavonije od Vukovara pa sve do Zemuna, gdje Sava utječe u Dunav.

Kao zapadnu granicu mnogi pogrešno uzimaju Bosut, kojemu je početak na Šlajsu u Županji, pa čak i rijeku Vuku (te time još istočnije pomiču granicu između Slavonije i Srijema), uz to i mnogi županjci, želeći zadržati Županju u Slavoniji pomiču granice Srijema istočno od Bošnjaka.

Za istinu, gledajući strogo zemljopisno ali i povijesno, sa izuzetkom nekoliko rubnih naselja, zapadna granica Srijema se prilično točno proteže današnjom granicom Vukovarsko-srijemske županije ( što znači da i Babina Greda pripada zapadnom Srijemu.)

Srijem graniči s Bačkom na sjeveru, Banatom na istoku, Mačvom na jugu te BiH (Semberija) na jugozapadu i Slavonijom na zapadu, što nepobitno Vukovar, Vinkovce i Županju svrstava u Srijem, zapadni Srijem.

Zašto opetovano naglašavam zapadni Srijem? Zato što se zapadni dio Srijema nalazi se u Hrvatskoj, a istočni u Srbiji (tj. Vojvodini). Hrvatski dio Srijema čini veći dio Vukovarsko-srijemske županije sa sjedištem u Vukovaru. Najveći dio Srijema je u autonomnoj pokrajini Vojvodini i upravno pripada Srijemskom okrugu. Manji, najistočni dio upravno pripada Gradu Beogradu (gradske općine Zemun i Novi Beograd).

Površina Srijema iznosi 6.866 km2, od toga je 2.445 km2 u Hrvatskoj, a 3.942 km2 u Srbiji. Gradovi u Srijemu su: Vukovar, Vinkovci, Županja, Ilok, Otok, na hrvatskoj strani, a Šid, Srijemska Mitrovica, Inđija, Ruma, Irig, Zemun, Novi Beograd, Srijemski Karlovci, Beočin, Stari i Novi Slankamen, Stara i Nova Pazova te dijelovi Novoga Sada (Petrovaradin, Srijemska Kamenica) u Srbiji.

Prema popisu iz 2001. godine, u hrvatskom dijelu Srijema je živjelo 204.768 stanovnika sljedećeg nacionalnog sastava:

160.277 Hrvati (78,27%)
31.644 Srbi (15,45%)
2.047 Mađari (1%)
1.796 Rusini (0,88%)
1.338 Slovaci (0,65%)
1.138 Bošnjaci (0,56%)
3.152 ostali (1,54%)
2.553 neizjašnjeni (1,25%)
823 nepoznatih (0,4%)

Kako sam gore već napomenuo povijest Srijema je vrlo zanimljiva i turbulentna. Brojne značajne i odlučujuće bitke su se ovdje vodile. O tome svjedoče brojna izuzetno važna arheološka nalazišta. U prapovijesno doba tu su se razvile Vučedolska (Vukovarska Golubica) i Sopotska (Vinkovci) kultura, a po nekim najnovijim otkrićima Vinkovci su najstariji grad u cijeloj Europi!

Arheološka istraživanja na području Vinkovaca pokazala su postojanje starije faze starčevačke kulture neolitika, prije 7000 godina. Tri autohtone kulture, sopotska i vučedolska kultura, te vinkovačka kultura, nastanjivale su šire područje grada od 4000-1600 g. pr. Kr. U starijem željeznom dobu područje grada naselili su Iliri, a u mlađem Kelti koji su se ubrzo stopili s Ilirima.

Spačvansa šuma prepuna je arheološkog blaga, a kod Vrbanje je pronađen grobni kompleks star čak tri tisuće godina!
Prizor brojnih humaka otkrivenih na Purić-Ljubnju i istraživanja koja se tu provode potvrđuju da je riječ o dosad neviđenom grobnom kompleksu na ovim prostorima.

( Nalazište Purić-Ljubanj predstavlja kompleks od 117 grobnih humaka – tumula, a prema dosadašnjim podacima nastao je u kasno brončano i rano željezno doba. Star je, dakle, približno 3.000 godina.)

Pa i stari Iliri su ostavili u Srijemu tragove svoje kulture, a naročito Rimljani: U prvom stoljeću nove ere, Srijem osvaja Rimsko Carstvo, a Sirmij postaje važan trgovački centar regije, koji će joj i dati ime. Postaje prijestolnica rimske provincije Panonije, a u doba tetrarhije i jedna od dvije sekundarne prijestolnice rimske imperije, koji će i dati brojne Cezare.

Prve zabilježene velike bitke u Srijemu vodile su se već od 6. godine nove ere, kada se zbio Batonov ustanak (Bellum Batonianum) ili Veliki ilirski ustanak, koji je bio najveći vojni sukob između nekoliko ilirskih plemena i antičkog Rima koji je trajao četiri godine; od 6. do 9. godine n. e. U tom sukobu Ilirsko pleme Breuci koje je živjelo na području današnjeg Srijema, vodili su uspješne bitke oko osvajanja Sirmiuma i na mons Almusu (Fruška Gora). Vođena je teška bitka i u močvarama oko rijeke Volsce (Vuka, Hrvatska) gdje Ustanici nanose velike gubitke Rimljanima ali uz cijenu vlastitog uništenja.

Slijedeći značajan događaj koji se odvio u blizini grada 8. ožujka 314. ili 316. godine je bitka između Konstantina (306.–337.) i Licinije (318.–324.). Iako brojčano nadmočniji, Licinije je izgubio bitku nakon koje je uslijedilo primirje. Ovaj se događaj vrlo slabo dokumentira u arheološkom materijalu, osim u velikoj količini novca, ali su izvori vjerno opisali mjesto i tijek bitke. Postoje pretpostavljene lokacije logora i položaja same bitke ali ih treba potvrditi sustavnim istraživanjima.

Koliko je Srijem bio važan za Rimsko Carstvo govori činjenica da brojni rimski carevi i vladari potječu iz Srijema, a svjedoče i brojni gradovi koje su Rimljani ovdje osnovali. Pa tako iz Iloka, rimskoga Cucciuma, potječu njihovi natpisi i glava Dioskura, iz Sotina, rimskoga Cornacuma, tzv. Liberijeva ara, u Vinkovcima, Cibaliji, je pronađeno neprocjenjivo srebrno blago, u Mitrovici, rimskom Sirmiumu, i danas postoje, otkopani, čitavi kompleksi ostataka rimskoga graditeljstva, iz Zemuna, rimskoga Taurunuma, potječu reljefi Herkula, Libera i Libere, brončani kipić Merkura, itd.

Diobom carstva na Zapadno i Istočno 395. godine, Srijem kao dio Panonije postaje dio Zapadnorimskog carstva.

Stoljećima Slaveni upadaju i naseljavaju regiju, a s njima pristigla hrvatska plemena sve više dobivaju na značaju i jačaju. Ostaci Ilira bivaju potisnuti ili asimilirani, a u 7. stoljeću Avari postaju vladari Srijema.

Bugarski vladar Kuver koji je doveo Bugare na Balkan je u ime Avarskoga kaganata upravljao Srijemom, sve do 680. godine kada se iselio sa svojim pristalicama. Timočani, slavensko pleme iz doline rijeke Timok, bježe pod širenjem vlasti Bugarskog kaganata i naseljavaju Srijem.
U prvoj polovici 9. stoljeća se priključuju hrvatskoj državici vladara Ljudevita Posavskoga i tako od tada Srijem postaje sastavni dio svih hrvatskih država kroz povijest, i ruku uz ruku dijeli sudbinu sa Slavonijom.

I Franci su se otimali za Srijem pa su ga osvojili zajedno sa Panonijom, i odmah ga preimenovali po slavenskom imenu Fruzi Fruška gora.

I 827. godine bugarski vladar Omurtag osvaja veći dio Srijema.

U povijesnim činjenicama zabilježeno je da se u srednjovjekovnom hrvatskom kraljevstvu nalazio i Srijem: u darovnici kneza Trpimira splitskoj nadbiskupiji iz 852. navodi se da je područje hrvatske države “sve do obala Dunava i skroz po cijeloj državi Hrvata”

I prema mnogim drugim navodima Srijem je već u ranom srednjem vijeku bio u sustavu hrvatske države a njime je upravljao ban Srijema, jedan od sedam banova u hrvatskom kraljevstvu.

Život u graničnom srijemskom području koje je kroz dugu povijest bio razdjelnica i spoj vjera i civilizacija, za Hrvate je značio stalnu ugroženost identiteta i životnog opstanka. Za Srijem, taj komad plavnog i prašumama obraslog zemlje otimali su se i u srednjem vijeku. Pa tako su Bizantinci nakon propasti Simeonova carstva u 10. stoljeću povratili Srijem, no makedonski car Samuilo ubrzo vraća vlast nad Srijemom i postavlja Sermona da njime upravlja.

Poslije propasti Samuilove države 1018. godine Sermon odbija priznati bizantsku vlast, pa ga bizantski namjesnik iz Beograda Konstantin Diogen uništava i upravlja Srijemom kao počasni vojvoda do svoje smrti 1028. godine.

Romejsko carstvo stvara zasebnu Temu Srijem, koje uključuje i Mačvu, tako da se i s one strane Dunava širi srijemsko ime.

Tijekom 12. stoljeća Ugarska kraljevina trajno osvaja Srijem.

Očito, hrvatska je kultura u Srijemu, prije turske okupacije, sudeći i prema ovim oskudnim primjerima, bila vrlo raznolika i razgranata. Cvat su joj omogućavali moćni hrvatski velmože iz Srijema. (Novija povjesnica, doduše, tvrdi, da neki od njih nisu ni postojali, primjerice, Kres, Kupiša i Rak, pobjednici u ratu s Mongolima, te da je darovnica kralja Bele toj trojici srijemske braće – puka krivotvorina. Olako proglašavanje velikoga broja starih listina krivotvorinama nedvojbeno protuslovi činjenici da su se Hrvati uspjeli stoljećima održati na svome tlu i izgraditi na njemu vlastitu kulturu).

Jedan od najmoćnijih srijemskih velmoža bio je Nikola Iločki, graditelj iločkih utvrda i unutar njih dvora, kojemu ni traga nema, kandidat za hrvatsko-ugarskoga kralja, hrvatski ban, a od 1471. do smrti 1477. i okrunjeni kralj Bosne, vladajući, doduše, samo njezinim sjeveroistočnim dijelom.

Hrvatski su velmože u Srijemu nastavili ono što su već Rimljani bili započeli: isušivali su močvare, gradili ceste, podizali palače i sakralne građevine, sadili vinograde. (Srijemska su vina, uzgred, bila nadaleko poznata i za turske vladavine, jer su muhamedanci trgovali s »nevjernicima« i vinom, pa poljski renesansni pjesnik Jan Kochanowski spominje u svojim stihovima, kao znak bogatstva, i podrum sa srijemskim vinima). Srijem je zato, do turske okupacije, bio, kao i Slavonija, »cvatuća pokrajina«, kako veli dr. Josip Buturac, s razvijenom i bogatom kulturom.

U razdoblju turske vladavine, od 1526. do kraja 17. stoljeća, Srijem je opustio, a nakon izgona Turaka, habsburška je monarhija šakom i kapom dijelila ili pak prodavala negdašnje posjede hrvatskih velmoža stranome plemstvu: Odescalchi su, primjerice, dobili Ilok u znak zahvalnosti što je papa Inocent XI. iz njihove obitelji, pružio veliku novčanu pomoć za ratove, u kojima su Turci protjerani iz Slavonije i Srijema. Brojne posjede dobili su i Srbi ili Rašani, koji su pod vodstvom pećkoga patrijarha Arsenija Crnojevića 1690. izbjegli iz Raše i naselili se u Srijemu, Slavoniji, Bačkoj i Banatu. Svi ti stranci nisu imali nimalo osjećaja za tlo koje su naselili, te su rušili i ono što je pod Turcima ostalo sačuvano: primjer za to neka bude tvrđava Gorjanskih, Talovaca i inih hrvatskih velmoža u Vukovaru, koju je sredinom 18. stoljeća srušila Vojna krajina, odnosno Austrija.

Štoviše za postojanja Vojne krajine, čije je trajanje neopravdano potrajalo, austrijske vlasti su favorizirali srpske časnike, dajući im razne povlastice.

Opetovani zahtjevi Hrvatskog sabora da se Srijem preda jurisdikciji Sabora i podloži banu, potaknuli su odluku Marije Terezije kojom je 1745. obnovljeno županijsko uređenje rekonstrukcijom triju slavonskih županija (Virovitičke, Požeške i Srijemske). Prvi župan obnovljene Srijemske županije bio je barun Marko Pejačević koji je poticao naseljavanje novog stanovništva, Nijemaca i Hrvata. U jednom prijašnjem članku pisao sam o dolasku Šokaca u Posavinu.

Doseljeno stanovništvo brojčano je osnaživalo autohtonu hrvatsku zajednicu. Pod upravom županije srijemske bili su samo dijelovi Srijema, odnosno njegova sjeverna polovica u Podunavlju do blizu Petrovaradina. Ostatak Srijema bio je uključen u krajiški sustav sa sjedištem u Petrovaradinu.

Potrebno je naglasiti da je u Srijemu, točnije Petrovaradinu 16. listopada 1801. godine rođen Josip Jelačić koji je kasnije postao hrvatski ban. Međutim, istodobno započinje barokizacija preostalih srednjovjekovnih crkava i gradnja baroknih i crkava, i samostana, i dvoraca, i palača. Unutar zidina baroknih franjevačkih samostana, u franjevačkim učilištima, počinju nicati književni i znanstveni spisi na hrvatskom i latinskom jeziku.

Zbog svoga položaja na krajnjem istoku Hrvatske, kao i zbog turske okupacije koja je trajala više od stoljeća, gotovo dva, uključio se Srijem razmjerno kasno u hrvatsku literaturu.

Dvadesetak pisaca, koji u 18. stoljeću djeluju u srijemskim franjevačkim samostanima i učilištima (Vukovar, Ilok i Petrovaradin), malokad se spominju u pregledima hrvatske književnosti, jer njihova je umjetnička razina nevisoka, neznatna, no oni svjedoče o nemalenim pregnućima, o nastojanju da se u pustoši, koja je ostala nakon osmanlijskoga »vojnog tabora«, kako bi rekao Stjepan Radić, uključe svojim književnim i teološkim djelima u europsku uljudbu, štoviše, da je upravo tim djelima promiču. Oni svjedoče također o neprekinutoj hrvatskoj nazočnosti na srijemskom tlu, jer polovica od njih su domaći sinovi iz Vukovara, Šarengrada, Iloka, Tovarnika, a drugu polovicu tvore pak došljaci, profesori na srijemskim franjevačkim učilištima, uglavnom Hrvati iz Slavonije, te stranci koji su pisali na latinskom jeziku.

Srijemske pisce 18. stoljeća možemo usporediti s onim njihovim suvremenicima, koji su u zapuštenom Srijemu krčili prašume, isušivali močvare, probijali kroz njih ceste, uspostavljali kočijske i brodske pruge, a pisce 19. stoljeća s onima koji su u njihovo doba osnivali već bolnice, brzojavne urede, tiskare, listove, kulturna društva itd. Prvi su stvarali utrenike, potonji su na njima gradili.

U daljoj povijesti, ukinućem vojne krajine 1881. Srijem je u cijelosti pripojen Hrvatskoj što utječe na buđenje hrvatskog duha u javnoj sferi. Hrvatski jezik je postao službeni a i pokreće se hrvatska nakladnička djelatnost. U Vukovaru je pokrenut list Srijemski Hrvat, list za politiku kulturu i zabavu. Osim novina tiskare su izdavale knjige i brošure na hrvatskom jeziku. U to vrijeme osnovana su i prva pjevačka kao i kulturna društva, čitaonice i školske zadruge. Zbog političkih prilika i teritorijalne pripadnosti Hrvatskoj razumljivo je što se najveći broj hrvatskih na prijelazu sa 19. na 20. stoljeće nalazio i djelovao u Srijemu u odnosu na Bačku i Banat.

Srijem je za svo vrijeme postojanja Jugoslavijâ, odnosno u dijelu Srijema koji je ostao u Srbiji, bio sustavno rashrvaćivan. Za Kraljevine Jugoslavije, Zemun se pripojilo Beogradu, istočni dio Srijema je organiziran kao dio Dunavske banovine (kojoj je sjedište bilo u Novom Sadu), a zapadni je dodijeljen – Drinskoj banovini, kojoj je sjedište bilo u Sarajevu. Takva upravna organizacija Srijema je bila sustavno upravno komadanje radi kidanja svih veza sa Hrvatskom, iako je povijesno, sve do preorganizacije Kraljevine SHS u banovine, Srijem bio vezan sa ostatkom Hrvatske.

Tijekom Drugog svjetskog rata djelovanje hrvatskih društava u Srijemu svedeno je na minimum, a na kraju rata Hrvati na položajima u gradskim i općinskim vlastima bivaju protjerani, odnos prema Hrvatima u Srijemu postaje rigidniji pa dolazi do ukidanja hrvatskih društava i oduzimanja prostorija.

Tjeranje Hrvata na razne moguće načine je bilo posebice izraženo u ratnim i poratnim godinama Drugog svjetskog rata, “godinama obaveza”, 1971. (za “hrvatskog proljeća”)[8], a najjače etničko čišćenje je doživio za ’90-ih, za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, kada je sustavno očišćen.

Svo to čišćenje je bilo s namjerom promjene etničke strukture, odnosno radi prisvajanja teritorija. O tome je znanstvenik Rudolf Horvat pisao 1930-ih, navevši u svom radu 101 srijemsko mjesto s hrvatskom većinom, dok u listopadu 2007. u srbijanskom dijelu Srijema skoro i ne postoji mjesto s hrvatskom većinom.

Nakon istjerivanja Nijemaca iz Srijema koncem i poslije Drugog svjetskog rata, u njihove kuće se naseljavalo Srbe, planski izmijenivši etničku sliku.

I početkom Domovinskog rata 1991. godine Srbija je htjela osvojiti Srijem pa su se tu vodile žestoke borbe.

Danas je Srijem podijeljen. U istočnom dijelu koji je u republici Srbiji gotovo da nema više Hrvata. Zapadni, hrvatski dio, nakon Domovinskog rata suočava se sa problemima uništenog gospodarstva i iseljavanje mladih stanovnika koji ne vide budućnosti u zavičaju.

Dakle od sada slobodno i sa ponosom možete reći da se Županja nalazi u Srijemu, – zapadnom Srijemu.

Priredio Zoran Lucić travanj 2019