RIMSKI PLOVNI KANAL SAVA – DUNAV KOD ŽUPANJE

Rim je u Panoniji prisutan još od republikanskih vremena. Za vladavine prvoga cezara Augusta područje Slavonije definitivno pada pod vlast Rima i ostaje u vlasti Rima sve do propasti zapadnog dijela carstva.

Rimljani sa sobom donose i svoj latinski jezik i kulturu, sa svih strana golemog carstva dolazi novo stanovništvo; vojnici, trgovci, roblje, koloni, obrtnici i mnogi drugi, vremenom se mješaju sa starosjediocima i tvore novu veličanstvenu antičku, Rimsku civilizaciju kojoj pripada cijeli tada poznati svijet. Da bi efikasno funkcioniralo golemom carstvu trebala je dobra prometna infrastruktura, gradile su se brojne ceste a gdje je god bilo moguće koristili su prirodne vodotoke i osposobljavali ih za unutarnju plovidbu u svrhu lakšeg i boljeg prometnog povezivanja.

O važnosti plovidbe Savom u antici Ivo Bojanovski piše;

„Važnost plovnog puta naglašava i smještaj veterana ravenske flote u Sisciju kada ova postaje kolonijom. Želi se potaknuti plovidba Savom, pa je u gradu smještena i panonska riječna flota (Classis Flavia Pannonica). Promet rijekom se naslanjao na cestu Siscija-Sirmij tvoreći jedinstveni obrambeni i ekonomski sistem.“ ¹

Vrijednost prometnog položaja izvorišta Bosuta ( između Štitara i Županje ) rimljani su vrlo brzo uočili, naime odavde se prirodnim vodotocima uz manje intervencije moglo stići do Cibalie a odatle Ervenicom i Vukom do Dunava i dalje na sjever do Aqvinciuma, velikog zimskog logorišta sjevernih legija ( današnja Budimpešta ).

„Ovuda je nekada išao stari rimski kanal Dunav – Sava koji je tekao smjerom rijeke Vuke, potoka Ervenice i Bosuta sve do Štitara kod Županje i tu se taj kanal spajao sa Savom.“ ²

O kanalu piše i Ivana Iskra–Janošić ;

„Značajnu je ulogu u povezivanju dvaju slijevnih područja Bosuta i Vuke imao Bosut. Kao glavni odljevni vodotok Save koji je djelovao kao njezin rukavac spominje ga i Zosim, navodeći savski splav kraj Cibala, a primao je vodu na prostoru najvećeg meandra nastalog između Štitara i Županje (položaj naselja Ad Basantae) nastavljajući na sjever“.³

U nastavku članka pokušati ćemo preciznije locirati spojni dio kanal između Save i Bosuta. Prije svega potrebno je utvrditi antičku hidrografsku situaciju tj. ondašnji položaj toka Save i savskih rukavaca. U tu svrhu poslužiti će nam suvremena satelitska snimaka područja ( karta 1.).

 
Karta 1. Sava-stari tok i vodotoci – izvorišta Bosuta

Sava je nekada imala drugačiji tok, na satelitskim snimcima pažljivom oku neće promaknuti obrisi nekadašnjeg toka Save. Sava je nekada tekla u drugom smjeru od mjesta današnjeg Repovca ( Savskog kupališta ).Vjerovatno je na tom djelu u prošlosti nešto zapriječilo tok, možda nagomilano drveće, pa se počeo taložiti teži materijal i polako zatrpavati korito što je vremenom prouzrokovalo promjenu smjera toka. Cijelo područje starog toka danas je barsko i nisko. Sava je za visokih vodostaja ovuda tekla i prirodnim vododerinama dolazila u tok Bosuta, obilno ga hraneći svojim vodama.

Karta 2. ostaci kanala

Pretpostavka je da su sličnu hidrografsku situaciju zatekli i Rimljani. U to doba Sava je vjerovatno drugačije oblikovala meandar oko današnje Basutske na način da je „vrh“ meandra bio nešto južnije tako da je spajanje kanalom Save i Bosuta sa toga položaja bio najlogičniji.

Preko današnje rudine Sitno i Mlično u k.o. Štitar vidljiva je udolina koja iz Save vodi sjeverno prema potoku Teča s kojim se spaja nedaleko današnje pilane Šiška te preko bare Kropičevo i velikom prirodnom depresijom rudinama Novi i Stari Gaj dolazi u Bosut.

Udubina je široka od 12-15 metara i pruža se preko obradivih površina u duljini od cca 1800 metara, dubina varira, oko 1-1,5 m. Satelitska snimka područja pokazuje u većem djelu pravocrtnu trasu udoline što nagovješta mogućnost projektiranja i iskopa ( karta 2. i 3. ).

 
Karta 3. Trasa kanala

Kao što je vidljivo sa snimke kanal se pruža rubom staroga toka i spaja se sa vodotokom Teča. Zašto su se graditelji odlučili na iskop kanala rubom staroga toka ako su imali mogućnost plovidbe starim tokom?

Spojni kanal je nakritičniji dio drevnoga plovnoga puta. Plovidba starim tokom bila je moguća samo za visokog vodostaja Save. Za nižeg vodostaja zbog vodopropusnih slojeva voda se izjednačavala sa razinom savske vode ( fizikalni zakon spojenih posuda ) tako da je stari tok ostajao suh, bez vode. Na taj način se plovni put nije mogao koristiti tijekom sušnijih razdoblja i upravo zbog toga graditelji kopaju spoji kanal rubom staroga korita na nepropusnom, glinovitom terenu ( možda su ga i graditelji nekim zahvatom učinili nepropusnim ). Ovaj spojni kanal za sušnog razdoblja nije mogao imati direktan spoj sa Savom već je bio zatvoren branom i terete sa lađa trebalo je pretovarati. Teča je u kanal unosila oborinske vode i na taj nači održavala potrebnu razinu vode za cijelogodišnju plovidbu, osim za jakih zima kada se voda smrzavala i onemogućavala plovidbu. Kanal se nastavljao prirodnim vodotokom Teče do bare Kropičevo a onda je odlijevnim rukavcem preko rudina Novi i Stari gaj dolazio u Bosut ( vidi kartu 3.).

Priložene fotografije – 1, 2 i 3 -ostaci kanala ( karta 3. ) – prikazuju ostatke kanala koji nakon 1600 godina propadanja ne mogu biti impresivni. Detaljnije arheološko istraživanje potvrdilo bi ili opovrglo postavke o spojnom kanalu.

Vodeni put Savom, od Siscie pa Bosutom do Dunava ili Savom dalje do Sirmiuma u antici imao veliko značenje s obziromna to da je vodeni prijevoz uvijek bio sigurniji, jeftiniji i efikasniji od cestovnog. Uz Savu se pružala i rimska cesta Siscia – Sirmium, njeni ostaci oko Županje i Štitara biti će tema slijedećeg članka.