«Stani čika Drago…nisam došo da se ženim…prvo škola!» – rekne sjećajući se očevih riječi kada je prenoćio kod Janje te mu održao prodiku. Dado je dado, on je tako reko i mislim da je to u redu, razmišljao je.
«Nisam rekel da se ženiš…već da se potrudiš oko nje…da imaš nekog dok si ovdje…al pazi nije pokvarena!» – napomene starac.
Jasno mu davši do znanja o kakvoj se djevojci radi Drago krene raditi, a za njim i Andrija. Gazda Mayer često je znao naglašavati kako u trgovini uvijek ima posla pa čak i kad nema kupaca. Obojica su to uvidjeli. Svaki dan brisala se prašina, prao pod, zalijevalo po nogostupu ispred trgovine i služilo kupce. I tako uvijek iznova od jutra do večeri.
Tako i danas.
Taman kad su završavali s poslom u radnji se pojavio gazda. Ispod pazuha je nosio nekakvu knjigu, a na brundastim usnama titrao mu osmijeh. Ne obazirući se što je tek oprano priđe Andriji.
«Na…ovo je čitanka…a ovo teka…u ponedjeljak počinje škola…moš pisat dadi.!» – davao je školske potrepštine i govorio Mayer zbunjenom Andriji. Kao da nije čuo što mu je ovaj rekao priupita:
«Kad počinje škola?»
«Rekao sam u ponedjeljak…sutra ne moraš radit popodne…odi malo u grad…a onda pamet u glavu.» – ponovi , dajući mu na znanje kako će ga poštedjeti posla.
Večer se privukla brže nego inače.
Snažan sjeverac kovitlao je i podizao gradsku prašinu. Sijevalo je na sve strane. U zraku se osjetio miris kiše i hladnoće. Andrija isprati Dragu. Predlagao mu je da ne ide doma po ovakvu nevremenu, svaki čas je moglo bljuznuti i ovdje. Gledao je za njim, a potom uočio da munje obasjavaju zgrade poput reflektora. Bi mu ga žao pogotovo zato što su prve kapi kiše dobrano šibale po izlogu. Povuče se unutra. Odluči kako je vrijeme da malo uredi kupatilo.
Imao je cijelu noć pred sobom. Kiša mu je pokvarila planove. Htio je malo otići do gornjeg grada u jednu krčmu. Svi pričaju o njoj, a ja još nisam bio tamo, mislio je.
Verući se uz stepenice sa sobom ponese zagašeni kreč koji je već prije pripremio. Znao je da mora odstajati. Radio je onako kako je čuo od majke. Njeni savjeti dobro su mu dolazili s obzirom kako je boravio u kući bez žena. Prije svega volio je biti čist i uredan tako da je morao prati odjeću svaki dan. Ponekad ga je gazda molio da nešto skuha, da ne dobije zapletaj crijeva, govorio je, a onda sve posuđe morao bi prati. Čistio je i održavao dom u kom je stanovao.
Uzme četku i stane krečiti. Kreč je frcao na sve strane, svugdje ga je bilo više nego na zidu. Nije odustajao iako je uvelike izgledao poput samog zida, bijel, ali još neokrečen. Da je takav izašao na ulicu bježali bi svi od njega misleći kako su vidjeli duha. Smijao se toj spoznaji, a u glavi preslagivao po kupatilu, prao i čistio. Došlo je i to na red brže nego je očekivao. Sat s katedrale otkucavao je na ponoć, a Andrija je neumorno radio. Nije htio ostaviti ništa od posla za sutra. Želio je iznenaditi gazdu koji se odmah povukao negdje u grad nakon što mu je dao potrepštine za školu. Ostalo mu još da opere pod. Sve cijevi i slavine blistale su u usporedbi s onim kakve su do tada bile. Cijedio je krpe, ribao, trljao i glancao. Kupao se u znoju toliko da je košulja na njemu bila prilijepljena uz tijelo. Počne ga gristi kreč što se topio od znoja, vješto se uvlačeći kroz tkaninu do njegove kože.
Taman kad je završavao s poslom čuo je gazdu kako se penje uz stepenice. Pod njegovom težinom suha gazišta stepeništa toliko su cviljela da se imao osjećaj kako će probuditi pola grada. Cviljele su poput nepodmazane koloture. Mrmljao je nešto i nekog dozivao. Očigledno je pijan, zaključi Andrija. Opere se, a potom kroz vrata od ogledala uđe u svoju sobu. Njenu tamu osvjetljavao je mlad mjesec koji se izvukao ispred oblaka. Više nije bilo grmljavine niti je sijevalo. Nije ni znao kad je prestalo.
Umoran od posla, ispruži se po krevetu. Ni gaća nije imao na sebi. Zaspao je gol, kao od majke rođen, nije se ni pomolio.
«Mislim da sam rekao kako nećeš raditi popodne, a ne dopodne!» – izdere se gazda na Andriju koji poskoči. U nevjerici je gledao na prozor u čijem se okviru već visoko nalazilo Sunce. Shvati da je prespao prvi put od kako je ovdje. Htio se ispričati ali ga ovaj prekine govoreći:
«Pokrij se gologuzane!» – i pruži mu deku.
Andrija se zacrveni.U nemoći da kaže više bilo što uzme ponuđenu deku te se ogrne. Smota ju oko sebe poput velikog ručnika, a potom sjedne na krevet. Nije imao snage ništa reći. Bilo mu je neugodno.
«Ajd, ajd…još mi i cmizdri!» – rekne Mayer gledajući u crvenilo na njegovu licu iz kojeg se mogla iščitati nelagoda.
«Opraštam ti…milina se okupat u čistu kupatilu…odavno nije bilo tako!» – rekne
«I ne moraš radit danas…idi u grad…evo ti dva dinara…popij nešto…a možeš prošetat do škole…da znaš put!» – ispruži ruku s novcem koji ostavi na malenoj natkasli pored kreveta.
Andrija ga isprati pogledom, a kad se uvjerio da je ovaj otišao žurno se sjuri u kupatilo. Na brzinu se opere, izbrije i uredi. Samodopadno se gledao u ogledalu. Okretao se i divio novoj garderobi. koju mu je odnekud nabavio Drago. Vrati se u sobu. Poklekne do kreveta guzeći se ne bi li dohvatio cipele. Morao se opružiti po podu. Zaključi kako ih je vjerojatno nesvjesno gurnuo tako daleko da ih je jedva uspio naći . Obriše ih vlažnom krpom, a potom osuši da ih mogne namazati.
Spusti se u trgovinu. Drago je služio neke kupce. Nemalo se iznenadi kada ga ugleda dotjerana. Bio je pravi gospodin. Još da mu je šešir, mislio je Drago. Međutim lijepo mu je pristajala i francuzica nakrivljena na desno uho da bi pri tom obodom pokrio i oko. Glumio je kicoša.
«Ponašaš se kak vi naši!» – rekne mu.
„Ma dajte gospon Dragec…moram malo…znate!“– rekne na njegovu opasku, a onda se zaputi van. Poput pjetlića šećkorio se ulicom; sad je živo hodao, a potom sporo, lagano, kao da mu se nigdje ne žuri. Onda bi opet ubrzao, da bi našao neku konzervu koju je vješto gurkao poput nogometne lopte. Cijelo vrijeme držao je zavaljene ruke u džepovima.
Prošao je trg i uzverao se uz stepenište koje su vodile negdje visočje, a potom skrenuo lijevo u uzanu uličicu. Uvidi kako se sastojala od samih kamenih stepenica. Počne ih brojati. Izbrojao je do stotinu i dvadeset. Pažnju mu privuče pogled koji se odatle pružao. Nastavi hodati netremice motreći na ono što je vidio. Dio Zagreba imao je kao na dlanu. Oduševi se tim prizorom. Gledao je u crvene krovove, dimnjake i krošnje.
Sjeti se kako su mu pričali da je tu negdje uspinjača i kula. Osvrtao se oko sebe ne bi li što više vidio. Svidio mu se Gornj grad. Trebalo je još samo da pronađe krčmu o kojoj se toliko pričalo. U daljini ispred sebe vidio je još neku crkvu, ali mu pogled odluta na jednu zgradu iz koje se čula vika i galama. Stane i oslušne. Nazdravljalo se. Bio je na pravome mjestu, zaključi.
Otvorivši vrata stupi u nju. Nađe se u oblaku dima koji se izdizao nad sjedećim gostima. Tek su neki stajali naslonjeni o šank vješto se pridržavajući da ne padnu. Zatraži slobodnu stolicu te se smjesti za stol uza zid na koji se naslanjao šank. Kako je on promatrao prisutne, tako su i oni njega. U mnoštvu gostiju ugleda nekoliko djevojaka. Među njim prepozna dvije koje su se našle kod Mayera u noći kad je tek stigao. Radoznalo ih je promatrao. Nikako nije mogao shvatiti da tako lijepe djevojke oblijeću oko ovih pijanica. Dozvoljavale su im da ih dirkaju, vuku za ruke i suknje. Neki bi im utisnuli poljubac na grudi, a neki zavlačili šake pod suknje. One su se smijale i uvijale.
Htijući naručiti piće u nakani ga prekine dolazak osobe koju je najmanje očekivao vidjeti ovdje na ovakvu mjestu. Došljak je bio besprijekorno odjeven. Priđe mu.
„Molim ličnu kartu!“ – rekne. Sve oko njih utihne. Spozna kako su kod vrata još dvojica stajala. Nikako mu nije bilo jasno zašto samo njega legitimiraju od tolikih gostiju. Legitimirao ga onaj što ga je pratio od crkve.
„Nešto sam skrivio…tek sam došao?!“ – upita pružajući osobnu iskaznicu.
„Ništa te nisam pitao ustaška svinjo“ – rekne otresito.
Andrija spozna razlog zbog kog ga provjeravaju i prate. Sam sebi postavljao je pitanja; zašto je on kriv i tko je već javio da je stigao u grad. Mislio je kao i otac mu da će njegovim odlaskom bar on biti pošteđen milicijske torture. Ovima je i deseto koljeno smetalo pogotovo ako je imalo veze s ustaškim pokretom.
Iz nekog razloga jedan od one dvojice kod vrata, mahne ovome što je legitimirao Andriju.Kako su se iznenada pojavili tako su i nestali. Nikom se nisu više obratili. Andriji lakne. Mislio je da će ga odvesti u postaju na ispitivanje. Na dušak iskapi donijeto mu vino, a zatim naruči drugu čašu.
Mnogi od prisutnih nisu više obraćali pažnju na njega. Tek malena grupica za šankom zainteresirano i živo komentirala je događaj od malo prije, dovoljno glasno da ih je mogao ćuti.
Zaključi kako je najbolje da popije svoje piće i ispari. Tako i napravi.
Nađe se ponovno na ulici.
Imajući dovoljno vremena pred sobom zaputi se u razgledavanje. Promatrao je građevine oko sebe. Zub vremena i prošlog rata ostavio je traga na fasadama i krovištima. Popravljalo se i radilo. Velike grupe ljudi bile su zaposlene na obnovi. Sve se radilo ručno, tek ponegdje bi naišao na neku dizalicu i velika kolica kojim su upravljale po dvije osobe. Njima na selu govorilo se kako je došlo vrijeme industrijalizacije, da je sve narodno pa čak i vlast. Sve to u namjeri da se seljaka strpa u nekakve zadruge gdje bi se sve što je proizvedeno dostavilo i odvozilo u gradove. Njegovom ocu se to nije svidjelo, opirao se. Gledajući ovo sada, učini mu se smiješnim propagirana industrijalizacija.
Odluči se vratiti u stan.
Brzo se našao na trgu. Tu se osjećao sigurnije i ugodnije. Sve oko njega bilo je dotjerano i uredno, puno prolaznika i svakakvih namjernika. Među njima spazi Mariju, te joj pohita u susret.
„Konačno netko poznat!“ – zadihano rekne, te stane koračati uz nju.
„Zašto si maltretirao gazdaricu?“- upita ona.
„Daj pusti nju…eto neću više i dobro!“ – odbrusi
„Znaš drago mi je što sam te sreo…gdje si…nisam te vidio otkako sam došo!?!“ – započne razgovor.
„Nisam bila tu…i onda sam se zadržala tri dana pa opet doma…morala sam doma obavit neke poslove…znaš da mi je majka umrla!?“ – rekne.
Kako je bila u crnini, Andrija je odmah posumnjao da je vjerojatno imala smrtni slučaj, ali nikako nije mogao pretpostaviti da je bio u njenoj obitelji , a k tome da joj je mati umrla. Izrazi sućut.
„Nitko mi nije rekao…ispričavam se…žao mi je!“ – pruži joj ruku.
Ona ju prihvati i zadrži duže u svojoj ruci nego je to uobičajeno. Trebao joj je netko blizak, netko s kim bi podijelila svoju bol. Odavno je razmišljala o njemu kao o osobi s kojom bi mogla podijeliti svoje priče i sudbine. Znala je to odmah još kad ga je ugledala prvog dana dolaska. Iz ženskog ponosa nije si dozvolila da joj odmah priđe, a onda ga opet više nije srela. Razmišljala je o njemu kao o srodnoj duši, seljaku i osobi koja je obavljala težačke poslove, a i sama je potjecala iz težačke obitelji.
„Hvala Andrija…sad nemam više nikoga…osim braće!“ – sažali se nad sobom.
„A otac…što je s njim?“ – upita
„To je neka druga priča…drugi put“ – odmahne rukom.
„Prekosutra krečem u školu…zaželi mi sreću!“ – okrene razgovor u drugom smjeru, a na usne navuče osmijeh.
„To je divno…drago mi je zbog toga!“ – ushićeno rekne.
„Možda bi htjela poći sa mnom na izlet…odvest me nekamo i pokazat grad?“ – priupita kad je osjetio da se razvedrila.
„Na izlet još ne, ali ti mogu pokazat grad!“ – rekne dajući mu do znanja kako ipak želi ostati u nekakvom kontaktu s njim.
„Može oko pet sati?“
„Ako me pusti gazdarica, tu sam…čekaj me na raskrižju…ondje…važi!?“ – pokaže na cestu koja je vodila k njenom stanu.
„Može…vidimo se…nemoj da dugo čekam!“ – dobaci Mariji koja je već bila krenula niz cestu, prema domu.
Radovao se spoznaji kako će imati nekoga s kim će moči razgovarati. Imao je i Dragu, ali ovo je bilo nešto posebno. Imao je žensko društvo. Pomisli kako bi bilo zgodno da ju ima pored sebe. Nešto se promijenilo na njoj, činila mu se ljepšom nego kad ju je sreo. Neprestano mu se vrzmala u glavi.
Odnekud u mislima izroni Janja. Sjeti se rastanka i večeri provedene kod nje. Jasno je vidio njen lik, tijelo i pogled. Zamisli sebe kako se valja u njenom krevetu. Dozvoljavala mu je nestašluke. Odgajala je muškarca koji ju je trebao voljeti i biti pored nje.
Potom se sjeti pisma koje mu je dala. Zaključi kako bi bilo u redu da joj se javi jednim, a i roditeljima se nije još bio javio. Odluči kako će još večeras ispisati pisma, a poslati ih kada bude išao u školu.
Sve mu se miješalo u glavi; Marija, Janja i roditelji.
Pogleda na neka vrata. Na njim je pisalo: „Fotografski studio“, a dolje ispod toga, manjim ukošenim slovima ime vlasnika.
Uhvati kvaku i uđe.
Prostorija u kojoj se našao bila je mala. Zidovi pokriveni raznim plakatima i fotografijama.
Andrija im se primakne bliže. Ovakva lica mogao je vidjeti samo na fotografijama. Pozornost mu privuku fotografije skoro obnaženih žena. Na jednoj prepozna lice žene s kojom je vodio ljubav u Mayerovom domu. Ovdje mu se činila još ljepšom i izazovnijom.
Kroz druga vrata uđe neki gospodin i sjedne za maleni pult na kom su se nalazile još neke fotografije. Stane ih rezati i oblikovati. Vidjelo se kako to radi stručno.
„Tko je ovo?“ – upita Andrija, pokazujući na fotografiju svoje poznanice.
„To…a što vas zanima?“ – pokaže prstom u fotografiju i zatim upita.
„Znam gospođu, ali joj ne znam ime!“ – zainteresirano odgovori.
„Mnogi u ovom gradu ju poznaju, a malo njih zna pravo ime…zamislite si neko koje vama odgovara!“ – rekne zagonetno i priupita:
„Što mogu učiniti za vas gospodine…trebate slikanje?“
Andrija priđe pultu. Zagleda se u fotografske aparate koji su se nalazili iza gospodina koji je očigledno bio i vlasnik radnje u kojoj se nalazio.
„Zanimljivo!“ – rekne
„Uzmite…na pogledajte…samo pažljivo!“ – pruži mu veliki fotoaparat.
Andrija ga pažljivo prihvati. Držao ga je poput malena djeteta i zagledao sa svih strana. Divio se napravi koju je držao u rukama. Vlasnik mu priđe i pokuša objasniti kako se njim rukuje, a potom pogleda u vis u Andriju govoreći:
„Izvolite sjesti, gospodine…sad ću vas slikati…to želite!“
Sjedajući, Andrija se nasmiješi.
„Trebam jednu za djevojku, a jednu za roditelje…koliko dođe!?“ – rekne.
„Za vas samo trideset para…svaka po petnaest!“ – pojasni.
Krajičkom oka vidio je kako se u radnju uvuklo još ljudi. No fotograf se nije ni obazirao. Namještao je zastore i reflektore podešavajući svjetlo, a potom popravljao njegovu frizura. Ostavljao je dojam prezaposlena čovjeka; profesionalca.
„Lijep dan, zar ne?“ – upita prijazno
„Da, gospodine!“ – složi se Andrija, razabirući u glavi sve protekle događaje do današnjeg. U tim premišljanjima začuje nekakav zvuk iz fotoaparata, a potom bljesak. Zabljesne ga toliko jako da je na trenutak izgubio vid. Objema šakama protrlja oči. Fotograf se uljudno nasmiješi govoreći:
„Ostanite sjediti…brzo će vam se vratiti vid…tako…tako!“ – hrabrio ga je.
„Za tri dana dođite po fotografije…u utorak, ako vam odgovara…još nešto…molim da platite…mnogi se slikaju, a ne plate…vidite ove ovdje su već godinu dana!“ – rekne pokazujući na hrpu fotografija što se nalazila na pultu. Andrija izvadi novac. Sačeka ostatak, a potom izađe van.
Po izgledu njegova lica dalo se prosuditi kako je izrazito bio zadovoljan. Sada je mogao poslati fotografije osobama koje su ga voljele. Nestrpljivo je čekao utorak.
Osjeti kako ga je obuzela glad. Zaputi se k stanu. Razmišljao je što bi mogao zgotoviti na brzinu. Sjeti se večera koje je gotovila njegova mati. Mogao je gotovo osjetiti miris pilećeg paprikaša ili žganaca s lukom i prepečenom slaninom. Pomisli na pečenu patku koju mu je mati spremila za put, njen miris širio se kompozicijom. Podijelio ju je s nekom obitelji koja je putovala dalje za Rijeku.
Odluči kako je najbrže i najjednostavnije da isprži slaninu, a potom ju prelije jajima. Tako je prljao najmanje posuđa i štedio vrijeme ne bi li stigao na zakazani sastanak. Stigne pred trgovinu ispred koje se nalazio dug red kupaca. Nije mu bilo jasno što se zbiva. Pohita u nju. Razgrtao je prisutne ne bi li se probio do vrata. Kada mu je to konačno pošlo za rukom, ugleda Dragu kako služi. Iz nekog prikrajka Mayer je dodavao Dragi robu, a ovaj uredno zamatao i naplaćivao. Više od pola robe koja se nalazila u trgovini bilo je rasprodano. Kad je ugledao Andriju, Drago mu se obrati:
„Ono što se desilo kod vas došlo je i ovdje…idemo u državu…država je sad vlasnik…neka firma…ne znam kako se zove…dozvolile glavešine da gazda proda što može, a ostalo u državu!“ – sipao je rečenice neprestano služeći. Andrija im se priključi. Sada su dvostruko brže usluživali, a red bio sve veći. Nije bilo ni čudno kad je Mayer davao robu u pol cijene.
Odnekud u radnju stupi četvorka uniformiranih milicajaca, a za njima dva u civilu. Dozovu Mayera.
„Komandir je rekao da je bilo dosta prodaje…zatvaraj!“ – narede. Nisu niti čekali da to Mayer učini, već su sami rastjerali narod, uhvatili rešetke i zatvorili. Na ulazna vrata nabili su veliki natpis: „NACIONALIZIRANO“, a neki majstor kojeg su doveli mijenjao je brave. Samo od dvorišnih vrata dadnu gazdi ključ.
„Tako su rekli…nemoj da tko više uđe u radnju dok se roba ne popiše…a sad!“ – rekne jedan koji uhvati Mayera ispod mišice vodeći ga na dvorište. Ovaj mu tutne svežanj novčanica u ruku. Vidjelo se kako gazdu oblijevaju znojevi. Onako bucmast i nizak stane skakati po dvorištu. Kleo je i psovao, čak se naglas toliko izderao da su ga čuli i milicajci što su bili na odlasku. Jedan od njih se vrati prijeteći mu kako bi mogao završiti u zatvoru.
„Neka ću u zatvor…vodite me…odo u Izrael…pošten čovjek ne može da živi,,,vi…vi…!“ – pjenio se, da je pljuvačka frcala na sve strane. U nemoći sjedne na zemlju, plakao je poput malena djeteta. Šakama je kupio lišće oko sebe, te ga bacao u zrak. Valjao se, a potom pridigao. Iz nekog starog ormara izvadi litru konjaka. Naglo povuče. Niz široko grlo slijevao se alkohol puneći njegov želudac. Kao da ga ludilo uhvatilo.
Drago i Andrija samo su stajali netremice promatrajući gazdu koji se opijao. Onako naljoskan opruži se po zemlji gubeći svijest. Ovi ga pridignu i ponesu gore u sobu. Andrija ga polije hladnom vodom, a potom istrlja lice i prsa. Kada ga je dozvao među žive smjesti ga u krevet. Obojica se zadrže kod njega dok se nisu uvjerili kako je zaspao.
„Dođi, idemo nešto pojesti!“ – rekne Andrija. Polako se izvuku iz gazdine sobe. Andrija uzme tavu na koju vješto posloži par komada već prije nasječene slanine. Pržila se u vlastitoj masti. Kada je dobrano porumenjela, prelije ju izmiješanim jajima. Dotad je Drago par puta obišao pijanog gazdu, želeći se uvjeriti kako je dobro. Ipak je njegova sudbina sada bila u njegovim rukama.
„Kako je?“ – upita Andrija, koji je servirao stol.
„Spava!“ – rekne tiho njegov prijatelj, koji se smjesti na stolicu do stola. Počnu jesti. Šutke su gutali zalogaje, slasno umačući kruh u ocijeđenu masnoću. I posljednju mrvicu očistili su s tave. Blistala se kao da u njoj nije niti pripravljana hrana. Obojica se nasmiješe.
„Ne moram ju ni prati!“ – pokaže Andrija na tavu, ustajući od stola.
„Nego što će biti s nama…kud sad?“ – upita starca.
„Sve je dogovoreno…gazda će raditi u trgovini…obećali mu da će biti poslovođa…a založio se za mene…tako da i ja ostajem do mirovine kao radnik…nisu mu uzeli stan, samo lokal.“ – objasni starac, razbijajući nakupljeni strah u mladiću. Ovom padne kamen sa srca. Još dok su jeli razmišljao je kud i kamo, ako ih izbace na ulicu. Nije želio nazad u Slavoniju dok ne završi školovanje, pa makar noćio na kolodvoru; tako je razmišljao.
Baci pogled na sat. Zaključi kako je vrijeme da ode na dogovoreni sastanak. Objasni starcu sve i zamoli ga da ostane kod gazde dok se on ne vrati . Ovaj prihvati.
Posve nečujno, Andrija se spusti niz stepenište. Gazio je tiho i polako, a onda se kroz dvorišna vrata zaputi na mjesto susreta.
Marija je već bila tamo.
Spazio ju je iz daljine kako se osvrtala na sve strane, da bi potom kleo sebe jer se nije prvi pojavio. Štoviše on je bio taj koji ju je upozorio da ne kasni, da ju ne bi morao čekati. Sada je ona čekala njega i pitala se koji je razlog što se još nije pojavio. Sumnjala je kako se poigrava njome. Osjećala se prevarenom i izigranom, a k tome stojeći na samom raskršću djelovala je poput gradskih kurvi koje su tu oblijetale čak ju podozrivo pogledavajući. Pripremala se na odlazak. Iznenada ugleda ispred svog lica nečije ruke koje joj prekriju oči. Blago su je privlačile na svoje tijelo. Shvati kako se radi o muškarcu. Koliko god joj je bilo ugodno u takvu položaju odupre se, svjesna kako nije niti vrijeme niti mjesto za takve nježnosti. Vješto se izmigolji iz njegova stiska.
„Već sam htjela otići!“ – ukori ga, dajući mu na znanje kako kasni. Poput džentlmena se nakloni i prinese njenu ruku na cjelov.
„Ispričavam se mladoj dami što je čekala…gospoda su imala posla pa su se zadržali…čime možemo ispraviti pogrešku!?“ – privoli ju na smiješak
„Moram razmislit…neću vas voditi u šetnju…odite sami!“ – okrene se tobože spremna krenuti doma. Andrija poskoči za njom.
„Molim vas…neće se ponoviti…nemojte me sada napustiti…kud ću sam u ovom velikom gradu, što ako se izgubim1“ – karikirao je pritom sklapajući ruke. Oboje prihvate igru. Na Marijinom licu titrao je osmijeh. Konačno popusti da bi zatim prihvatila njegovu ruku te ga povela u razgledavanje. Govorila mu je o povijesti grada, legendama i mitovima, znamenitim zgradama. Pokazivala mu je ulice i parkove i objašnjavala kojim putem mu je najbliže ići u školu.
On se divio njenom znanju. Morao je sam sebi priznati kako nije očekivao da će u njoj pronaći enciklopediju podataka.
„Marija, ako smijem primijetiti dobro poznaš grad i priče o njemu…otkud?“ – upita ju gledajući ravno u njene oči.
„Dugo sam ja ovdje…ima već pet godina…proživjela sam svašta…a čitati me naučila gazdarica…imaju puno knjiga!“ – konstatira, naglašavajući kako je učila iz knjiga koje joj je davala ona. Jednostavno ju je hranila štivom o Zagrebu.
Sumrak se povlačio između zgrada. Tvorila se debela sjena stvarajući tamu. Dvoje mladih veselo je čavrljalo dok su se vodili ruku pod ruku. Znatiželjnicima nisu promicali njihovi veseli pogledi. Koračali su lagano jedno pored drugog. Stignu do mjesta gdje su se sreli.
„Marija, bilo bi mi drago da te otpratim do stana!“- rekne Andrija, htijući provesti još koji trenutak s njom.
„Ne, ovako je bolje…da te vidi gazdarica…ja više ne bi smjela izaći!“ – ustvrdi, iako joj se prijedlog svidio morala ga je odbiti.
„A kad ću te opet vidjeti?“
„Pa prolazit ćeš u školu…dogovorit ćemo se…važi!?“ – rekne, misleći kako je slobodna i sutra popodne, te bi se mogla naći s njim. Ostane pri svome.
Opet je u njoj prevladao onaj ženski ponos, seljački neiskvareni moral i vrijednost spoznaje vlastitog bića. Bez obzira što nije imala roditeljskog nadzora nad sobom držala je do svog ugleda, tako da niti jedan mladić u gradu nije mogao uprijeti prstom u nju i reći: „Ona je ta, s njom sam vodio ljubav!“ Odrastanje u seljačkoj obitelji iz nje je stvorilo osobu vrijednu poštovanja, iako bi se ponekad znala ponijeti pomalo prostački kao kad je upoznala Andriju. Tu nije progovarao duh odrastanja već duh utjecajne i iskusne osobe kojoj je službovala već više od pet godina. Svaki svoj prostakluk i eventualni bezobrazluk skrušeno je ispovijedala na nedjeljnim misama kojima je prisustvovala kad god je mogla.
Onaj žal koji je osjećala za netom izgubljenom majkom zamijenila je radost. Hodajući natraške mahala je Andriji, a potom se okrenula gubeći se u tami sjena ulice.
Kada se uvjerio da ju više ne vidi i on se okrenuo. Svatko je išao svom domu.