Poštovani čitatelji, od danas ćemo vam svakodnevno donositi po nekoiko stranica romana “Muke po Andriji i druge pripovjetke”, zajedničke knjge Ive Mijatovića iz Gradišta i njegove kćeri Katarine, koji je naišao na dobar odjek diljem Hrvatske. Prvo izdanje romana objavljeno je 2007.god., drugo i treće 2008, a četvrto u rujnu 2009.
Kako je knjiga objavljena u nakladi od 2500 komada u četiri izdanja, može se nabaviti diljem Hrvatske u svim većim gradskim knjižnicama od Županje do Dubrovnika, a između ostalog i u knjižnicama grada Zagreba. Prema KIS-u knjiga je svrstana u lijepu književnost.
Za ovaj roman dobila se POHVALA HSK (Hrvatski sabor kulture).
Autor je 2010. godine, od HSK, za neobjavljeni roman “ZA KORICU KRUHA” dobio plaketu MIHOVIL PAVLEK MIŠKINA. Recenziju za taj roman dao je gosp. Borben Vladović. pripremi je rukopis romana LOVAC U SJENI ŠUME.
PREDGOVOR
Pisci su čuđenje u svijetu.
Parafraza je to stiha velikog pjesnika Šimića o pjesnicima. S piscima je isto. Tko je pisac? Kakvu školu treba završiti? Moglo bi se postaviti još niz pitanja. Odgovori mogu biti ovakvi i onakvi. Pisci idu svijetom a njihove oči, velike i nijeme, rastu pored stvari. Opet riječi slavnog pjesnika. Da, pisci vide, uočavaju, slušaju pamte i prenose na papir.
Odvažiti se, zapisati i objaviti nije mala stvar. Pisci poučavaju, opominju i čuvaju od zaborava. A prava je riječ tvrđa od kremena i trajnija od čovjekova života. Život kažu piše priče, priče prerastaju u povijest a povijest je učiteljica života. I tako u krug.
Pred vama je, štovani čitatelji, čovjek koji se usudio zapisati, zabilježiti, predstaviti. Odaje čovjeka duboko uraslog u slavonsku ravnicu, opijenog njenim jutrima, rosama, žitima, zalascima sunca, masnom brazdom, zemljom hraniteljicom. Srastao s takvom prostranom, plodnom i blagoslovljenom zemljom, jasno kroz svoje djelo daje na znanje koliko je voli, ma od kud došli njegovi preci. On s tom zemljom živi, upija je svakim njenim jutrom i svakom riječi starinskom.
U vremenu otežalom tuđim riječima Ivica vješto u tekstu povezuje staro i novo. Teško je razumjeti da mladi danas ne znaju što je otkos, otava, ornice…, a vrlo dobro znaju za backstage, brifing, chat, cool, deja vu i sl. Istina je, ma koliko boljela. Otkinuti zaboravu ma i nekoliko riječi starih, slavonskih, zaboravljenih zaslužuje pohvalu.
Ivicu je Slavonija odnjihala, ogrijala, zaštitila, obdarila talentom i voljom. Kako bi smo danas čitali, uživali, prisjećali se da nije bilo hrabrih. Bez ikakvih pretenzija stavlja na papir priču ispisanu životom. Život svakome daje šansu i mogućnost izbora a jedinka odabire. Glavni lik ove priče imao je ili nije imao mogućnost izbora. Nekada nas izvanjske okolnosti natjeraju izabrati i protiv vlastite volje i uvjerenja. I u svima nama živi dvojba jesmo li dobro izabrali, jesmo li trebali drugačije i jesmo li doista kovači vlastite sreće. To su pitanja, a odgovori???
Oni su u nama a i ova priča govori kako da ili kako ne živjeti.
Katarina Mijatović – kćer Icina
Htjeli mi to ili ne, u životu djeteta roditelji su prvi uzor. Iz njihovih odluka, postupaka, života, djeca rastući upijaju i prihvaćaju ili odbacuju roditeljski model.
Rođena u brojnoj obitelji, vrlo rano shvaća da je za dijete najvažnije biti okružen onima koji ga vole. Na ljubav se uzvraća ljubavlju, zar ne? No ljubav nije samo muško ženska. Ljubiti bližnje, dom i grudu zemlje, prirodu u kojoj je sve savršeno, naš je imperativ. Dajući uzimamo i uzimajući dajemo. Zakotrljajmo grudu dobrote a ona će se na svom putu umnožavati. O toj dobroti šapuće nam Katarina u svojim uracima. Dobri roditelji, dobra baka, dobar učitelj. Kakva si ti sretnica!!!
Katarina se vrlo rano u svom životu susreće s iskonskim životnim vrijednostima, u sredini gdje je još važno ono nešto ljudsko, pošteno, moralno, daleko od hladnoće, otuđenosti, profita i ostalih niskih moralnih vrijednosti.
Zato je zagrljaj njene bake mek i topao poput „guščjeg krila“, a miris staje i mlijeka opojan. Dok današnji mališani muzu „ljubičaste krave“ Katarina osjeća na svom licu pravi, topao mlaz mlijeka i u njemu istinski uživa.
Odrastajući u svom okruženju istinskog sljubljivanja čovjeka i prirode Katarina prenosi na papir svoje utiske i zapažanja.
Ako jednog dana i ne preraste u pisca čije će nas stranice bodriti, veseliti, tješiti, uvjerena sam da će srasti u osobu svjesnu pravih vrijednosti života.
Božana Čajkušić – učiteljica
Ivo Mijatović – Ico: Muke po Andriji
Svaki čovjek ima priču, a svaka priča dio je povijesti. Zato pričajte! Kako će se znati o meni, vama i drugima i kakvu ćemo povijest ispisati šutnjom?
Silazeći na kolodvoru prvo što je Andrija ugledao bila je velika zgrada s kakvom se do sada nije susretao. Ogromno sivo zdanje protezalo mu se cijelim vidokrugom. Gdje god bi pogledao ispred sebe vidio bi samo prozore, vrata, nadstrešnice, a ispod njih stajale su poput engleskih vojnika uredno raspoređene plinske svjetiljke. I to ne običnih vojnika već onih koji su čuvali Bekinghamsku palaču engleske kraljice.
Uredni, dotjerani, a k tome sjajni i ulašteni ostavljali su upečatljiv dojam na ovog putnika koji se tek sada našao u jednom velikom gradu. Slučajnost ga je tu dovela.
Osvrne se oko sebe. Promotri klupe na kojim su se izležavali pijanci, te pomisli:
«E da vas dado vidi…ne bi se vi tu izležavali…radili bi već u polju!», te posegne u džep svog kaputa vadeći malen, okrugao sat što se nalazio na podužem lancu. Kazaljke su pokazivale peti sat u što je skoro bio uvjeren jer na istoku se dan pomalo vukao tjerajući noć ispred sebe. Svjestan kako je prerano stigao na svoje odredište zaputi se do klupe na kojoj je sjedila neka sitna žena pored koje su se nalazile dvije ogromne košare. Mogao je izabrati bilo koju klupu, međutim, samo je na ovoj bilo dovoljno mjesta, a i osoba kojoj je prilazio činila mu se prijatna i pomalo stidljiva. Duboko u sebi osjećao je kako pripadaju istom staležu.
«Slobodno?!» – upita
«Kak ne…gospon!» – rekne, pomičući se više k rubu ostavljajući dovoljno prostora da su sada tu mogle sjesti još tri osobe.
Lagano se spusti, više drugom kraju. Namjesti se tako da je mogao promotriti ženu. Uočio je njenu nošnju, bjelina s nešto malo čipke, rubina iznad lakata podvezana crvenim mašnama, a ispred nje šarena kecelja urešena šljokicama na kojoj je prevladavala isto tako crvena boja, međutim platno od kojeg je bila načinjena podsjećala ga je na gospodske oprave kakve su se u posljednje vrijeme mogle naći i u Županjskim trgovinama. Svijetlo žuta kosa svezana u pletenice isticala je bljedunjavo lice načičkano malim točkicama. Bez obzira na njenu pjegavost učini mu se simpatična.
Ponovno posegne rukom u džep vadeći sat koji sada zabliješti pod svjetlom svjetiljke ispod koje se nalazila klupa. Činila mu se vječnost kako sjedi tu. Međutim tek je prošlo pola sata kako se našao na kolodvoru. Otpuhne u njedra.
«Kaj je gospon…a k tom bolje skrij taj veker?!» – rekne pokazujući na sat koji je još uvijek držao u ruci i nastavi: «Ovdi ni dobro pokazivat zlato…ima svakakvog ološa…lopova i pijandura. Vid te te bogce… za dinar bi vas zatukli, a kamoli za zlatan sat!» – završi prodiku, a potom zavuče ruke u jednu od košara vadeći zamotuljak.
Kao ofuren, brzo vrati sat u džep dobrano ga opipavši a pri tome provjeri zakačku na istom ne bi li se uvjerio kako je dobro zakvačen. Strese se od same pomisli da bi mu ga netko mogao ukrasti, a potom se sjeti očevih riječi: «Evo ti vaj sat, moj je…a virujem da će isto tako bit i tvoj…kako ćeš doć u Zagreb bez sata…valjda si ti gazdinski sin…dobro ga čuvaj!!!»
Miris sira poškaklja mu nosnice. Pogleda prema ženi. U njenim rukama nalazio se poveći komad savijače očigledno sa sirom, jer se miris istoga primamljivo širio okolinom. Halapljivo je gutala, ne obraćajući pažnju što je probudila skitnice na klupi do njihove.
Jedan od njih ustane. Visok, krupan, razbarušene kose, velikog i okruglog neobrijanog lica djelovao je poput gorskog medvjeda. Protegne se tako da se njegov ogroman kaput raširi za pokretom ruku čineći ga još većim i snažnijim. Poput divlje mačke sruči se na žutokosu ženu otimajući joj savijaču iz ruku. Vjerojatno po dogovoru za njim poskoči njegov prijatelj, nađe se do njega i u trenutku izvadi još nešto iz korpe te obojica stanu bježati. Nestanu kroz neka vrata i izgube se.
Djevojka u svojoj bljedoći porumeni, krv joj napuni obraze, a oči zaiskriše dvije suze što su se počele lagano spuštati niz obraze, vrat, sve do vezica rubine nad nadimljućim grudima. Vidjela se njena nemoć i postiđenost. Svakako je bila pre nježna kako bi se oduprijela dvojici nasilnika. Pokunjeno spusti glavu, a šakama sakrije lice privlačeći ga na grudi.
Shvativši njenu nelagodu i sam Andrija se postidi jer nije pomogao sirotoj djevojci već se vješto izmakao s klupe, a rukama pritisnuo sat koji mu otac dade za putovanje. Nije pokupio ni svoju torbu koja se nalazila tik uz klupu, ali na svu sreću skitnice ju niti ne pogledaše.
Teško mu je bilo vidjeti djevojku kako plaće.
Kada bi se i našao u takvim situacijama nikada nije znao kako postupiti. Obuzmu ga osjećaji. Poželi ju zagrliti i utješiti, ali se poboji njene reakcije. Prokune sam sebe. Htio joj je pomoći, a našao se u takvoj situaciji da nije znao niti umio. Do sada je u selu uvijek nalazio lijepe riječi za djevojke. Ovo nije bilo selo, a niti netko koga poznaje. Svjestan te činjenice prikrade se svojoj torbi. Taman kada ju je smještao preko ramena začuje odlučan glas:
« Vi gospodin…znala sam…šonjo i kukavica…opljačkali me kraj muškarca… na moju kecelju…skrij muškost?!!» – sipala je porugljive riječi na njegov račun i još k tome odvezala kecelju bjesomučno mu je nudeći;
«Na…na…pokrij se!»- unosila mu se u lice. U svojoj nemoći nije niti shvaćala kako ga je lupala skupljenim šakama po prsima. Udarala je po njemu kao seoski bubnjar po svom bubnju kada želi dati objavu na znanje.
Dobrano osjetivši njeno bubnjanje po svojim prsima, tako da mu je već pričinjavalo bol, on ju uhvati za šake govoreći:
«Hej…stani malo…ubi ti mene…nisam ja vreća!» da bi ju u slijedećem trenutku odgurnuo od sebe. Ona zapne o kamen grubo potarackanog kolodvora, spotakne se padajući na leđa, te udari glavom o svoju korpu koja se prevrne. Cio sadržaj korpe raspe se po kamenu. Okupljena gomila koja ih je nijemo promatrala, a gdje-kad nešto šaljivo i dobacila odjednom se poput bijesna grabljivca raširila oko klupe kupeći namirnice očigledno pripremljene za prodaju na placu. Nisu ih vračali. Svaki bi nešto dograbio, strpao u njedra ili pod mišku i samo nestajao kroz visoka i široka vrata gdje su se do malo prije izgubila i ona dva lopova zbog kojih nastade sva gužva i metež.
Uvidjevši kako to nije u redu, poskoči, prihvati djevojku te ju smjesti na klupu, a potom u silovitom trku nestane i on kroz vrata. Gledajući očima jastreba pokušavao je raspoznati osobe koje su se okoristile tuđom nedaćom. Dohvati jednoga koji je pod miškom nosio lijepo oblikovani kolut sira. Istrgne mu ga i opali pljusku. Ovaj se počeše po obrazu, odveć pijan da bi shvatio o čem se radi, a drugom rukom samo odmahne i teturajući nastavi dalje.
„Milicija…milicija!“ – poviče neko od prolaznika.
Odustane od daljnje potrage imajući na umu kako nije u svom mjestu, a k tome još bi mu trebalo da ga odmah privede milicija koja je ionako bila čest gost u njihovom domu.
Vračajući se u kolodvor začuje nježan i mekan glasić; « Gospon…gospon… možda je i ovo vaše!?»
– prozbori vižljasta djevojka pored koje je stajao muškarac u čijem se pogledu moglo vidjeti pijanstvo. Zastane. Zaledi pogled na predivnoj ženskoj pojavi. Elegantno odjevena u svilene oprave, sa širokim šeširom koji je krasio veliko paunovo pero, blago navučen preko njenog pogleda činio ju je još zagonetnijom. Nije joj vidio oči, ali po puti lica i njegovim crtama uvidi da se radio o njegovanoj osobi koja je držala do svog izgleda. Promotri joj ruku na kojoj se nalazila crvena rukavica od tila toliko prozirna da su se vidjeli bijeli prsti s dugim uredno dotjeranim noktima. Zapazio je kako nema burmu, a preko druge ruke visjela joj je platnena torbica načičkana sjajnim šljokicama. Munjevito razmišljajući pokušavao ju je usporediti s djevojkama iz sela. Niti s jednom nije imala sličnosti. Bila je posebna. Nešto što je uvijek želio imati pored sebe.
«Uzmite…moje nije…vidjela sam kad je ispalo nekom nitkovu…bježao je!» – rekne pružajući mu malenu od vune pletenu torbu u kojoj se vidjelo razno voće. Osjeti njenu blizinu. Miris jasmina širio se oko nje. Pogleda na njene grudi koje su poput prezrelih dunja smjelo izvirivale iz dekoltea koji je više otkrivao nego pokrivao njena prsa.Zibale su se u ritmu otkucaja srca. U mislima ih zagrize. Osjetio je poriv muškosti.
«Idemo lutko!»- povuče ju muškarac za ruku.
«Samo tren!» – rekne, te izvadi malen komadić papira iz svoje torbice te ga ugura Andriji u ruku, a drugom mu doda torbu. Dodirnu im se prsti. Poput munje prože ga val uzbuđenja. Osjetio ga je od ruku, preko kičme sve do nožnih prstiju kojima odjednom posta tijesno u njegovim visokim kožnim čizmama. Koljena mu zaklecaše.
Ona se nagne k njegovom uhu šapćući: « Takve ja volim…jake muškarčine…a ne ove gospodičiće!» – pojača još više osjećaj muškosti u njemu. Okrene se, uhvati muškarca pod ruku te se počnu udaljavati prema obližnjoj uličici. Znatiželjno se okrenuvši ovlaš dodirne usne, skupi šaku te ju ispruži šaljući mu poljubac. Čovjek s kojim se udaljavala povuče ju te pritisne uza zid neke žute zgrade. Bez imalo srama stane joj dodirivati stražnjicu, a drugom rukom vrludao je njenim tijelom dodirujući joj grudi, struk, bokove. Jezikom je plazio njenim licem i vratom, pri tom ostavljajući debele tragove sline poput pastuha kad zaskoči kobilu.
Andrija se okrene. Iza sebe je čuo hihotanje djevojke i nerazumljive riječi pijanog muškarca.
Spreman zagaziti u kolodvor, odnosno čekaonicu kroz koju je malo prije protrčao ugleda ispred sebe djevojku zbog koje se našao na drugoj strani zgrade. Stajala je uspravno s košarom na glavi pridržavajući ju rukom, a u drugoj preko lakta nalazila se smještena manja korpa.
«Bože!» reče sam sebi u bradu. Pohita k njoj htijući joj pomoći. Ona zastane, pomakne se u stranu, nastavi koračati. Gipko tijelo zibalo se pod teretom a rubina nemirno vijorila svakim njenim korakom. Shvativši kako se ljuti, Andrija joj prepriječi put.
«Na…gospoja…ovo je vaše!» – ispruži ruke u kojima se nalazio sir i torba.
«Nisam ja nikakva gospoja…stavi tu!» -odsječe odrješito pružajući mu košaru koja se nalazila preko ruke.
Andrija umetne sir i torbu u istu. Primijeti kako joj lecnu lakat. Bez imalo razmišljanja dohvati košaru u svoju ruku.
«Teška je…kako ona sve to može nosit!?» – pomisli.
Šutke je hodao za njom. Nije se usudio ni pitati kamo ide, a kamoli ju pitati za ime. Uvidio je kako se iza sitna tijela krije snažna, izdržljiva djevojka. Čas bi gledao u nju, čas u krajolik kojim prolazi. Sa čuđenjem je promatrao zgrade koje su se nalazile lijevo od njih. Pogledom bi propratio na prozorima gdje-kojeg ranoranioca kako se protezao nakon sna, a neki bi opet na balkonima upražnjavali jutarnju tjelovježbu još uvijek onako u pidžamama. Učine mu se smiješnim tako odjeveni jer on nije poznavao pidžame. Najslađe mu je bilo spavati na perini u dugim gaćama. Tijelo slobodno, golo. Ništa ga nije sputavalo niti stezalo oko struka i ruku. Volio je osjetiti svoje tijelo nesputanim, slobodnim.
Dolje ispred sebe ugledao je uzane tračnice koje su vijugale usporedo sa puteljkom kojim su se kretali. Desno od njih velika i ogromna stabla svakojakog drveta. Neka od njih nije poznavao niti ikada vidio u Slavoniji, osim stabla kestena i lipe koja su se nalazila u središtu njegova sela. Pogledom potraži hrast, jasen i brijest. Nije ih pronašao, tek je ugledao mlađahne jablane kako su se vješto izdizali u nebo.
Snažno kloparanje, a potom pisak poput zviždaljke preplaši ga tako jako da se u trenu našao pored djevojke čak ju obišavši nezaustavljivo pomičući se sve više desno od tračnica.
Djevojka se slatko nasmije.
«Kaj je gospon… to je tramvaj…ne znate?!» podrugljivo ga podvuče, shvaćajući da nije odavde, a možda da se čak i prvi put nalazi u Zagrebu.
«Ako ti nisi gospoja, nisam ni ja gospodin!» – ljutito odgovori, svjestan kako se izrazito osjetio njegov strah pred naletom kloparajuće nemani.
«Ovdje gospon nema puno konja…imamo struju…tramvaj…automobile, a još ponekad netko sa sela dođe na plac konjima…da…imamo i pokoju kočiju, al u njojzi se ne vozi svatko!» rekne, gledajući u njegovu opravu.
«Uredan je…ali previše seljački odjeven!» -zaključi, gledajući u kaputić koji ju je podsjećao na iste onakve koje su nosili jahaći na smotrama, a isto tako i po visokim konjičkim čizmama u kojima su se nalazile uske zelene rajtozne umetnute tako da su mu pažljivo ocrtavale listove nogu. Bojažljivo pogleda u njegovu mišićavu stražnjicu i bedra.
U poređenju sa sobom imala je osjećaj da se nalazi iza samog Samsona, o kom je čitala u Bibliji. Poželi biti Dalilom. Gospodaricom koja će mu odrediti životni put.Žena zbog koje će izgubiti glavu. Zabezeknuto shvati kako je dodirnula njegova široka pleća, gledajući u njegov vrat koji je prekrila malo duža crna kosa. Nije se ni osvrnuo. Lakne joj.
Rasterećena ljutnjom i smirena, nakon nekog vremena zapodjene razgovor;
«Otkud ste…gospon?» – upita
«Ja nisam gospon…prestani me tako zvati…zovem se Andrija!» – reče, okrenuvši se prema njoj.
«Još ste uplašeni…ta nitko vas ne zna ovdje…jel tako!?» prozbori pokušavajući rastjerati u njemu nakupljeni strah koji se stvori od nepoznavanja gradskih prilika u kojim se našao.
«Nisam…samo sam ljut!» – odgovori s nešto manje straha, a potom nastavi; «I nisam odovud…ja sam iz Slavonije!»
«Mogla sam si i mislit…odala te obleka!» – otkrije mu svoju spoznaju, koja joj se vrzmala glavom otkako se spustio iz vagona na peronu.
„Ko!?“ – zabezeknuto upita.
„Garderoba, odjeća!“ – pokaže na njegovu opravu.
….nastavlja se…
